Ono što je bila javna tajna, ovih je dana potvrđeno objavljivanjem dokumenta koji dokazuje da je Tihomir Blaškić izručen Haaškom sudu pod političkim pritiskom, bez pripremljene obrane i da se njime manipuliralo. Je li već tada u Zagrebu utrt put da Blaškić bude rigorozno kažnjen u Den Haagu? Blaškićem se manipuliralo u nekoliko navrata i ova manipulacija uoči njegova izručenja nije bila prva. Njime se manipuliralo već prije, 1992. i 1993. godine. Blaškić je, po vlastitim tvrdnjama, ali i po tome što je i kako je u ratu radio, u Bosnu došao kako bi sudjelovao u njezinoj obrani od srpske agresije. Međutim, manipulacijom ga se uvuklo u rat s Bošnjacima, što nije bila njegova želja i na što nije bio spreman. U tom okruženju on do posljednjeg časa nastoji smiriti situaciju, u nekoliko navrata s Bošnjacima pokušava formirati zajedničko zapovjedništvo, nakon svakog incidenta za koji sazna šalje isprike Armiji BiH. No, događaji koji premašuju njegovu moć i želje, uvlače ga u rat s Bošnjacima, što je bilo prvo manipuliranje njime. I u takvoj situaciji Blaškić nastoji biti vojnik i po vojnim pravilima braniti teritorij za koji je zadužen. Već je dosadašnji tijek sudskog postupka pokazao, a i predstojeći nastavak pred drugostupanjskim sudskim vijećem to će još uvjerljivije dokazati, kako su ekstremne nacionalističke snage, koristeći se svojom političkom moći, mimo Blaškića i regularne zapovjedne hijerarhije, u Lašvanskoj dolini organizirale i počinile zločin na podmukao način. Premda je zločin počinjen njemu iza leđa, Blaškić je kao zapovjednik formalno odgovoran za sve što se događalo u zoni njegove odgovornosti. Dakle, opet se njime manipuliralo i bez svoje krivnje gurnut je u situaciju koja je za njega krajnje nepovoljna. ODUZETI DOKAZI Nije li, ipak, vrhunac manipulacije način na koji je izručen Haaškom sudu? Da, na koncu se treći put njime beskrupulozno manipuliralo, što dokazuje objavljeni dokument, kad je mimo svoje volje i potpuno nespreman izručen Međunarodnome sudu u Haagu. Važno je naglasiti da Blaškić nije odbijao da bude izručen Haaškom sudu, nego je tražio odgodu od dva tjedna. U situaciji kad još nije bilo zakonskih mogućnosti za njegovo izručenje, nije mu ispunjena molba za odgodu, koju je tražio kako bi se oprostio od obitelji i konačno nešto učinio na prikupljanju barem dijela dokaza za svoju obranu. Blaškić je bio svjestan da ga se u Haag šalje nepripremljenog i bez minimalnih dokaza za obranu, te da se njime manipulira kako bi se udovoljilo političkim interesima. U jednom trenutku on kaže kako vidi interese Amerike i interese Hrvatske, ali i pita gdje je on u svemu tome. Blaškić osjeća da ga se žrtvuje, ali nije bio dovoljno jak da se odupre pritiscima i nespreman je otišao u Haag. Imao je legitimno pravo na kvalitetnu obranu, koja mu je očito oduzeta. Jedan detalj to posebno dokazuje: Blaškić u jednom trenutku sugovornicima, koji ga lome da pristane da već drugi dan bude izručen Haaškom sudu, gotovo stidljivo kaže da ne zna gdje su mu dokumenti. No Blaškić je pedantan čovjek i u svakom trenutku zna gdje su njegovi dokumenti, a pogotovo oni koji bi mogli odlučivati o njegovoj sudbini. Cijela je istina da je tadašnja vlast Blaškiću oduzela ono malo dokumenata koje je prikupio po svojemu nahođenju, jer su htjeli potpuno kontrolirati njegovu sudbinu. Slijedom toga nastojali su u potpunosti kontrolirali i njegovu obranu pred Haaškim sudom: dozirati davanje dokumenata za njegovu obranu i omogućavati obrani da ga brani samo do određene razine, koja ne ugrožava njihove interese. Vrhunac je, ipak, prikrivanje