Neumitna smrt otela je rano i nenadano našem muzeju odlicna radnika, prijateljima vjerna druga, a znanosti uopce revna i trudoljubiva pregaoca. Fiala rodio se 14. aprila god. 1861. u Brnu, gdje mu bijaše otac profesorom u srednjim školama. Tu svrši osnovnu školu i realku, u kojoj bijaše uvijek prvi gjak. Pošto svrši s odlicnim uspjehom ispit zrelosti, upisa se u tehnicku školu u Brnu, te ucaše hemiju. Vec prije toga bavio se vrlo rado botanikom, pa bi i tada revno sakupljao biline, putujuci po raznim krajevima Moravske. No profesor Makowsky pobudi u njem ljubav i interes za prehistorijsku struku. I ne potraja dugo, te Fiala na tome polju iznese toliko krasnih plodova svoga rada, da se tome uzradovaše svi prijatelji prehistorije, a narocito strucnjaci, koje on iznenadi svojim nalazima. O napretku njegovu na polju hemije svjedoce mnoge vrijedne rasprave, što su priopcene u izvještajima c. i kr. akademije znanosti u Becu. Pocetkom god. 1886. dobi Fiala cinovnicko mjesto kod duhanske režije u Sarajevu. Slucaj htjede, te je došao u Sarajevo baš na onaj dan — 28. januara — na koji ce on iza dvanaestgodišnjega rada ostaviti zauvijek ovaj svijet. U duhanskoj tvornici radio je u hemijskom laboratoriju, koji iza kratkog vremena budne posve i povjeren njegovijem rukama. Tu se u njem opet probudi stara želja za botaniziranjem i za iskapanjem, te bi svaki slobodni cas, nedjelju i blagdan upotrebio za izlete u okolicu, a osobito na Trebevic. Pored toga on bi svake jeseni na svom putu u Hercegovinu, kuda je polazio zbog otkupljivanja duhana, revno sabirao biljke i prehistorijske nalaze, kojih bijaše pun mali laboratorij duhanske tvornice, odakle su poslije, pošto ih je Fiala obradio, dospjeli u zemaljski muzej. Njegova pregledno uregjena zbirka prehistorijskih iskopina sa Sobunara i Zlatišta kod Sarajeva stekla je veliko priznanje strucnjaka Hampela iz Budimpešte i Hoernesa iz Beca, koje odasla god. 1889. ministarstvo u ove krajeve i koji slucajno zaviriše prigodom svoga posjeta duhanske tvornice i u njezin laboratorij. Taj posjet bijaše odlucan po Fialinu buducnost, jer je od toga casa sve to više radio za muzej, kod kojega budne napokon god. 1892. stalno namješten. Sada se mogaše mladi istraživac sasvijem baviti svojim omiljenim prijedmetom. Tu imagjaše i sredstava i vremena, da u obadva pravca uspješno poradi, a da se je on tijem obilno poslužio, svjedokom su njegove rasprave u ovom „Glasniku“ i u našem njemackom izdanju ,,Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina“. Naskoro nastavi Fiala iskopavanje prehistorijskih gromila na glasinackoj visoravni u rogatickom kotaru. Iz bliza i iz daleka dolažahu posjetnici na Glasinac, da svojim ocima vide iskopavanje dragocjenih prehistorijskih starina i da upoznadu taj zanimljivi i osobiti predio. No Fiala je radio i u drugim krajevima, kako se to vidi iz njegovih izvještaja i rasprava, a narocito u kotaru stolackom i ljubuškom. Pa makar da se je najviše bavio prehistorijom, ipak nikad ne zaboravi svog herbarija, vec nastojaše da ga što vecma upotpuni. Na svojim ekskurzijama po Bosni i Hercegovini sakupljao bi revno biljke a u drugu ruku zamjenjivao ih sa onijem iz Austro-Ugarske i Njemacke. Fiala se je popeo na najznatnije planine u našim krajevima, ne bi li naišao na rijetke endemijske biljevne vrste. On je pretražio Bjelašnicu, Treskavicu i Golu Jahorinu kraj Sarajeva, Klek kod Prace, Prenj, Muharnicu, Cvrsnicu, Sniježnicu (kod Rakitnoga), Osjecenicu, Klekovacu, Grmec-planinu i dr. Nakon naprasne smrti nezaboravnoga Radimskoga proširen bi odjednom naglo program Fialin, koji je narocito imao da prouci ripacke sojenice na Uni, a osim toga valjalo je pretražiti prostrano grobište u Sanskom mostu, i otpoceti iskopavanje u ribnickoj nekropoli blizu Bihaca. Pored toga bi mu povjereno, da izradi drugi dio radnje, u kojoj se prikazuju uspjesi iskopavanja neolitske stanice u Butmiru kod Ilidža. Ovom pošljednom teškom radnjom bavila se njegova misao pošljednjih mjeseci njegovoga života, pa je ceznutljivo ocekivao cas, kad ce moci da kraju privede ovu svoju zadacu. Ali on ne doživi te radosti. 12. januara oko podneva pozli mu u njegovoj pisacoj sobi, baš kada je pisao zadnje poglavlje svoje radnje o Butmiru, uslijed silne navale krvi u mozak. K njemu dotrci odmah njegov drug i prijatelj kustos Reiser, koji ga uz pomoc muzealnog osoblja od pisaceg stola otpremi u zemaljsku bolnicu, u kojoj je on usprkos velikoj pažnji i njezi umro dne 28. januara. Fiala bijaše neženja, a za sobom ostavlja od roda tek jedinoga brata. Koliko je pokojnik bio cijenjen ne samo od svojili prijatelja, vec, i u drugova svoga zvanja u dalekom svijetu, najboljim su svjedocanstvom mnogobrojne usmene i pismene sažalnice, što su stigle prigodom njegove smrti ravnateljstvu zemaljskog muzeja. Fiala bijaše vjeran i odan prijatelj i drug, u društvu drag i mio znacaj, a u znanosti revan i trudoljubiv radnik. Vjecna mu spomen!