Pred 300 godina po prilici živio je u današnjem selu Kntanji — udaljenu po sata od Donjeg Vakufa — neki Ibrahim beg. Neki nagagjaju da se je zvao Veletanlic. Bio je veliki hanedan. K njemu dogje neki šeh iz Azije. Beg opazi, da je to dobar covjek, pa ga zadrža više vremena u sebe. Svako bi vecer oba sjedili u aharu, a kad bi došlo vrijeme pocinku, beg bi otišao u kucu, a šeh bi ostao u aharu. Jednom ce momci (sluge) svomu begu: „Ti mnogo hvališ ovog šeha, veliš, da je dobar covjek, a on svaku vecer odmah izagje iz ahara, dok Ti odeš u kucu, pak hoda kojekuda po cijelu noc (Momci su naime mislili, da on ide ašikovati). Beg im megjutim nije vjerovao, no ipak odluci, da se one noci iza toga sam o tome uvjeri i da vidi svojim ocima, kuda šeh hoda. Iste su veceri opet obojica sjedili u aharu, a kad bi vakat spavati, ode beg u svoju kucu na pocinak, a šeh osta u aharu. Beg megjutim ne leže, nije se pace ni skinuo — obucen cekaše, dok šeh ne izigje iz ahara. Kad izigje uputi se beg za njim, da vidi, kuda ce. Jelensko je vrijeme bilo i baš u novu zimu prvi put pao snijeg. Napomenuti valja, da je današnje, dakle i tadanje selo Kutanja na lijevoj strani Vrbasa, a Donji Vakuf je na desnoj. Šeh dogje do Vrbasa a beg kriomice za njim. Seli prijegje preko Vrbasa (na desnu obalu) kao po suhu. Beg se megjutim ne usudi za njim, bojeci se da ce se utopiti, pa stade na lijevoj obali, gledajuc za šehom; ovaj pak znajuci, kao dobar covjek, da beg ide za njim, stade na desnoj obali, okrenu se begu i rece mu: „Hajde slobodno mojim stopama, ne ceš se utopiti." Beg posluša i prijegje Vrbas, kao po suhu. To zemljište (današnji Donji Vakuf), na kom stajahu, bilo je Ibrahimbegovo, nu neobragjivano, pusto i zaraslo šikarom. Tu je bilo krasno vrelo pod bukvom; tuj ce šeh probesjediti begu: „Pošto moje tajne izagjbše na mejdan (vidik), te mi se ne mili više živjeti na ovom svijetu, ucinicu Bogu dovu, da još ove noci umrem, pa me ukopajte na onom mjestu, gdje sjutra nagjete prokopnicu; no prije toga ucinicu vam vasijet, da ovdje sagradite džamiju, ozigjete ovo vrelo i namjestite cupriju preko Vrbasa, pa vam mogu unaprijed kazati, da ce se tu otvoriti krasna varoš." Pošto tu klanjahu, odoše opet u Kutanju. Kako šeh rece, tako i bude. On još iste noci umre, a sjutra dan ga ukopaše na onom mjestu, gdje su uocili prokopnicu (rekosmo, da je te noci pao snijeg), ukopaše ga naime na lijevoj obali tik uz Vrbas, gdje mu se i danas vidi turbe, okruženo nekolicinom zastarjelih grobova, udaljeno od donjovakufske cuprije oko 500 koraka napram Bugojnu. Beg sagradi krasnu džamiju., ozigje vrelo tik uz nju, malo podalje namjesti cupriju na Vrbasu i dade toj džamiji za njeno uzdržavanje sve svoje zemlje, što su bile na desnoj strani Vrbasa tik džamije. Dok se sagradila džamija, odmah se i muhamedanci iz obližnjih mjesta — navlastito iz Kutanje — poceše oko nje naseljavati i graditi kuce.Tu prvu naselbinu prozvaše persijski „Nev Abad", što bi u našem lijepom bosanskom jeziku znacilo „Novo naselje", a kako su ono što je bilo bliže džamije još onda nazvali „Ibrahimbegov džemat" tako se i danas zove. Naseljavanje se poslije znatno poveca, tako da je domalo ta naseobina imala oko hiljadu kuca (dok ih danas ima samo 500), te je po prilici pred 180 godina nazvaše arapski „Vakfi Kebir" (Vakuf golemi). Kad je poslije po našoj domovini morila kuga, znatno se umanji svojim stanovništvom i Vakfi Kebir, koji za razliku od Gornjeg Vakufa dobi po prilici pred 80 godina današnje svoje ime „Donji Vakuf". Naci ce se možda ko, pak ce pitati, odakle dolazi ta rijec „Vakuf". Rekosmo da je zemljište „Nev Abada" bilo Ibrahimbegovo i da ga je on poklonio džamiji za njezino uzdržavanje. To je dakle zemljište bilo džamijsko ili — što je jedno te isto — vakufsko, pa otale se i sama naseobina poslije prozva „vakufska naseobina". Sad još jednom da se obazremo na Ibrahimbegove spomenike. Ta krasna džamija, što je on sagradi, i danas stoji kao glavna džamija, neoštecena u prijašnjem svom liku, te je najveca i najljepša od svih poslije sagragjenih u ovoj varoši. Odmah od temelja same džamije po prilici 15 koraka napram sjeverozapadu nalazi se to vrelo, što ga je ozidao Ibrahimbeg, a zove se još danas „Buka" po bukvi, što je tu prije bila. Poslije kako je Ibrahimbeg umro, sagradiše sasvim umjesno mejtef na tom vrelu (taj mejtef još i danas stoji), a za otjecanje vode ispod mejtefa napraviše u temelju Jedanajest tockova, koji se nalaze s triju strana mejtefa i to: sa jugoistocne strane (do džamije) pet, sa jugozapadne tri, a sa sjeverozapadne tri. Tuj uzimlju muhamedanci avdest, kad idu klanjati u džamiju, a i za napitak služi ta voda. Kamena cuprija, što ju sagradi Ibrahimbeg, nalazi se na glavnoj cesti, koja vodi u Bugojno. U najnovije vrijeme odnese nabujali Vrbas onu polu, što je bila do Donjeg Vakufa. Cupriju opet opraviše ali tako, da je netaknuta ostala ona pola, što je Vrbas nije odnio. Kad bje sugjeno Ibrahimbegu, da umre, ukopaše ga po njegovoj želji tik uz džamiju, digoše mu turbe, a na bašluku napisaše turskim jezikom — što se i danas jasno vidi—da je kuran prepisao 61 put, da je bio veliki hanedan, te da je mnogo radio za opce dobro: sagradio 2 džamije (za jednu se ne zna, gdje je), namjestio cupriju, ozidao vrelo —Buku zvano i t. d. Od njegove porodice nema danas nikoga, a zemljište, na kom je sagragjen Donji Vakuf, nije više džamijsko (osim desetak ducana), vec za burnih prošlih vremena dopade raznim svojim današnjim gospodarima. NAPOMENA: U PDF formatu dostupne su fusnote.