Budimpešta,koncem aprila 1896 (S milenijske izložbe II.) Sve izložbe, uprilicene zadnjih godina, imale su neku odregjenu privlacivu osebinu, koja je bud originalnošcu oblika ili sadržaja neodoljivo djelovala na opcinstvo. Na mnogo mjesta griješilo se je u tom pravcu dosta. Eno Vas podsjecam samo na parišku izložbu god. 1889., gdje je Eiffelov toranj zaludio svjetinu, prem taj toranj ne bijaše lijep, ni koristan, vec jedino gragjevni unikum bez cilja i smisla, bez unutrašnje vrijednosti — da stoji tamo jedino u svrhu reklame. A posljedak bijaše, da je ta gorostasna nakaza zbilja potisnula i potamnjela svako ino djelo umjetnicke vrijednosti i prakticne koristi, jer kraj Eiffelovog tornja cinila se sva ostala izložba kao krtinjak kraj brdine, što je nebo podbocila. Srecnija bijaše u Becu imitacija po imenu „AltWien", uprilicena kazališnim efektom za zabavu a ne radi poduke, a baš zato nije bila na uhar ostalim izložbinama, jer najzad svaka izložba treba ipak da služi svrsi ozbiljnih studija. Na milenijskoj izložbi rješava se ovo pitanje i sa gledišta ozbiljnosti i prakticne koristi vrlo srecno idejom izložbenog sela, gdje se prikazuje domaci obrt i nošnja citave zemlje, gdje puckoj frivolnosti traga nema, vec gdje upoznajemo nutarnji život svih slojeva naroda, obicaje puka u kuci i pri raznim svecanim zgodama i gdje dišemo nepokvaren zrak seoske nevinosti i ladanjske srece. A ne manjka tomu selu ni originalnost. Jer tko se je do kraja prošetao kroz sve te ulice, taj je obišao sve krajeve. Istina, da selu manjkaju prirodne žive slike, ali je zato takav šetalac upoznao gragjevni slog, pucki život, tamošnju nošnju i kucni obrt doticnih krajeva. Izložbeno selo proteže se prama sjeverozapadu od povjesne izložbe i zaprema površinu od trideset i pet hiljada cetvornih metara. Odmah pri ulazu u selo diže se seoska crkva, a okolo nje varoška kuca i škola. Prva ulica odavle jeste „magjarska", to jest pojedine kuce sagragjene su u slogu raznih krajeva citave zemlje, gdje se god nalazi stanovništvo cisto magjarske narodnosti; svršava pak ova ulica takozvanim „njemackim cislom", naime nizom kuca, napravljenih po uzoru onih krajeva, gdje žive pripadnici njemacke narodnosti. U drugoj se ulici redaju kuce ostalih u Ugarskoj zastupanih narodnosti; tu vidiš srpsku, šokacku, slovacku, rutensku, bugarsku i vlašku kucu, a na kraju sela ne fali ni pastirska koliba, ni ciganski šator sa crnim svojim stanovništvom: jedan kuje, drugi kotlove krpa, treci kuha ukradeno pile i t. d. Kako da i pomisliš selo bez cigana!... Usred sela naci ceš dašto i krcmu: vjerna je to imitacija poznate Debrecinske carde, gdje te — istina za skupe novce — goste dobrom kapljicom i zapaprenim zalogajem. Selo je uzorno taracano i dva reda sjenata drveca šire nad njim hladovite grane. Nu pogledajmo pojedine kuce iznutra. U koju god kucu stupiš, vidiš na okupu svu celjad, dabome, od samih drvenih lutaka, vješto grupiranih kraj visokih postelja i nacifranih sanduka, predstavljajuci pojedine prizore iz puckog i obiteljskog života: jedni melju, drugi rune kukuruz ; tu se prede, tamo kupus gazi, ondje živad hrani; tu se starac zadubao u novine, tamo baka lista po bibliji; ovaj traži po kalendaru kada ce na sajam; onaj se vraca s polja klasjem u ruci. Tu su prosci, tamo je moba; ovdje su svatovi, ondje krštenje, sve to vjerno po obicajima doticnog kraja, a da predocba tamošnjih prilika bude što potpunija, eno i živih ljudi iz onih krajeva u narodnoj nošnji, zastupajuci pucki jezik u doticnom dialektu. U