1. UMJESTO PREDGOVORA Dominantni stavovi o nomadizmu generalno se sastoje od dvije krajnosti. Prva je ona koju simbolizira latinska maksima Navigare necesse est, druga se pak može sažeti šopenhauerovski: iza nomadskih naroda nije ostala nikakva civilizacijska tekovina, a individualni nomadizam identican je najnižem obliku egzistencije – onom turistickom. Nomadizam se u obe ove krajnosti obicno identificira sa avanturom, samo što se i avanturi kao takvoj pripisuju razlicite konotacije. Literarni nomadizam ne može se, medutim, izjednaciti sa pukom promjenom mjesta. U tom je smislu instruktivan jedan kratki esej Salmana Rushdiea ciji prevod navodim dolje. O AVANTURI Pravi avanturista, pisao je O. Henry u prici 'Zelena vrata', ide naprijed besciljno i bez kalkulacija da susretne i pozdravi nepoznatu sudbinu. Dobar primjer je Razmetni sin – kad je krenuo kuci. Medu najznacajnije karakteristike rijeci avantura i avanturista spada njihova širina. Svaka ideja koja može voditi Razmetnog sina i Indijanu Jonesa, koja nalazi zajednicku tacku izmedu pohoda Hodocasnika u Ameriku i putovanja Darlingovih sa Petrom Panom u Nedodiju, koja sugerira vezu izmedu Alisinog prolaska kroz ogledalo i otkrica dvostruke spirale DNK koje su nacinili Crick i Watson, pripada bez sumnje najrezonantnijim kulturnim pojmovima. Cesto mislimo o avanturi kao o metafori cjelokupnog života, i ne samo života: Umrijeti, mašta Petar Pan, to ce biti užasno velika avantura. Blisko povezani sa ovakvim videnjem avanture su pojmovi opasnosti, putovanja, nepoznatog. I, naravno, herojstva: on (ili ona) ko se usudi otisnuti se u tajnovitu noc, ko ce otici na rub Zemljine kugle jer je tamo to što traži, mora biti nacinjen od dobre japije. Sam Shepard u ulozi Chucka Yeagera je možda moderni arhetip ovog mita; Huck Finn je njezina antiteza, antiheroj avanture. Herojska avantura je, tipicno, individualni pothvat. Postoje naravno avanturisti-heroji koji putuju zajedno – Argonauti, osvajaci Mount Everesta, Sedmorica Velicanstvenih – no mit cešce zahtijeva egzistencijalisticku cistocu jednog ljudskog bica uronjenog u neizmjernost svemira, mit preferira usamljenog mornara koji u malom camcu prelazi vodene Ande Rt Hornea u odnosu na bilo koji timski napor, mit izdiže usamljenog revolveraša (Clint Eastwood u vecini svojih western rola) iznad Divlje Horde. Savremeni literarni putnici skloni su, zbog našeg antiavanturistickog doba, prije biti Huck nego Chuck. Njihovi pravi preci manje su lutajuci heroji klasicnih epoha (Jason, Uliks, neizrecivo pobožni Eneja), a više junaci pikarskih romana. Vecina najprivlacnijih putopisa dvadesetog stoljeca cita se slicno pikarskim romanima, nude nam pojam avanture-kao-ludog-traganja. Cak i fikcionalni Marco Polo u Nevidljivim gradovima Itala Calvina ima citav niz takvih traganja u svojoj svijesti: putuje kroz cudesne gradove u potrazi za svojom prošlošcu, buducnošcu, Venecijom, sjecanjem i još cudnijim stvarima: To je cilj mojih istraživanja: istraživanje tragova srece koji se još mogu vidjeti. Ja mjerim njihove neznatne zalihe. Ovakva shvatanja, lijepa i komicna, sugeriraju parodiju drevnog mita o Svetom Gralu. Prizivati Gral znaci shvatiti da je avantura, kako je razumiju danas, izgubila izvjesnu visokoumnu velicajnost, i da taj gubitak leži u ravni cilja. Nekad davno avantura nije bila toliko privatni, idiosinkraticni ili ludi pohod koliko duhovni rad. Vitezovi Okruglog Stola tražili su Gral u Božije ime, The Pilgrim's Progress, kao i njegov muslimanski kontrapunkt, Farid-ud-din Attarova Konferencija ptica, je avantura procišcenja, pobjede preko neceg božanskog. Putovanja Sindbada Moreplovca ispricana su u religijsko-misticnim terminima. Poput linije svjetlosti u gotickoj katedrali, duh avanture se kretao naprijed-natrag u pravcu Boga. Ovaj alegorijski, transcendentalni avanturizam danas je manje-više potpuno odbacen. Ima dobrih razloga da se današnja pripadnost avanture necem odredenom, radoznalom i fizickom smatra olakšavajucom. Avanturisticki duh, kad je voden ideologijom ili vjerom, nije uvijek posve Dobra Stvar. Ponašanje križarskih ratnika, španskih konkvistadora i slicno svjedoci u tom pravcu. Kao sve važne ideje, avantura ima i tamnu i svjetlu stranu. Na svakog Christophora Columba dolazi jedan Kapetan Kuka, na svakog dobrog dolazi jedan zli. Svijet avanturista sastoji se od najmanje toliko sebicnih placenika koliko i idealistickih vitezova, na svakog Vasca de Gamu dolazi jedan Aguirre, Božiji gnjev. Kad se duh avanture udruži sa povijesnim procesom – kad države ili njihove lideri i predstavnici krenu u avanturu – rezultat je obicno katastrofalan. Od Džingis Kana do Napoleona i Mussolinija, povijest je prepuna primjera o tome šta se zbiva kad avanturista dode do moci: nesreca, propast, vatra i mac, Zloce napretek. Avanturu i politiku treba držati strogo razdvojene, kao uranij i plutonij. Sve u svemu, kandidovsko-kihotovski model avanture cini se privlacnijim od starijih verzija. U našoj sve više namjesnickoj kulturi avanturisti su ljudi koji prave cuda u svoje vlastito ime. Bježeci od svojih korijena, iz zatvora svakidašnjice, oni nas cine sposobnim za vlastita iskustva, da makar izdaleka osjetimo zanos uspješnog pljackaša. Ako je urbana zajednica zatvoreni lanac onda su avanturisti naši nužni Houdiniji, koji nas podsjecaju da promjena, razlika, cudaštvo, novina, rizik i ostvarenje još uvijek postoje i mogu se, ako zaželimo, prizvati. Ovakva vrsta avanturizma postala je, ili mi se samo tako cini, skoro ekskluzivno zapadni fenomen. Nekad je postojao Ibn Batutta da se postavi nasuprot Marcu Polu, pa cak i islamsko carstvo koje je slicilo kršcanskim. No teško je danas zamisliti, recimo, indijskog Paula Therouxa kako biva opsjednut americkom željeznicom ili crnu africku Caren Blixen kako krece za Skandinaviju. Ja nudim teoriju da je avanturizam danas uglavnom pokret koji se krece iz bogatijih dijelova planete u pravcu siromašnijih. Ili putovanje iz prepunih gradova u puste pr