onih koji su zločin počinili te prikrivanje činjenica da su hrvatski državni organi na temelju istraga znali tko je zapovjedio zločin u Ahmićima i tko stoji iza njega. Blaškićem se, dakle, višestruko manipuliralo, što je rezultiralo kaznom koja je za njega katastrofalna. Ako je politika zarad svojih interesa manipulirala Blaškićem, kako to da hrvatsko pravosuđe i njegova obrana nisu ništa učinili da mu omoguće regularne uvjete izručenja i obrane pred Haaškim sudom? Sto se tiče pravosuđa, vjerujem da se sve događalo daleko od njegova domašaja, jer Blaškić nije bio podvrgnut pravnoj proceduri izručenja. Da je bio podvrgnut pravnoj proceduri izručenja, onda bi i hrvatsko pravosuđe bilo odgovorno. No, sve se radilo mimo pravosuđa, u kabinetu ministra obrane, što dokazuje objavljeni dokument, tako da pravosuđe nije moglo utjecati na tijek Blaškićeva izručenja i njegove obrane. Sto se tiče tadašnjeg njegovog odvjetnika, suzdržao bih se od komentara. Ostaje činjenica da Blaškić, i po njegovim tvrdnjama, u trenutku izručenja i čitanja optužnice nije bio spreman za obranu; po svemu sudeći, on nije ni znao pravni smisao i suštinu optužnice. A procesno je strašna stvar ići na sud i na čitanje optužnice, a da ne znaš što ti se sve u pravnom i činjeničnom smislu stavlja na teret. Dojam je da je sve to skupa napravljeno namjerno, jer da je Blaškiću prije izručenja točno objašnjeno za što je optužen, on bi, kao još uvijek slobodan čovjek, koji je nekoliko mjeseci prije toga bio visoko pozicioniran u vojnoj hijerarhiji, vjerojatno našao načina kako da prikupi relevantne dokumente za svoju obranu. Ovako, kad ga se slalo u Haag po sistemu ‘lako ćemo’, dokumenti i arhiv su ostali u rukama onih kojima je interes bio da određuju granice njegove obrane i upravljaju njegovom sudbinom. U dokumentu u kojem je zabilježen razgovor generala Krešimira Ćosića i Miljenka Crnca u kojemu oni obrađuju Blaškića neka odmah pristane na odlazak u Haag, među ostalim je zapisano kako general Ćosić tvrdi da su se “predsjednik Tuđman i predsjednik Clinton kao i ministar obrane RH obvezali da će general Blaškić biti u Haagu”. U to vrijeme Blaškić, kao hrvatski državljanin, nije mogao biti izručen Haaškom sudu, jer je tek dva tjedna kasnije usvojen Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, kojim su stvorene zakonske mogućnosti za njegovo izručenje. Svjedoči li činjenica da i predsjednik Clinton inzistira na Blaškićevu izručenju mimo tada važećih hrvatskih pravnih regula, o tome da se i procesi pred Haaškim sudom mogu odvijati pod političkim pritiscima i utjecajima? ŠTO JE CLINTON TRAŽIO Tu treba biti oprezan. Ponajprije, trebalo bi znati je li Clinton doista tražio to što je Blaškiću predočeno? Moguće je da je tražio, ali moguće je i da nije. Meni se čini da su Blaškića njegovi sugovornici nastojali impresionirati zvučnim imenima - Clinton, Tuđman i Šušak, koji su za njega u to vrijeme bili nesporni autoriteti. Spominjanje Clintonova imena po svoj je prilici u funkciji uvjeravanja Blaškića da dragovoljno ode u Haag, a ja sumnjam da je Clinton inzistirao na tomu da baš Blaškić bude izručen i da se pritom krši hrvatski Ustav. Na to pitanje ne možemo precizno odgovoriti dok iz američkih izvora ne vidimo što je točno Clinton tražio. Je li, uza sve manipulacije, za Blaškićevu sudbinu bilo presudno to što hrvatski istražni i pravosudni organi nisu razotkrili i procesuirali zločin u Ahmićima, te kaznili njegove počinitelje, umjesto što su ih skrivali i štitili od progona? Zašto se to ni onda, ali ni danas, nakon smjene vlasti, još uvijek