Stari svijet poznavaše nekoja junacka ženska bica pod imenom Amazonaka. To su bile te cudnovate junakinje, što se sve o njima pripovijedalo, kakva su kiklopska djela izvadale i kako im se domovinom oznacivale nepregledive stepe drevne Sarmacije o svemu tome mi ne cemo ovdje govoriti. No mi cemo istok ovdje govoriti iznimno o tome, kako i naš narod pripovijeda o nekakvijem junakinjama i njihovim herojskijem djelima i o nadcovjecnoj im jakosti. Ove junakinje narod naprosto zove „Grkinjama", te im pripisuje, kako su one i kolosalne gromadne stecke poput perca u svojijem pregacama pjevajuci i preduci kudelju pod velikijem bremenom drva, koja bi nekako prtile u drugu pregacu otraga — svojijem kucama snašale, ili gdje bi vec htjele i nanijetile. Pokraj ovakve skaske o inace tudijem junakinjama, znade narod pripovijedati cisto i o svojijem, kojih je najviše bilo u ono vrijeme, kad bijaše doba silnog ratovanja i drugijeh junackih djela. Najprvlje su mu i najznamenitije nekakove „Skocidjevojke". Njihovu snagu i junaštvo ne nadmašiše ni najveci junaci svijeta. Nije ga majka rodila nit ce ga ikada roditi, ko bi ih mogao u cemu od junaštva natkriliti. Osobito se isticahu u skoku i bacanju kamena s ramena (umetanje). One preskacu, kao preko kakve slamke dugi bjelosapac nož, koji je uzet izmedu najboljeg i najljepšeg pusata (oružja). Okrenu ga (nož) šocom (oštracem) uz brdo (usprav, gore) i zabiju u zemlju, pa oturišu (sjednu) i podviju noge i uhvate se rukama za nožne palce i onako sjedecke prekrštenih (podvijenih) nogu, dipe (skoce) i surnu (isto skoce) preko noža ništa ti lakše, ko bijesne. Pa kako su junakinje, nije im mahane ni popiti. Kišu božiju mogu u se saliti (popiti), a ne ce se natikvidati (opiti) niti ce se išta na njima poznati. A od svijeh igara najmilija im je i najdraža bila igra „pilav". Veliki kasapski (mesarski) nož (to je ta igra pilav) koliko im se zatukao i zabio u zemlju sve do vrha kamza (onaj dio noža, što se drži u ruci), one ga ipak klecke držeci ruke na ledima najlakše zubima izvade, pa se makar i drugi natezali (nagonili, mucili), da vidiš, pomucno ga i rukama istegnu iz zemlje. Druga vrsta narodnijeh junakinja, jesu „Muškobarace". Sve im je srvahi (isto), ko u muška. Crkoše, da cine sve, ko što muškadija cini. Jazuk (šteta) što ih je Bog ženskima stvorio. One se i oblace po mušku i govore po mušku i sve im je po mušku. Prije, kad su bile silne vojske i ratovanja, duša im bila ici u vojsku i vojevati. O mnogima (muškobaracama) se kazuje, kako bi se zacosale (zaljubile) u druge djevojke (prave). te bi ih cesto puta i prevarile, njima se i oženile, ali bi im bile goropadne (svirjepe), — ko kad ih nije Bog za to stvorio. Na sve, što je ženskog espapa (nakita) mrzile su, ko davo na krštenu dušu. A ko njihova posla i nicijeg.