U nedjelju, dne 27. oktobra 1895., preselio se u vjecnost naš neumorni i vjerni saradnik, rudarski satnik Vjenceslav Radimski. U dvanaest sati i po izišao je po obicaju iz svoga ureda i istom što je pošao jedno pedeset koracaja zamagli mu se i on pade od kapi i izdanu svoju cestitu dušu blizu Ali-pašine cuprije. Tako je naglijem udarom puko jedan od glavnih stupova, na kojem je pocivalo naše kulturno nastojanje, prestao je da diše covjek, cije ce ime u cestitoj uspomeni sjajiti na vijeke! Vjenceslav Radimski rodi se 21. februara 1832. u ceskom mjestu Nova Paka. God. 1849. svrši gimnaziju u Starom Mjestu u Pragu i polazaše god. 1850.—1854. cesku politehniku u Pragu, gdje je s narocitim zanimanjem proucavao mineraloško-geološke nauke i strojevno-tehnicku struku. God. 1855. i 1856. posjecivao je Radimski tadašnje c. i kr. montano ucilište u Pšibrami (Pribrami), izucavajucn rudarsku i talijonicku granu, te dobi apsolutorij mahom odlican u svjema predmetima. Nakon svršenih nauka stupi u prakticnu službu u Landanovo rudarsko društvo u Jilemnici u Ceskoj. To mjesto napusti doskora, pošto mu se ponudila zgoda, da prede ko rudarski kandidat u Šcavnicu u Ugarskoj. Kroz kratko vrijeme postade Radimski u toj službi c. i kr. rudarskim vježbenikom. God. 1857. zahvali se Radimski na toj službi i nastavi svoj rad ko rudarski poslovoda kameno-ugljenog majdana kraj Niržana nadomak Plznja u Ceskoj. Tu ostade do nove godine 1859., kadno osnova na svoju ruku s bratom si Josipom rudarsko društvo u ugljenom okrugu kraj Viza u Štajerskoj. Njegovo vanredno znanje i bogata nadarenost proširiše kroz kratko vrijeme rad toga majdana; taj isprva skromni podhvat podiže se u njegovim rukama stvarno i financijalno, tako da je i susjedni majdan dospio pod njegovu brigu i pasku. Pošto se je ovaj majdan pa i njegov vlastiti ugljanik prodao ugljeno-rudarskomu i trgovackomu društvu u Vizu, rukovodio je Radimski poslove sajedinjenih majdana ko ravnatelj od 1. marta 1871. do 31. marta 1883. Isto tako upravljao je radom rudokopa u Štajeregu (Steyeregg), što ga bijaše zakupilo c. i kr. priv. keflaško željeznicko i rudarsko društvo. God. 1884. ode Radimski iz Viza, pošto je c. i kr. priv. gradacko-keflaško željeznicko društvo preuzelo svu prometnu brigu majdana u Vizu, te ode u Vec, gdje se nastani ko ovlaštenp rudarski mjernik. Januara god. 1885. nastupi važan preokret u njegovom životu, on se naime preseli u Sarajevo kao rudarstveni nadpovjerenik i upravitelj rudarskog satništva u Bosni i Hercegovini. Malo zatijem 31. maja god. 1885. stiže mu imenovanje rudarskog satnika. Budavši Radimski još u Vizu, nadala mu se mnoga zgoda da proucava ondje mnoge spomenike iz prehistorijskog i rimskog doba. Tako se u njemu malo po malo razvijaše ljubav spram antropologije i arheologije. Ta iskopavanja preduzimaše iznajprija sam, a poslije u društvu sa Jos. Sombatijem (Szombathy), kustosom c. i kr. prirodoslovnoga dvor. muzeja. Na tom osnovu nastadoše dva djela: „Urgeschichtliche Forschungen in der Umgebung von Wies in Mittelsteiermark" (L: 1883-, II. i III.: 1888., IV.: 1891.) i „Ueber die Grabungen im Jahre 1880". Uz taj rad smagao je Radimski uvijek prilike, da radi i na montano-geološkome polju. Tako napisa: „Der Bericht uber die montanistichen Verhaltnisse und die Mineral-Vorkommnisse des Sulmthales" (god. 1868.); „das Wieser Bergreiver" (god. 1875.); „Die Insel Pago in Dalmatien und Deren Lignit-Vorkommen" (god. 1877.); „Ueber den geologischen Bau der Insel Arbe in dalmatien" (god. 1880.). Za ova dva pošljednja djela imenova ga c. i kr. austrijski geološki državni zavod svojim clanom-dopisnikom. Njegov opširni strucni i naucni rad svrnuo je pažnju odlucnih krugova na siisatelja, koji je s tolikom savjesnošcu pisao djelo za djelom i doista nije ga mimoišla priznaja Previšnje desnice. On dobi god. 1878. odlikovanje u vidu viteškog krsta reda Franje Josipa. Onu godinu dana, koju je Radimski sproveo u Vecu, upotrebi on, da što cešce zadje u muzeje, zbirke i knjižnice prijestonice i da proširi svoje obilne studije u prapovjesnom i rimskom pravcu. To proucavanje, kojemu je prikazao sav žar svoje istraživalacke duše, razvilo se u njega u radišnost, da joj se diviš. Taj rad primjeni Radimski bosanskom zemljištu ko istraživac i pisac prapovjesnickih pojava i to s takvom strogosti, da su mu to s veseljem priznali priznati ucenjaci ne samo u monarhiji, nego po cijeloj Evropi. U njihovim srcima ostavlja Radimski trajnu i harnu uspomenu. Mnoga ucena društva gube s njime il zacasnog clana il dopisnika. Mi bismo morali na široko razvezati, nabrajajuci same naslove njegovijeh djela. Nas ‘’Glasnik" i naše djelo „Wissenschaftliche Mittheilungen" zivi su svjedoci opširnog i neumornog rada neprežaljenog pokojnika i mi cemo ovdje napomenuti naslove samo onijeh djela, koja su izišla u zasebnim izdanjima: a) „Prehistorijska nalazišta" (u izdanju cirilicom i latinicom) i na njemackom jeziku pod naslovom: „Die prahistorischen Fundstatten"; b) ‘’Die neolitische Station Butmir" Mimo to još u rukopisu: a) „Archaologisches Ortslexikon von Bosnien und der Hercegovina." Ova radnja s potonjim dodatcima cuva se u muzeju. b) „Die Geschichte des alten Bergbaues in Bosnien und der Hercegovina." Ovu raspravu, koja ce u svoje vrijeme izici u „Glasniku", napisao je pokojnik zajedno s drom. Karlom Pacem. v) Nekoliko omanjih arheoloških rasprava, koje ce izici u ovom listu. Njemu bje povjereno da uredi mineralosko-geološke zbirke bos.herceg. zemaljskog muzeja. Ispunivši svoj zadatak, neprestano je nastojao da te zbirke popuni i proširi. Njegova mnoga, raznovrsna i velika djela na polju geologije, kako ih je u svojem zvanicnom pozivu uvijek u korist javnog znanja vršio, njegova neumorna djelatnost ko rudarskog satnika i montanog izvjestitelja zemaljske vlade, stekoše priznanje i pohvalu na drugome mjestu, kao što je i „Školski Vjesnik" u oktobarskoj svesci dostojno spomenuo brigu ovog vrsnog našeg saradnika o uredenju mineraloških zbirki za naše škole. Pogla