ostalom predstoje razne svetkovine, koje ce sa etnografskog gledišta biti od velikog interesa: kunski svatovi, jegarski god, rutensko krštenje, saski pir, berba iz Hegvalja i t. d. Kako je ovo selo stvoreno lih za poduku, dokazuje i uzorbolnica, uregjena najjednostavnijim pomagalima, ne bi li i domace opcine crpale koristi i kod kuce uredile ovakovo utocište za bolesne siromahe. U istu svrhu sagragjena je i seoska škola, uregjena polag zahtjeva moderne higijene. Velikim je marom uregjena opcinska kuca, gdje se zornim nacinom isporegjuje staro blaženo doba, kada je gospodin „notaruš" u maloj priprostoj izbici piskarao gušcim perom, sa današnjim odnošajima, gdje je bilježnicki ured, gdje više gdje manje, luksuriozno iskicen i natrpan tabelama, poreznim knjigama, silnim protokolima i — maticnim folijantima. Seoska crkva, sagragjena takogjer po domacem originalu (iz Kalotaszega), u jednostavnoj svojoj bjelini, ugodno te iznenagjuje slogom i oblikom. Samo što se u ovoj crkvi ne ce služiti pobožnomu cuvstvu svjetine, vec ce u njoj biti smještena izložba kucnoga obrta, razumijevajuci amo ne samo gotove proizvode najrazlicitijih vrsti ove struke, vec i tehniku zgotavljanja. A gledajuci kolibice naokolo crkve, u kojima se prodavaju predmeti puckog i domaceg obrta, tko se ne sjeca veselih godova i kod svoje kuce po selima, kad se narod, ponakupiv koješta, što mu je od potrebe, veselo odaziva pokliku: „Hajd u kolo!" — Poklik, koji ce se bez sumnje oglasiti i na dan, što je u nizu seoskih i opet sa etnografskog gledišta veoma zanimljivih svecanosti zakazan za srpske svatove, koji ce se uz sudjelovanje mnogobrojnog naroda doticnih krajeva obdržavati još mjeseca maja. Megju najzamljivije izložbine u ovom selu spada svakako zbirka, što ju je grof Eugen Zichy donio sa svojih ekspedicija iz Azije. Zbirka je ta takogjer smještena u seoskoj crkvi. Tu covjek može da uhvati neke pojmove o kolibama, odijelu, oružju i alatu ovoga naroda iz doba njegove seobe u Evropu. Megju inim pobugjuje najveci interes slika Samvlova, cuvenog kavkaskog vojaka i njegova sablja, koju je Samvlov pobjeditelj, knez Barjatinskv, poklonio pokojnomu grofu Edmundu Zichyu. Od mnogobrojnih izloženih predmeta napomenuti je napose one, koji se odnose na nomadski život starih uralskoaltajskih naroda.. Amo spadaju mongolske pustene kolibe, moduli čerkeskib, georgijskih i gruških stanova, te avarskih i hunskih šatora. Irnade tu nadalje do tri hiljade starina, koje će bez dvojbo služiti predmetom živahnih rasprava, pošto u mnogome nalikuju na predmete, što su ih našli u hunskim grobovima, te se u mnogome slažu i sa današnjom narodnom nošnjom i sa modernim nakitima. Megju ovima vidjeti je bezbroj amaneta, iningjuša, nakita sa pticom „Turulu, alata iz kamena i mjedi, skytijskih opeka, buzdovana, hunskih sjekira, zavinutih sabnlja, primitivnih glazbala neobičan oblika i dr. Ne manje zanimljive su potpune bojno opremo — 24 na broju —, sagovi i vezene radnje, koje su — što se tiče oblika, risarija i boje — slični proizvodima inagjarske kućni* industrije, koji se u šatorima okolo crkve prodavaju. Megju sagovima imade takovih, koji su navodno stari preko 800 godina. Za zgodno ilustrovanje ovog odjela služi 00 nacrta, 5 velikih od slikara Zankovskog uljenom bojom izragjenih slika, do 300 fotografija i nekoliko general-štopskih zemljovida. Dekoraciju pak sačinjavaju pardalska, šukalskn, lisičja i risova krzna. Uokolo seoske crkve posagragjene su sajmovne kolibe, gdje će se prodavati sve vrste proizvoda kućnog Obrta.