Neki prijatelji zemaljskog muzeja umolili su redakciju da im dade upustva, kako mrtve životinje, koje žele poslati muzeju, treba konzervirati, da se prigodom prijevoza ne oštete. Ponukani tim upitima objavljujemo niže prokušanu metodu, po kojoj muzejalm preparator Edmund Zelebor konzervira mrtva životinjska tijela, te je osobito svim onim preporucujemo, koji i u buduce namjeravaju muzeju namjenjivati daljih, svagda dobro došlih darova te ruke. . Receni preparator piše o tome: Pogdjekojem ce lovcu i sabiracu vrijediti, da sazna kako valja postupati s takim eksemplarima, koji se misle preparirati, odmak cim se ulove. Prije svega treba rane od uboja, nosnice i otvor kljuna svilenom hartijom ili pamukom dobro zacepiti, da se krv ustavi, koja ce, ako se to ne ucim, svakojako iznovice teci i doticni eksemplar tako pokvariti, da ne ce biti za prepariranje. Da se ptica uopce ne pokvari, treba je za vruceg godišnjeg doba još isti dan, kad je ubijena, oguliti. U zimsko doba može se s time pocekati 8 do 10 dana, ako se je ptica kruto smrzla. Ptica se ovako oguli: Najprije pticu treba škapelom (malim nožicem) rasporiti na trbuhu i to baš u sredini pocevši od gornjeg vrha prsa, pa sve do zatka, pri cemu prsti lijeve ruke perje na prsima i po trbuhu razmicu desno i lijevo, da se koža ugleda. Pri samome paranju valja biti na oprezu, da se ne prereze trbušna koža, koja'leži pod gornjom kožom. Sada pincetom i uz pripomoc prsta treba odici gornju kožu, cime se polovica spoljašnje gornje kože malo po malo oguli. Za toga treba ovamo nasuti mekinja ili piljevine, što osobito onda valja ciniti, ako se pojavi krv. Pri tome ne smije se ništa na silu raditi niti nožem rezati. Sve se radi odlucivanjem i potiskivanjem pomocju prsta, pri cemu nada sve treba strpljivosti. Kad je koža od obiju grudnih mišica odlucena, treba gledati, da se zadak izluci. Kad je to gotovo, onda nožicama (makazama) treba oprezno prerezati zadnju kost, ne ozlijedivši time kožu na hrptu, ali neka se pri tome ne zaboravi sve zasuti piljevinom, da dobro upije zidinu i izmetine, koje obicno proviru i da se tako perje ni malo ne ukalja. Sada noge dolaze na red. Najprije valja jednu nogu prihvatiti desnom rukom, dragom u isto vrijeme valja pridržati grudnu kožu doticne strane,, i onda zglob od koljena valja istisnuti iz kože na što se ova pri zglobu prereze. Isto se tako cini i s drugom nogom. Pošto su noge i zadak na pravom mjestu oguljeni, onda kožu treba prstima pažljivo potiskivati do ramena i povrh njih, dok se ne ukazu krilne kosti. Krilna se kost oguli pri lopatici. Sada je trup ptice oguljen sve do vrata i glave. Obicno se sad više nema šta rezati. Koža na vratu i glavi obicno se d o kljunova korjena izvrne, kao kad bi izvrnuo carapu (vidi sliku 1.). Samo u sova, djetela i drugih ptica široke glave treba duž tjemena kožu rasporiti, da glavu mogneš oguliti. Slušna kožica, koja poput kesice zalazi u uho, ne smije se prerezati, jer bi inace otvor bio prevelik, a mogla bi i zidina, koja se upotrebljuje za konzerviranje, lasno iscuriti. Ta se kožica za to pincetom polako izvlaci. Kad se s glave koža guli spram ociju, treba je, koliko se može podici s ociju, pa onda oštrim nožicem prerezati, tako da se oci raskriju. Nakon toga treba nožicem odluciti sve one mišice, koje oko drže i vidni živac, pa ih rtom od nožica prerezati pri dnu ocne šupljine, te se onda pincetom oko izdigne. Sada se koža s glave bez muke zguli sve do kljuna, a onda se ždrijelo zajedno s jezikom izreže i ujedno se izvuce cep, kojim je ždrijelo bilo zacepljeno. Nakon toga se nožicama vrat odmah pri glavi odreže i ukloni se trup zajedno s vratom. Sada treba ukloniti mozak. Najprije treba otvor pri zatiljku sa dna zareza prema nepcu proširiti i onda se pincetom izvuce mozak. Onda se lubanja sa svim svojim dijelovima od mesa posve ocisti i najposlije se natare arsenikovim sapunom, a ocišta se dobro zacepe pamukom. I vratna koža namaze se arsenikovim sapunom, onda se koža pažljivo izvrne. Pri glavi je posao nešto sporiji. Ništa se silom ne smije natezati, jer se inace vrat lasno prekine. Koža se lagano potisne s glave, što obicno ne bude teško. Ostali se mesni dijelovi s nogu i krila iznutra, što se bolje može, sastružu s kostiju, a onda se pomocju kista namazu arsenikovim sapunom i kudeljom zamotaju, da koža dobije suhu podlogu. Konacno se sva mješina, natrijevši još kožu s nutarnje strane pomocju kista dobro arsenikovim sapunom, nakljuka kudjeljom ili pamukom i povrati joj se pravi oblik. Na taj nacin preparirana i osušena, može se ptica ostaviti više godina, a da se ne pokvari. Hocemo li poslije da pticu nadjenemo, onda se mješina, kad god nam drago, u pijesku može razmekšati. Pridana ovdje slika 1. pokazuje nam oguljenu pticu, kojoj je koža sve do kljunovog korijena posve izvrnuta. Pri sabiranju takih mješina od prijeke je potrebe, da se preparat obilježi etiketom. Na toj etiketi treba prije svega da je razgovijetno zapisano ime ptice, a osobito vrijedi, da se naznaci, kako narod tu pticu naziva. Za drugo treba da se na etiketi tacno naznaci dan i mjesto, kada i gdje je ptica ubijena ili ulovljena. Najposlije vrlo je nužno, da se naznaci, je li mužjak ili ženka, jer je perje mužjaka i ženaka u mnogih ptica posve jednako. Da se spol sasvim pouzdano može odrediti, treba saderani trup pticiji pomno pregledati. U mužjaka (5) nalaze se pri dnu trbušne šupljine dva jajeta, prema velicini ptice sad kolik glavica od bocke, sada kolik grah; ta su jaja obicno bjelkasta, kadšto i zagasita (vidi sliku 2.). U ženke (?) nasuprot leži na strani pri dnu trbuha grozdoliki jajinjak. Za parenja jajinjak je vrlo razvijen i lako se uoci, inace ga je mucnije naci, jer izgleda, kao da je sastavljen od najsitnijeg prosinog zrnja (vidi sliku 3.). Spol se najlakše odredi, kada se trbuh kraj zadnjeg rebra na strani raspori, te sa pincetom ili malim klipicem utroba oprezno u kraj pomakne.