Pod tim naslovom hocu da u neusiljenom redu priopcim štošta, što sam prigodom moga putovanja mogao vidjeti, kao i razlicite sitne vijesti, što sam ih dobio od pouzdanih lokalnih motrilaca. Uz to sam se ponovno uvjerio, da je u našim starijim topografskim izvornicima gdješto krivo naznaceno, pa ti krivi navodi opet prelaze i u novija djela. Gdje dakle mognem, da takove navode ispravim, ucinicu to takogjer u mojim crticama, ne misleci se time nikome zamjeriti. 1. Podor gradine Stržnja kod Šuice. Tik uz megju kotara livanjskog i bugojanskog pružilo se u uskom jarku, duboko na istocnoj strani ispod ceste Livno — Kupres, malo seoce Stržanj. Otud na sjever uzdiže se strm, rastrgan, vapnenast hrid, na kome sjedi podor Stržanj ili Stržanjski grad. Ispod podora provire iz grozovite divlje pecine potok Šuica, te se poslije južnog toka od 35 hm po prilici na duvanjskom polju opet gubi u ponor. Vrijedni, ali ne uvijek posve pouzdani otac Bakula kaže o Stržnju ovo: ,,A domo capellani (in Šuica) ad austrum sunt rudera insignissimae arcis ,,Strzaj", dictae etiam Ungarae grad. Ex eo, quod Divus Hieronvnius, Stridonh in confinibus Panoniae et Dalmatiae se natum fuisse scribat, plures opinantur, Stržaj mox dictum, reapse locum natalem fuisse praeclari Bcclesiae Doctor-is Hieronvmi." Nadalje: „Stržaj in Šuica, antiqua civitas, de principalioribus in iuvrio ; quam, ante turcarum adventum traditio adserit, suum habuisse principem, et quadraginta millia habitantium." Ipak se Bakula ne može da otme sumnji o tome, da je Stržanj nekoc bio toliki grad, a isto tako zapinje on i za ime „Ungarae grad" u onome kraju. Da stvar ispitam do temelja, ogledao sam prigodom nekog puta iz Livna u Kupres selo i podor Stržanj, koji je potonji na specijalnoj karti (1:75000) zoni 30. Col: XVI. zabilježen kao Strmica grad, pri cemu me je pratio glavar i neki stariji žitelj stržanjski. Imena Ungarae gradi Strmica grad bila su megjutim mojim, u Stržnju rogjenim pratiocima posve nepoznata i obojica odrješito tvrgjahu, da podor nema drugog imena osim Stržanjski grad. Isto tako ništa oni ne znadijahu za pricu o nekadašnjem vecem mjestu (sa 40.000 stanovnika) kod Stržnja, te ja sada, pošto sam na svoje oci vidio onaj kraj, nimalo ne sumnjam, da tome pricanju nema nikakog temelja. Jer i ne gledeci na to, da uskim jarcima ispresijecano i veoma neravno zemljište kod Stržnja uopce nikako nije zgodno za vece kakvo mjesto, nailazi se samo južno ispod podora na neznatne ostanke od nekoliko manjih zgradica, koje megjutim, kako se cini, potjecu iz novijeg vremena. Inace u cijelom podrucju Stržnja nema ni traga ostancima od zidina, gragjevnog materijala, komada lijepa i si., a ipak se ne može ni pomisliti, da bi ostanci vece kakve naseobine u predjelu onako krševitu i slabo obragjenu, koji se vecinom sastoji od kamenitih pašnjaka, sasvim išcezli. Podor sam sastoji se od dva dijela razlicitog doba. Stariji dio cini od tesanog kamena uzidana kula stražarnica, sagragjena na izbocenoj prama jugu stijeni, koja je samo na sjevernoj strani uskim grebenom spojena s bridom, na kome je gradina, dok su joj sve ostale strane okomite, te joj se samo sa zapadne strane po onom grebenu može pristupiti. Strane su toj kuli duge do 10m, a zidana je od kamena lijepom. Zidovi su debeli 2 m, odjeveni su klesancem, a lijep je izmiješan sitnim komadicima opeke. Ta je kula po tome rimska gragjevina, i bice da je za to služila, da štiti rimsku cestu, zvanu Stržanjski put, koja vodi ispod doline Suica-Stržanj na Kupresko polje i kojoj se mjestimice još razabire trag. Od te kule prostiru se mimo jednu zidanu catrnju preko napomenutog vec grebena prema sjeveru, na više dijelove hrida razliciti ostanci zidova, od kojih se megjutim više ne da sastaviti potpun tlocrt nekadanje gradine. S obje strane tih zidina dube na dva najviša oštrelja veoma ispretrganog hrida podori po jedne okrugle kule, kojima se sada nikako ne može pristupiti, vec ako bi se covjek s najvecom opasnošcu života do njih uspeo. Ali zidine cijelog gornjeg podora sastoje se samo od lomljenog kamena, nijesu onako pomno gragjene, kao kula stražara i ne samo što nijesu obzidane klesancem, nego nema ni primiješanih komada opeke u lijepu. Ja po tome mislim, da gornji podor potjece iz srednjeg vijeka, a mogla je ta gradina imati samo malen obim, te po tome epiteton „insignissima arx", što joj ga je dao Bakula, ne ce vrijediti doslovce. Megju zidinama gornje gradine ima špilja, za koje svijet, što onuda živi, misli, da su negda bile tamnice, a pri jednoj mogu se jasno razabrati oveci tragovi kopanja blaga, bez koga vec ne može da bude nikoja bosanska starina. Unatoc najprilježnijemu traženju ne mogoh niti na zidinama kule stražare, niti na hridovima naci nikakav natpis, a ne umjedoše mi ni ondašnji stanovnici reci, da ima gdje god kakav. Konacno bih još pripomenuo, da se je narodu posve nepoznata prica o nekadašnjem velikom mjestu Stržnju po mome sudu rodila u glavi neke, živom maštom obdarene pobožne duše, koja je htjela da makar i ne baš veliku slicnost izmegju imena Stržanj i Stridonium na to upotrijebi, kako bi se sveti Jeronim mogao za Bosnu rekvirirati. 2. Rimsko sredovjeko grobište kod Loznice, u kotaru srelbreniekom. Kada od Han-Bjelovca u opcini Loznici uz Drinu pogjemo niz vodu, onda u daljini od l3/4 km po prilici dolazimo impozantnoj, visokom paprati obraštenoj nekropoli, kojoj djelomice gorostasni nadgrobnici vec iz daleka udaraju u oci. Ona se sastoji od 36 rimskih nadgrobnika, koje kvadraticnih, koje plocastih stela, od kojih je sedam njih ukrašeno skulpturama. Jedan od tih- skulpturnih kamenova, koji na svakoj strani prikazuje podobu pastira, vec je objavio kustos dr. Truhelka, ali ga je pometnjom premjestio u Sikiric. Drugi plocasti kamen, od koga ja imam fotografiju, pokazuje dva reda svedenih panjega jedan nad drugim i u njima pet poprsja. Osim mramorova našlo se je na onom mjestu i mnoštvo arhitekturnog kamenja, i to po gdjekoje vrlo lijepo izragjeno, te je po tome ovdje morala nekoc stajati ne