nije dogodilo? Apsolutno sam uvjeren da je značajan dio presude Blaškiću posljedica činjenice da nije utvrđeno tko je zapovjedio zločin u Ahmićima, da nisu razotkriveni njegovi organizatori i počinitelji i da nije proveden sudski postupak. Kad ništa od toga nije učinjeno, Haaškome sudu je ostao general Blaškić, kojemu se zbog zapovjedne odgovornosti moglo suditi i presuditi i za ono što je krivica drugih, Sudu nedostupnih. Sada kad držim da sam barem sebi razriješio enigmu zločina u Ahmićima, potpuno mi je jasno zašto počinitelji zločina nisu procesuirani. To nije učinjeno zato što bi se time pokazalo da je zločin počinjen zbog nacionalističke mržnje, da je produkt nacionalističke politike koju je hrvatski korpus vodio u BiH, zalažući se za etnički čiste prostore, te da su zapovijedi došle iz političkih vrhova. Razotkrivanje zločina u Ahmićima i drugih zločina dovelo bi liniju odgovornosti vrlo visoko i približilo bi je samom Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima. Pritom, sudbine malih ljudi, njihove žrtve, Tuđmanu nisu bile važne, jer je on navodno bio predodređen da realizira velike povijesne i nacionalne ciljeve, pa je to bio i ostao temeljni razlog zašto zločin u Ahmićima nije procesuiran. K tome, Tuđmanu i vrhu HDZ-a, pogotovo onima među njima koji su zločine inspirirali i organizirali, bilo je vrlo primamljivo da za zločine, logikom zapovjedne odgovornosti, odgovara jedan zapovjednik poput Blaškića, jer tako su postigli dvostruki cilj. Njegovim kažnjavanjem pravda će pred Međunarodnim sudom formalno biti zadovoljena, stvarni zločinci će ostati zaštićeni, a time neće biti ni prokazana Tuđmanova i HDZ-ova politika koja je zločin inspirirala i organizirala te njegove počinitelje zaštitila. S druge strane, budući da Blaškić, koji će formalno odgovarati, stvarno nije počinio zločin, što znaju i Hrvati i Bošnjaci u Lašvanskoj dolini, HDZ-ova ga je klika mogla koristiti kao žrtvu za mobilizaciju masa za svoje političke akcije, što je čitavo vrijeme činila i još uvijek čini. VLAST BEZ VLASTI Ako Tuđman i HDZ, iz razloga o kojima govorite, nisu procesuirali zločin u Ahmićima, je li moguće da i aktualna vlast izbjegava to učiniti, jer se i sama plaši da bi se tada pred Haaškim sudom sudilo i politici koju je hrvatski državni vrh u proteklom desetljeću vodio u Bosni i Hercegovini, ili je pak šestomjesečna jalovost u razotkrivanju zločina zbog kojih je osuđen general Blaškić ponajprije odraz stanja u hrvatskim istražnim i pravosudnim organima? Skloniji sam procjeni da je to odraz stanja u policiji i pravosuđu. Naime, ne vjerujem da nova hrvatska vlast treba imati obzira prema Tuđmanovim greškama u BiH, jer se ta njegova politika jednostavno ne da braniti i bolje je da je osudimo što prije nego da nam bude hipoteka za budućnost. Skloniji sam sebi i drugima objasniti da nova hrvatska vlast još uvijek nije suštinski preuzela vlast u svoje ruke. Preuzeli su dužnosti u vrhovima državnih institucija, ali još uvijek nisu ovladali nižim razinama vlasti. Poznato mi je da je Vlada donijela odluku da se zločin u Ahmićima procesuira, poznato mi je i da je u policiji formiran tim koji bi to trebao istražiti, ali tamo se ništa nije dogodilo. U tom dijelu nije bilo volje, želje, ili znanja, jer je, po svoj prilici, prevladala solidarnost bivših struktura, koje su još uvijek ukorijenjene u tim dijelovima vlasti. Nova hrvatska vlast ne vlada u potpunosti ni policijom, ni Državnim odvjetništvom, koje bi po službenoj dužnosti moralo progoniti počinitelje zločina u Ahmićima, i zato vjerujem da stara struktura