a) Božji sudovi. Svaki narod vjeruje u svojoj djetinjskoj dobi, da ce kod sudackog istraživanja Bog cudom objaviti, ko je prav ko kriv. S toga nalazimo tako zvane božje sudove ne samo u srednjem vijeku u Germana i Romana, nego takoder u današnjih manje naobraženih naroda, koji još ne znadu, da se prirodni zakoni ne mijenjaju svaki cas, kad covjek to želi. Božji sudovi se upotrebljavahu i još se upotrebljuju kao dokazalo kod sudacke istrage. Najobicniji nacini, kojima je okrivljenik morao u srednjem vijeku dokazati nevinost svoju a tužitelj potkrijepiti istinu svoje tvrdnje, bijahu: dvoboj, božji sud vatrom (judicium ignis,Feuerprobe), božji sud vodom (judicium aquae,Wasserprobe), božji sud krvlju (judicium feretri, Bahroder Blutprobe) i božji sud posvecenim jelom (judicium offae Probe des geweihten). Od ovih božjih sudova poznaje ovdašnji narod, te ih u svom narodnom sudenju upotrebljuje: božji sud vatrom ili vadenje mazije, božji sud krvlju, božji sud posvecenim jelom, ovdje zapisom i božji sud vodom. Osim toga drži ovdašnji istocnopravoslavni narod mnogo do amina i kletvenih denija, a muhamedovci do istihare klanjanja. Poznato je još prenašanje trna, busa i kamena. I. Vadenje mazije. Rijec mazija znaci u ovdašnjeg naroda „celik", „šipka od celika." Porijekla je persijskog, gdje znaci šišku. Kako je rijec mazija u ovdašnjeg naroda došla do znacenja celika, je li se i obicaj vacenja mazije s istoka amo prenio, možda po Turcima iz Arabije, gdje je još i sada vacenje mazije zakonito dozvoljeno, o tome se još ne da ništa izvjesnog kazati. Kada i kako se mazija vadi, o tome mi je gimnazijalni ucenik Šcepan Grdic slijedece napisao: „Kad koga obijede radi cega, a nema se svjedoka i on ne ce da prizna da je to i to ucinio, onda ištu od njega, da se zakune, ili, ako se na njegovu dušu i zakletvu ne mogu osloniti, da vadi maziju. Maziju vade samo u teškijem prilikama, n. pr. kad obijede kakva momka ili covjeka, da je kakva djevojka ili udovica s njime rodila dijete, ili kad obijede koga, da je što drugo nepošteno ucinio. S toga je i nastala ona narodna poslovica: „On je pošten. Ja bih za njega maziju vadio." Kad djevojka obijedi momka ili kakva drugoga covjeka, da je on s njome rodio dijete, onda rodbina djevojacka ne ce samo, da se zakune taj covjek, jer bi se mnogi u takijem prilikama i krivo zakleo, samo da ostane svijetla obraza, nego traži, da on maziju vadi, ili da se oženi onom djevojkom. Maziju vade ovako: Na ravni, izvan kuce, uzvare kot'o vode a poda nj' metnu maziju u žeravu, da se zagrije. Za maziju uzimlju vecinom ili plocu konjsku ili sjekiru. Dok se mazija i voda grije, dotle se covjek, koji hoce da vadi maziju, umiva safunom po rukama sve do iznad lakata. Kada se ploca, odnosno sjekira, u žeravi zaplatni, da od žege izgleda bijela kao mlijeko, onda je uzmu, te bace u kot'o u uzavrelu vodu, a onaj covjek pride s golom umivenom rukom ka kotlu pa gledajuci u vodu rekne: „Vodo, stani k'o što si i stajala; tako ti Boga, koji te stvorio i tako ti neba i zemlje! Ako ja bio prav, Bog me ocistio, a ako kriv, na meni se ogledalo! Stani, kumim te Bogom i svetijem Jovanom i vodom Jordanom! Ha pomozi ti meni jaki Bože!" pa golom rukom izvadi maziju iz uzavrele vode. Narod vjeruje, da mu ruci ne ce ništa biti, ako je prav, a ako mu se ruka oprišti, pa poslije zaranjavi, onda je kriv, te ga nagone da uzme djevojku, odnosno udovicu, sebi. Narod polaže neku pažnju i na ono umivanje, te vjeruje, da se gdjeko umije umiti, da mu manje naškodi vrucina. Kad sam bio lanjskijeh školskijeh praznika kod kuce, onda sam prisustvovao jednome narodnome sudu pri takvijem prilikama. Jedna udovica bijaše rodila dijete, te svu krivicu obori na jednoga oženjena seljaka. Taj seljak zovne popa, nekolika kneza i nekolika odabrana (ugledna) covjeka sa svoje i udovicine strane. On se je drage volje htio zakleti, da njegovo dijete nije, ali mu ona nije dala: „Ne cu" veli, „on bi se zakleo krivo. A što i ne bi? Tako mi Boga, bih se i ja pet stotina puta sjutra krivo zaklela, samo da mi se nije dijete našlo. Ja njegove zakletve ne primam, do neka se zakune za njega njegov brat, oli ti knez, oli ti koji drugi pošteni covjek, pa ja crna obraza a on svijetla i poštena! A ako se ne ce niko za njega zakleti, neka on vadi maziju, pa neka nam sam Bog sudi!" Ovom prilikom nije došlo do vadenja mazije, a to ni sud sada ne bi dopustio. Onome covjeku je pomoglo i to, što udovica nije bila od jaka brastva a djeveri joj nijesu je ni branili toliko, vec su je odmah iz kuce istjerali. Narodni sud je ondje osudio, da covjek plati 50 forinti zdravijeh para, i da plati pnvo, što su onda popili, pa makar bilo njegovo dijete makar ne bilo, samo da skine napast s vrata. Ali ni covjek ni udovica nijesu bili tijem zadovoljni, no su se još poslije gonili. Za turske vlade bijaše vadenje mazije dozvoljeno. Otidi pred kadiju pa ga zamoli, još mu podaj cup masla, ja dvije tri kajime, pa gotov posao. Kad bi god vadili maziju, uvijek bi skoro zamolili kadiju, da im to dopusti." Vadenje mazije opisano je takoder u letošnjem „Trebevicu" od brata gore spomenutog gimnazijalca. Tu se kaže, da se je potonje vadenje mazije obavilo godine 1860. u Kifinu selu u Nevesinju. Meni je Redžepovic ef., bivši softa u šerijatskoj sudackoj školi, lanjske godine pricao, da su u bos. Gradiškoj dvojica obijedeni radi krade vadili maziju izmedu godina 1882. do 1884. (nije se mogao sjecati na godinu), te da se je više okrivljeni i više opržio. II. Božji sud krvlju 1. Dovedenje okrivljenika pred ubijenog. Dovesti pred ubijenog sve one, koji su ikako mogli pociniti ubijstvo, te smatrati krivim onoga, pred kojim potece krv iz rana, ustiju ili nosa ubijenog, — to je po svoj Bosni i Hercegovini poznat obicaj i sud. Gimnazijalac Safet beg Bašagic napisao mi je slijedeci slucaj: „Godine 1884. pod jesen nadu seljaci mrtva covjeka u selu Dbcu pokraj Cengica dvora, pa odu i jave to oružnicima, koji su u istom selu na straži bili. Jednome od tih oružnika bijaše ime Zulfo Ome