Nekakav siromašni seljak nije još ni doruckovao pa se izvezao na oranje a samo je režanj hljeba ponio uza se. Došavši u polje, skide sa sebe kaftan, smjesti ga pod šiprag a ispod njega hljeb. Poslije nekog vremena umori se konj a seljak osjeti da je gladan. Ispregne konja, pusti ga neka pase i poce do kaftana, da svoj komad hljeba poruca. Kako diže kaftan, a ono: nema mu hljeba. Traži, traži, obrce kaftan na sve strane — nema pa nema hljeba. Silno se zacudi seljak tome! Smiješno Boga mi! Nikog nijesam video i opet mora da mi je neko ukrao hljeb. Dok je seljak orao, došuljao se cavo i ukrao hljeb, pa se sakrio iza žbuna da cuje, kako he seljak da psuje pa i njega, davola, da spomene. Seljaku doduše žao što su ga pokrali, aln on se utješio na svoj nacin. Dobro de, rece on, ja ne cu od gladi umrijeti; onaj, koji mi je ukrao hljeb, bice da je gladan bio — pa neka mu je na zdravlje! I seljak ode na bunar, napije se vode do mile volje, uhvati konja, upreže ga i stade iznova da ore. Zacudi se tome cavo, što nije mogao da navuce seljaka na zlo. Sade dolje u pakao te isprica vrhovnom cavolu, kako je ukrao seljaku komad hljeba i kako je ovaj, mjesto da psuje, rekao: na zdravlje! Ražljuti se silno vrhovni cavo. „Ako je taj seljak bio pametniji od tebe" — vikaše on u ljutini — „onda si sam kriv: glupo si udesio stvar. Neka seljaci i njihove ženetine obiknu još takve stvari — onda smo propali. Zlo po nas! Ja to trpjeti ne cu. Izdiri na mah pa zasluži sebi seljakov hljeb. Ako ga za tri godinene smotaš poda se, okupacu te u svetoj vodi!" Poplaši se cavo od svete vode; koliko ga noge nošahu pobježe opet na zemlju i razmišljaše kako da se oduži. Dugo je mislio — najposlije smislio. Preturi se u covjeka dobra i stane u službu u onog siromašnog seljaka. I on nauci seljaka, da u sušnom ljetu sije u mocvari. U komšija spržilo sunce sve, a u siromašnog seljaka nice žito u guste, visoke vlatove. Seljak se prehranio cak do nove godine i još mu preosta puno zrna. Na ljeto obuci davo seljaka, neka sije žito po brdu. Doce kišljivo ljeto. U ostalijeh seljaka poleglo žito po dnu, truhne i prazno mu vlace, a u seljaka gore na brdu rodilo žito i preostalo mu toliko zrna, da vec ne znade kud ce s njim. I sad nauci davo seljaka, da od žita pece rakiju; i seljak ispece rakiju, pijaše sam i dade drugima da piju. Ode davo vrhovnom davolu, pa mu se zahvali, kako je zaradio komad hljeba. Hoce vrhovni davo da se uvjeri svojim ocima. Dode do seljaka i vide: ovaj pozvao zgodne ljude iz sela k sebi da ih casti rakijom, a seljanka toci gostima. Služeci goste unaokolo, zape rukavom i prevali punu cašu. Ražljuti se seljak pa se izdreci na ženu. „Krepala! ce ti je pamet, da vako blago prosipaš?" Ðavo mune vrhovnog cavola u rebra. „Cuješ li, sad ne veli: na zdravlje". Seljak se raspsovao pa sam služi goste unaokolo. Dode s posla i nekakav ubogi seljak nezvan, sjede i vide kako seljaci piju rakiju; zinulo mu srce da zamoren gutne mrve i on: sjedi tako, sjedi, pa sve guta pljuvacku. A onaj seljak, mjesto da ponudi i njega cašicom, mrmlja kroza zube: ne mogu vas ja svijeh rakijom pojiti. I to se dopade vrhovnom cavolu, a mali davo se hvali: „Pricekaj der još, bice sve ljepše". Piju gosti a pije i domacin. Lažu jedan drugome, hvale se mecusobno u brk, svaka im se rijec topi u usti kao maslo. Vrhovni davo prisluškuje pa ce prišapnuti onom mališi : „Dok se prolukave i mecusobno isprevaraju, onda ce svi moji biti". „Stoj," odgovorice onat mali. „Pusti da popiju još jednu cašu. Kao lije s repovima, mašu sada jedan pred drugim i svak hoce drugom da dere macku, pricekaj kako ce se na mah pretvoriti u vukove". Seljaci piju i drugu cašu, i sad vec govore glasnije i grublje. Mjesto one masne besjede, udarili u grdnju i ružnju; pobiše se i polupaše sebi nosove. Uplete se i domacin, no gosti izlemaše svojski i njega. Vide to vrhovni cavo pa mu se veoma dopade. „Haj, haj!" mrmljaše on. „Stani," rece mali davo, „bice još bolje. Pusti da iskape i trecu cašu. Sad su bijesni kao vukovi, a bice poslije kao krmci." Piju seljaci i trecu cašu. Sada klonuše sa svijem — njuškaju — rokcu — niko nikom ni mukajet. I sad se dižu da polaze — po jedan — po dva — u troje: svi po putu padaju na nos. Hoce domacin da ih isprati, pa pode za njima — pade i on na nos, baš u neku brlju, ubrlja se od glave do pete pa sad leži tuna kao divlji krmak i rokce. To se još bolje dopadne vrhovnom davolu. „Baš si" — veli — valjano pice smislio i zaslužio komad hljeba. Reci mi, kako si spravio to pice ? Uzeo si ponajprvo beli krvi od lisice — i seljak se prolukavio kao lija; sad mrve vucje krvi: seljak se razbjesnio kao vuk; najposlije smuckao si i krmece krvi: pretvorio se u krmka." „Nijesam tako miješao", odgovori cavo. Pustio sam da mu rodi žito u izobilju. Životinjske krvi imade vazda u njemu — no kad je na tanku hljebu, onda joj nema života: onda mu nije žao ni potonjeg zalogaja hljeba. Daj mu odviše, pa ceš ga podstreknuti: na mah misli, kako ce da se proveseli. Pokazah mu, kako ce da pece rakiju. I cim je od božjeg dara ispekao rakiju, razbudi se u njemu i lisicja i kurjacja i krmeca krv. I dokle god uspije rakije, vazda ce biti životinja." Pohvali vrhovni davo onoga mališu i dade mu svakakve casti i slave.