na srednjim i nižim razinama opstruira i kontrolira situaciju. Kao odvjetnik u procesu koji se zbog gospodarskog kriminala vodi protiv Miroslava Kutle, i prije podizanja optužnice javno tvrdite kako se radi o političkom procesu čija je žrtva vaš klijent. Što bi, pak, sad to trebalo značiti? Kad bi se ta tvrdnja iznijela bez ikakva obrazloženja, naravno da bi svi a priori bili uvjereni da ona ne drži vodu. Također sam svjestan da braniti i zastupati Kutlu nije zahvalan posao, zato što ga javnost, zbog niza razloga, smatra krivcem i simbolom propale HDZ-ovske politike u privatizaciji i tajkunizaciji hrvatskog gospodarstva. Toj percepciji javnosti treba, međutim, dodati i podatak da smo, otkad je Kutle u pritvoru, zabilježili barem pedeset istupa ljudi iz samog hrvatskog političkog vrha, sve do ambasadora Montgomeryja, koji su ga proglasili krivim. Istraga zbog istog djela vodi se protiv dvanaest ljudi, a Kutle je jedini u zatvoru, dok je preostalih jedanaest na slobodi. Pitam se, koji će sudac Općinskog suda imati petlje potpisati da se Kutle može braniti sa slobode i što bi tom sucu u takvom slučaju napravili mediji. Drugim riječima, ima li Kutle šanse da mu se nepristrano sudi? Doista mislite da se zbog očekivanja javnosti Kutli onemogućuje pravedno suđenje? Prije svega, istraga protiv tajkuna, pa tako i Kutle, vodi se na nedovoljno kompetentan način. Ne pokušavaju se istražiti prava kaznena djela, poput elemenata korupcije, pranja i odlijevanja novca u vlastiti džep, ili u inozemstvo. Umjesto toga, istraga utvrđuje tko je kome posudio novac, a nije ga vratio. Nakon toga, goni ih za izvršenje kaznenih djela zloupotrebe ovlasti u gospodarskom poslovanju, po čl. 292. KZ-a, koji se odnosi na grubo kršenje zakona i drugih propisa pribavljanjem protupravne imovinske koristi drugoj pravnoj osobi. U ovom slučaju, Državno odvjetništvo ne uspijeva čak ni identificirati koje su to zakone Kutle i drugi okrivljenici prekršili, u slučajevima kad je Tisak posudio 13 milijuna maraka drugim tvrtkama, a one mu to nisu vratile. Nisu to ni mogli utvrditi, kad pritom nijedan zakon nije ni bio prekršen. Mislite da se iz višegodišnjih Kutlinih postupaka ne može vidjeti vrlo jasna namjera za stjecanjem dobiti isisavanjem novčanih sredstava iz poduzeća? Ustanovljavanje namjere stjecanja protupravne imovinske koristi u trenutku davanja kredita doista jest uvjet za postojanje kaznenog djela. To bi značilo da je istraga trebala ustanoviti objektivne činjenice iz kojih bi proizlazilo da je Kutle u trenutku davanja kredita znao da oni nikad neće biti vraćeni Tisku, a takvih činjenica nema. Globus grupa je 1995. i 1996. još bila moćni sustav, s milijardom kuna prometa godišnje, a imovina joj je vrijedila milijardu i 200 milijuna maraka. Iz činjenice da je takvom jednom poslovnom subjektu bez osiguranja dodijeljen kredit od nešto manje od 13 milijuna maraka, ne može se izvesti namjera da ta sredstva ne budu vraćena. Osim toga, ustanovili smo da je Globus grupa platila dug Tiska prema TD Rovinj u iznosu od 10 milijuna maraka, a Tisak joj ta sredstva nikad nije vratio. Proizlazi da je Tisak tvrtkama iz Globus grupe dužan 10 milijuna maraka, a ove njemu 12 milijuna, i pritom se radi o građansko-pravnim odnosima kakvi su kod nas uobičajeni. Kad bismo kriminalizirali svako dugovanje koje u ovoj državi nije vraćeno, a pretpostavka je da je 100.000 poduzeća u dužem vremenskom razdoblju nekome nešto dužno, Miroslav Kutle evidentno ne bi bio jedini koji bi se našao u zatvoru. ISTRAGA S GREŠKOM Znači li to da je, po vašem mišljenju, Kutle u