Naš narod pripisujuci vrline u karakteru, junaštvu i drugim svojstvima svojim precima, tvrdi to i o bogastvu njihovu. — Silan su oni novac imali. I dan dani je rasut širom Bosne i Hercegovine. Ondje je zakopan pod zemljom; tamo je spušten pun kazan u nekakvu staru bunarinu; ovdje je zazidan sve sami žutac u hladne stijene koje gradine; eno onet široke plocurine, gdje je pritisla cijelu jamu sama zlata i srebra. Vidite li one ogromne gvozdene kavcežine tamo u onoj razvalini, a na njima se savila guja prisojkinja? Eno joj i krune na glavi. Ona je kraljeva kci. Nije se htjela rastati s parama .... Prokleo je za to otac ili mati, pa ih i danas cuva. Sanduci puni, ko tuljak, svakakih jaspri. Ona se po vas dan na njima sunca. Kad bi se ko usudio da ga ona cmokne u celo: umah bi se pretvorila u djevojku, a junacini se ne bi nikakvo zlo desilo. Našla bi kljuce te otvorila one sanducine i eto pusta blaga, koliko ti duša hoce. — Kraj tog i tog izvora naturaju „pametni" ljudi, da bi se mogla koja parica išceprkati. A šta veliš? — kako bi bilo kopnuti ispod duda u omsicinoj bašcici? I ondje bi se, što bilo, zasvijetlilo. U groblju, u groblju, ama onom starom — postao bi covjek, danas, sjutra — jedan po jedan. Pa ni ona stijena nije prazna. Ja bih zaparao, pa što Bog da. — Znaš Marka? . . . On bijaše go ko prst. Ništa u lijevoj ni u desnoj. — Pogledaj ga sad . . .! Odjednoc uze mah. On je morao negdje nešto naci . . . jer se, na današnjem zemanu, ne da zaobadati, ako ne napipa gdje god kakve bresposlene gotovine. Šta ceš — covjek bio kapac, pa zar upozno plamen i eno ga danas. Onaj vreli znoj od prevrtanja crne zemljice zadojio je našeg trudoljubivog težaka ovim varljivim nadama. Nešto to, a nešto hiperbolicno prikazivanje svojih pradjedova i velikana ulilo je u nj ovo vjerovanje, al' za što i mnogi varoški trut sanja o zakopanoj sreci. . . Novac gori i to u oci obojih Blagovijesti, u oci oba ljetna Ivanjdana i u oci pravoslavnog Ðurdeva dne. Bukne plamen uprav na onom mjestu gdje su pare zakopane. Plamen je modar. — Neki kažu: sjajan, ako su dukati, a blijed ako je srebro. — Tri puta plane. Prvi put najviše, pa onda silazi sve na niže. — Težaci iz sela Miloševaca, Milosavaca, Dragovica i dr., kotara banjaluckog i prnjavorskog, kažu, da plamen iskrsne iz zemlje na samom mjestu, gdje se nalazi novac. Drugi put dalje, a treci još dalje. — Biva, vjetar ga ocera. -— Plamen je najviše do iznad koljena. Cim zgledaš plamen, moraš baciti kakvu bilo stvar pa ono mjesto, da ne zaboraviš, gdje je gorjelo. Baciš li kapu: toliko ceš kopati, dok dodeš do para. Hitiš li pas: onda ceš se osafunjati znojem, dok izroviš onoliku jampurinu, koliko je dugacak pojas. Ele, treba paziti, šta ceš baciti. — Drugi kažu da je visina plamena i dubljina do novaca ista. Prošle je godine pitao naš „Školski Vjesnik" u svojoj petoj svesci na str. 288. kako naš narod naziva „bludece svjetlo" — Irrlicht. - Ja sam zbog toga apelirao na ove moje majušne podajnike, a oni graknuše iz svojih grlašca: „parogor, parogor". Poslije sam pitao Luku Barukcica, težaka iz vlaške Mahale, u kotaru derventskom, pa i on veli: parogor. Isto sam cuo i u selu Potocanima od mnogih seljaka. — I sasvim je naravno to ime, jer naš narod vjeruje da ono samo novac gori, a u Bosni zovu novac: — pare. Pa i osim ovoga pravo je zvati parogor, jer naš parod svaki plin naziva parom, a ono u istinu i gori plin ili para. I dobro kažu naši seljaci parogor. Jest parogor, jer se fosfor razvija iz kosti, koje su pod zemljom, u obliku pare ili plina. Ta para cim izbije ispod zemlje i dode u dodir s ovim zrakom na zemlji — zapali se, baš kao ona crna kreda dok se dotakne svoje kutije — plane, a kreši je ne znam o što ne ce se upaliti. Novac je od zlata, srebra, bakra i nikla. To su kovine, i one ne gore plamenom osim jedne, koja se zove magnezij. Kad si zabilježio udri, kopaj. Ako nadeš: ne podiži svojom rukom, jer ne ceš vidjeti hasne od njih. Umrijeceš prije godine. Priveži za kaku bilo životinju, pa nek ih ona samo pokrene s onog mjesta. Onda ti, ako hoceš, uprti na se, opet ti se ne ce nikakvo zlo dogoditi. U Banjojluci se prica, da ih je iskopao Adem Crnkovic. Vele: on i njegov brat opazili u oci Ðurdevdana plamen na onom malom mezarluku u Pustom sokaku. Adem bio pametniji i rekne bratu: Rastavi de kotlic od zemlje — ti si jaci. On se sav nadme dok ga je pokrenuo s mjesta. Popanu njih dvojica kotao medu se pa s njim kuci. Brat istoga mjeseca u zemlju a Ademu ostanu sve pare. On kod tolikog blaga bavi se preko 15 godina baštovanlukom da otpita onu svoju nejac. Griješna duša ne može nazreti plamena, niti se pri kopanju smije što zlo pomisliti ili opsovati, jer tad ne nade para, da kopaš taman dan i godinu. — Pripovijeda se, kako su u selu Dažnici, kot. derventski, kopali novac, kad iz rupe nešto zalaja kao pas. Oni kopaj dalje, ali presta lajanje, a uze nešto blecati. Umuknu i ovo, a stade rika vola. Gotovandžijama se naježi koža od straha i natisnu bježati. — Slicnih bajki može se dosta cuti. Lanjske su godine gotovani u Bos. Novom nocu razvalili jedan zidani izvor nedaleko željeznicke pruge. Svijet je govorio, da su našli pare, ali teško. Po svoj našoj domovini rasuti su mnogi stecci i po gdjekoji kip. Narod je došao do toga, da je i u njima grdan novac zatvoren. Kazuju, da su u nekom selu krupskog kotara, u okružju bihackom, imali okamenjenu lisicu. Seljaci su je metali pa drljacu pri brnanju, pa se bila sva orunila. Na jednoc izbije u to selo pekakav varošlija. Nacuje za onu lisicu i obeca platiti, ko mu je donese da je od cuda vidi. Oni nadju onu kamenesnicu pa preda nj. Varošliji se ona svidje te je odnese sa sobom, da pokaže i drugim, nek vide što vidjeli nijesu. Cak nakon po godine saznali su seljaci, da je ona bila puna puncata paretipa. Ali ode li — ode. Drugog je seljaka još na tanji led navelo. — On imao od kamena medjedju glavu. Držao je pred kucom mjesto stoca. Taj seljak išao je pocesto u Zadar po vino i to sve jednom trgovcu. Jednom, kad se htio s vinom vrn