I. Za što su u covjeka tabani izdubljeni. Gjavoli, natema ili bilo, ukradu sunce s neba i odnesu ga u more, pa ga tamo sakriju. Od velikog rahatluka, što su ga donijeli, ucine šenluk (veselje). Kad se šcednu razilaziti, tudi se zdogovore, te jednog ostave kod sunca. Progje neki vakat (vrijeme), a nit ima sunca na nebu, nit otkle svijet obasjava. Gospod Bog pošalje angjela da kako god izbavi sunce. Onaj gjavo, što je ostao kod sunca, ode se igrati kraj mora, a ostavi švraku da cuva sunce. Angjeo, vjerni sluga božiji, posluša Gospoda, ode u more, uzme sunce i ponese na nebo. Svraka to vidi i poce krecati. Na njezinu kreku doleti gjavo, pa kad vidi angjela, gdje je sunce ponio, namršti se — k'o nalet — i potjera ga. Kad je gotovo angjeo bio ujagmio, gjavo ga dostigne i svojim pandžama zdrpi ga za nogu, pa mu u tom zoru3) otkine mesa s tabana. Kad angjeo dogje pred Boga rece: „Gospode, evo ti sunce, a ma što cu ja sad, gdje ostadoh nakazan." Ko je milostiv k'o Bog, pogleda angjela i rece mu: „Umiri se, ne ceš biti nakazan, ja cu to dati svima ljudima, nek im je taban kao i u tebe". — Od onda u ljudi s božijom voljom mjesto ravnijeh postaše izdubljeni tabani. Svraka s toga, što je gjavolu služila i javila mu za angjela, ostade na vijeke prokleta. II. Kako su postale „Babine Huke". U narodu ima jedan naziv za dobu od prilike izmegju 5.—27. februara po st. kalendaru. Ovo vrijeme narod naziva „Babine Huke." Odakle i dokle traju te Babine Huke, racuna se po sedmicama pocevši od božica. Tako vele, da su Babine Huke od pola šeste, pa do pola devete nedjelje (lieite). 0 postanku ovog imena narod prica evo ovo: U planinskim prijedjelima Bosne, gdje narod malo poviše goji stoku, obicno je ustanovljeno vrijeme Gjurgjevdan, kad se stoka diže na planinu, a Mitrovdan, kad se kuci vraca. Još negdje davno razgali se vrijeme i proljepota na mnogo vakta pred Gjurgjevdan. Neka baba imagjaše nekoliko koza, ljepota je prevari i ona naumi da krene na planinu sa svojim malom. Ljudi joj govoriše: „Ne idi jadna baba, kuda ceš u ovo doba, rano je to." Uzalud što je svijet svakojako razbijaše, baba na što je navrla — navrla. Uzme koze preda se, te goni put planine tepajuci im: „Ajte moji jarcici, moji petorošcici." Siromašna baba mišljaše: „Ove cu godine poviše sira i masla imati, jer ce kozlici ranije okusiti planinske trave." Ama nije na ljudsku, vec na božiju, vrijeme iznevjeri. Bog dade veliku mecavu k'o u sred zime, te i babu i koze snijeg zamete. Od tog doba osta i ova prica i prozvaše se Babine Huke od pola šeste do pola devete nedjelje po božicu.