zatvoru isključivo zato da bi se zadovoljilo javno mnijenje? Kutlinim spektakularnim hapšenjem policija i tužilaštvo su se dodvoravali novoj vlasti, kupujući tako svoja radna mjesta. Izabran je najlakši put: svi smo očekivali da Kut-le bude strpan u zatvor, a nakon toga se krenulo u postupak u kojemu nema obilježja kaznenog djela. Rekao bih da istraga ili ne zna istraživati prava krivična djela, ili ih iz nekih razloga ne smije istraživati. Zato Kutlu tuku tamo gdje ga ne mogu tući. Ako pritom jedanaest drugih ljudi koji su pod istragom nije u pritvoru, a Kutle jest, to je samo stoga što je upravo on simbol propale HDZ-ove privatizacije. Ako je netko u pritvoru zbog propale politike, a ne zato što pojedinim radnjama ostvaruje bitna obilježja kaznenog djela, on je politički zatvorenik. Ako se takvo stanje održi, neće mi preostati drugo nego da opet pišem pisma Amnesty Internationalu i Helsinki Watchu. Osim toga, nije prvi put da se nekog na osnovi članka 292, preko gospodarskog kriminala, a zapravo iz političkih razloga, drži u zatvoru. Na koji slučaj mislite? Najpoznatija je afera oko Agrokomerca i Fikreta Abdića, sredinom osamdesetih godina. On je bio suđen po istom članu istoga zakona, koji je poslije preuzet u zakonski sustav Republike Hrvatske. Međutim, upravo se po njemu vodi postupak protiv Kutle, umjesto da je istraga ozbiljno krenula tragom novca i utvrdila pravi kriminal. Kad kažem da je Kutle politički zatvorenik, želim istaknuti da u konkretnom slučaju nije dokazano da je počinio kazneno djelo, a opet je u pritvoru, jer navodno svi znamo da je nešto napravio, pa je to i zaslužio. NACIONALNI TAJKUN Miroslav Kutle je i bio dio tog sustava koji je koncipirao i provodio model privatizacije, kreirao i donosio zakone, pa i vodio politiku kaznenog progona. I sami ste konstatirali da stare strukture još uvijek kontroliraju srednje i niže razine vlasti, pa ako se hipotetski složimo da ste u pravu kad tvrdite da se protiv Kutle vodi postupak zbog djela koja nisu i kaznena djela, je li moguće da se to svjesno čini kako bi Kutle izbjegao i kaznu za djela koja su kažnjiva? Sve je moguće. Da se razumijemo, ja u ovom slučaju govorim o konkretnom slučaju koji se vodi. Ja ne znam za druge slučajeve, ja ne znam ima li on nekih ozbiljnijih slučajeva, ali mogu reći da je Kutle nacionalni tajkun, i nakon što je on pritvoren, sve županije su odradile i pronašle ponekog lokalnog tajkuna kojeg su pritvorile ili pokušale pritvoriti, koristeći se uvijek istim člankom 292., koji je krajnje sporan. Moj je dojam da su to činili zato što je policijsko-tužilačka struktura, u interregnumu dok nova vlast još nije stupila na scenu, pokušala pokazati kako je sposobna boriti se protiv gospodarskog kriminala. I krenuli su na način koji je najjednostavniji, ali koji će razočarati sve one koji očekuju rezultate tog progona, jer navodna kaznena djela pokušavaju dokazati samo na temelju pregleda financijskih knjiga. Stvara se privid u javnosti kako se nešto napravilo, a nitko do sada, koliko ja znam, nije krenuo tragovima korupcije, pranja novca i drugih oblika pravog kriminala, nego su nam umjesto toga podmetnuli farsu od zvučnih imena, tereteći ih za nešto što u osnovi nije kazneno djelo. Iskreno se nadam da će se to na kraju i utvrditi oslobađajućim presudama. A jeste li vi i vaš klijent spremni, u interesu njegove obrane, pripomoći istražnim i pravosudnim organima u razotkrivanju sustava i njegovih kreatora i izvršitelja? Ja mogu postupiti samo u skladu s nalogom svojega klijenta, a on mi takav nalog nije dao, što ne znači da i neće.