Bez obzira na nadnaravne lijekove, u koje narod vjeruje, upotrebljava on u bolestima vecinom i one lijekove, koje mu priroda obilato pruža. Prije svega služe se lijekovima, što ih daje flora u zemlji. I ako su u gdje kojim prigodama mitološke reminiscencije i sujevjerja, ili surova analogija bile ponukom, te je narod neke biljke stao upotrebljavati za lijek, to se ipak ne da tajiti, da ga je u mnogim prilikama na upotrebljavanje bilinskib lijekova navelo trijezno promatranje i iskustvo. Nauka o lijekovima zadnjih je desetlijeca mnoge biljke, koje su tecajem citavih vijekova megju ljekarijama znamenito mjesto zapremale, izbacila, pak je po tome vecina današnjih lijecnika biljevne lijekove izgubila iz vida. Ali izucavanje profesora Koberta i njegovih ucenika u Dorpatu tecajem zadnjih godina pokazalo je, da pogdjekoja biljka, koju je današnja naucna medicina oznacila zastarjelom, te se samo još u narodnom ljekarstvu upotrebljuje, ima vecu terapeuticku vrijednost, nego citavo cislo farmaceutickokemickih preparata, koji se s mnogih strana preporucuju, nad svaku mjeru hvale, a poslije kratke slave prijegju u zasluženu zaborav. Pri izucavanju narodnih lijekova iz bilinstva u razlicitih naroda prije svega dvoje udara u oci: prvo, da mnoge biljke u naroda, koji su daleko jedni od drugih nastanjeni, služe u istu svrhu, makar i ne uvijek na isti nacin; i drugo, da su mnoge ljekovite biljke, što ih danas narod upotrebljava, vec prije više hiljada godina grcki i rimski ljekari preporucivali za iste bolesti. Kako se sad te cinjenice mogu razjasniti? Ljekovito djelovanje nekih biljaka bilo je ljudskome rodu bez sumnje vec u njegovom prvotnom stanju poznato. To zakljucujemo ne samo po tome, što u naroda, koji su danas još na vrlo primitivnom kulturnom stepenu, ima razmjerno obilata zaliha lijekova iz bilinskog carstva, nego i po tome, što, kako se svaki dan može vidjeti, cak i gdjekoje naše domace životinje nekoje biljke traže za lijek i za užitak, dok od drugih zaziru. Za nekoje biljke bio je za cijelo neobican im miris ili okus povodom, te se upotrebljavaju za lijek, za druge opet šar cvijeta, oblik lišca, podoba korijena ili najposlije neko znamenovanje, koje su imale u bogoslužju. Poznavanje ljekovite snage nekojih biljaka prelazilo je s jednoga koljena na drugo, pak se rasprostranilo ne samo mirnim trgovackim saobracajem pojedinih naroda, vec i ratovima, koji su izmegju njih bivali. Kako asklepovci, tako i kasnije hipokratici i rimski lijecnici osnovali su zalihu svojih ljekarija vecinom na medicinskom znanju naroda, pri cemu su se dakako i pogdjekojim svojim izumom okoristili. Lijecnicki autoritet u jednu je ruku utvrdio vjeru naroda u ljekovitu moc lijekova, kojima se je služio, a u drugu je ruku ucinio, te su po lijecnicima pronagjene ljekovite biljke vremenom postale narodni lijekovi. Takim je nacinom naucna medicina velik dio svoga znanja crpala iz narodnog ljekarstva, dok se je ovo opet obogatilo množinom lijekova, koje je prihvatilo od nauke. Ovdje naznaceni odnosi izmegju narodnog i naucnog ljekarstva postoje za pravo i dandanas, samo su po naglom napredovanju nauke u sadašnjem vijeku, i zbog konzervativnost narodne medicine, koja novotarije teško prima, slabiji nego prije. Uz poznavanje biljaka, koje narod upotrebljava za lijek, zanimljiv je i nacin, kako ih priregjuje i upotrebljuje. Kao spoljašnji lijekovi ne samo da se upotrebljuju lišce, izbojci, peteljke, cvijece, plod ili korijenje i sok za oblaganje, natiranje, pranje i grgutanje, kao mehlem ili mast, nego ih i dodavaju kupkama, pri parenju i kagjenju. Kao nutarnji lijekovi uzimaju se cijele biljke ili pojedini im dijelovi kuhani, prženi, stucani, u vidu praha, ili se pak samo naljevaju, vare s vinom, vodom ili medom. O nekim se biljkama misli, da valjaju samo u svježem stanju, o nekojim pak, da ih treba sušiti na suncu ili pak samo u hladu. Mnogi od tih nacina upotrebljavanja prešli su u naucnu medicinu, drugi su se opet sve do danas jedino nalazili u narodu. Uz zasebnu slovjensku, utjecale su na narodnu medicinu u Bosni intenzivno rimska i grcka kultura u staro doba, germanska i kasnije talijanska u srednjem vijeku i konacno osmanskoarapska u novije doba, jer se u nazorima naroda o sucstvu i uzrocima bolesti, kao i o djelovanju lijekova, koji se protiv njih upotrebljuju, bez muke mogu naci jasni tragovi svih tih utjecaja. Narocito u biljevnom ljekarstvu i u nacinu, kako se upotrebljavaju pojedine biljke, jasno se razabire, iz kojih je izvora narod u Bosni crpao svoje znanje. Žilavo prianjanje naroda uz ono, što mu je prelazeci s koljena na koljeno došlo od starine, ucinilo je, da se i danas još iste biljke upotrebljavaju na isti nacin i za iste bolesti, kao i prije mnogo vijekova, makar da mu cesto ucinak pojedinih biljaka ni malo nije jasan, kad n. pr. pas ujede, onda opcenito mecu rascijepan bijel bob na novu još ranu, pa ga dotle ostave, dok ne otpane. Unatoc mnogome raspitivanju nijesam mogao da saznam uzrok, za što samo na rane od pasjeg ujeda medu rascijepan bob i za što da baš mora biti bijel bob? Ja ni malo o tome ne sumnjam, da rascijepan bob vrlo dobro zašticuje onako male ranice, kakve cesto ostaju iza pasjih zuba, narocito ako pas samo zagrize a ne zakine, ali zašto da baš samo bijel bob pomaže, to do danas ne znam. Biljevnih lijekova ima u naroda u Bosni toliko, da bi trebalo mnogogodišnjih studija i sabiranja po više njih, da se mognu potpuno prikazati. Pabircenje iz velike zalihe u Bosni i Hercegovini upotrebljavanih biljevnih lijekova, što ovdje slijedi, ima tu svrhu, da se pažnja daljih krugova svrati na taj predmet i da potakne dalje studije o tome. Ja se nadam, da moj slabi pokušaj ne ce ostati osamljen. Uz mnogobrojne bilješke, što sam ih pribrao na temelju sopstvenog motrenja i po kazivanju domacih lijecnika, ljekarica i bolesnika, služili su mi pri mojoj radnji ovi izvori: 1. Pet rukopisnih „doktorskih knjiga" iz zadnjeg vremena prošlog i iz prvog vremena sadašnjeg vijeka, što mi ih dobrostivo prepustiše vele