Slika Mediterana na pocetku novoga milenija nije idilicna. Sjeverna obala zaostaje za kontinentalnom Evropom, južna za sjevernom. Cjelina našega mora suocava se s teškocama na sjeveru i na jugu. Može li se uopce smatrati cjelinom prostor kojeg razdiru sporovi i dijele nesporazumi: Izrael i Palestina u sukobu, Turska i Grcka u zavadi, dva dijela Cipra u neprijateljstvu, Balkan do jucer u ratovima, neprilike u Libanonu, nesklad u Alžiru i na mnogim drugim mjestima. Evropska unija nije brinula o Mediteranu. Evropa je zanemarila „kolijevku Evrope“. Objašnjenja koja su nudili njezini predstavnici nisu mogla uvjeriti one kojima su upucena. U njih ne vjeruju ni oni koji ih iznose. Težnje kontinenta ne podudaraju se s ocekivanjima obale. Primorje cesto trpi od zaleda. Odluke sudbonosne za naše more donose se izvan njega, ili bez njega. Stvaraju se nove granice i produbljuju stare. To rada nepovjerenje i potice nezadovoljstvo. Pred prizorima mora ushiti su sve više prigodni. Sutoni su se na raznim stranama nadvili nad obzorom, „krepuskolarizmi“ su ovladali pjesništvom. Nespokojstvo se uvuklo u povijest – u samo shvacanje povijesti. Dijagonala Sjever – Jug postala je problematicnom u politici. Mediteran izostaje u izviješcima koje bilježe pothvate epohe i svijeta. Prisutan je u kronikama terorizma i nasilja. Zaostao je na raznim stranama, na nekima i dalje – sve više – zaostaje. Unatoc svemu tome misao Juga budi se povremeno u zaljevima, buni u lukama. Svjedoci smo nastojanja da se postojece stanje promijeni, raznih prijedloga koji su upisani u povelje i uvršteni u programe: atenska, marsejska i denoveška konvencija, „Plan akcije za Mediteran“ (PAM) i napose „Plavi plan“ (Plan bleu), donijet u Sofiji – Antipolisu kraj Nice s naznakama razvoja do „horizonta 2025. godine“, poticajni sporazumi potpisani u Napulju, na Malti, u Tunisu, Splitu, Palma de Mallorci. Posebno je znacenje imala Konferencija održana u Barceloni 1995. godine, dugo pripremana i ocekivana. Predvidala je, uza sve ostalo, stvaranje „slobodne zone razmjene do godine 2010“. Nije uspjela kao ni prethodni projekti. Nakon dogovora u Oslu (1992) izgledalo je da se stanje na bliskom Istoku bliži pozitivnom rješenju, napose odnos Izrael – Palestina, rana cijeloga Mediterana. Vjerovalo se da ce se ti dogovori ublažiti napetost na prostoru širem od mediteranskih obala. Ocekivanja se, kao što vidimo, nisu obistinila. Postali smo ponovo – u još vecoj mjeri – svjedocima ratnih, politickih i vjerskih sukoba, starih i novih oblika terorizma, rasizma, antisemitizma, negiranja prava Izraelu na opstanak i Palestincima na povratak. Zavodljive najave „kooperacije“, „partnerstva“, „susjedstva“, „razmjene“, „solidarnosti“ itd. nisu dale ploda. Prilikom obilježavanja desetogodišnjice „barcelonskoga procesa“, ni jedan celnik arapskoga svijeta nije se pojavio. Smatrali su se izigranima. Razmjena Evropske unije s mediteranskim bazenom osjetno je smanjena nakon rušenja Berlinskoga zida: tržišta u Srednjoj i Istocnoj Evropi izgledaju, unatoc svemu, zanimljivijim ulagacima, unosnijima financijerima. Države na africkoj obali dobivaju s vremena na vrijeme simbolicnu pomoc kao „zemlje u razvoju“. Neke ne prihvacaju “mediteranstvo” koje se nudi – drže da se iza njega kriju ambicije neokolonijalizma. I same predrasude ponekad ne dopuštaju da se ostaci prošlosti, njezina lošijega dijela, prevladaju. Mediteran je stekao vecu važnost na mapama koje razastiru stratezi nego u planovima razvoja. Staro se more se mjestimice pretvorilo u bojno polje. U tjesnac kojim plove brodovi natovareni oružjem i naftom. U ovom casu na djelu je nova „globalizacija“. Ne dolazi više samo sa Zapada, preko Atlantika. Krece s Istoka, slijedi nekadašnji „put svile“, ide usporedo s njim, morskom stranom, prolazi kroz Suez, izbija na Mediteran. U kakvu su stanju naše luke da docekaju ne samo goleme kolicine robe, nego i samu razmjenu, izazove koje ona u sebi nosi? Iza te nove globalizacije stoje zemlje cije se stanovništvo broji u milijardama: Indija i posebno Kina, obje spremne i odlucne. Dugo su bile potcinjene, ne žele više ovisiti. Povijesna se karta svijeta mijenja pred našim ocima. Mnogi od nas ne nalaze svoje mjesto na njoj. Dvije ideje, suprotstavljene jedna drugoj, susrecu se i ,reklo bi se, natjecu jedna s drugom: „Savez civilizacija“ kakav predlaže španjolski predsjednik i njegovi suradnici, i „sukob civilizacija“, o kojem pišu publicisti i vojni savjetnici. „Savez“ na trenutke izgleda utopijom – ali postoje i djelatne, produktivne utopije. „Sukob“ pak nije – ne mora biti – neizbježan. Ne sukobljavaju se u stvari istinske kulture, nego ideologije koje nastupaju pod njihovim imenom ili u njihovu ruhu. U takvu je okružju iznijet prijedlog francuskoga predsjednika da se osnuje „Mediteranska unija“. Kontinentalna Evropa, napose Njemacka i njezina predsjednica, docekali su ga sa stanovitom rezervom: zar treba, uz postojecu Evropsku uniju, stvarati još jednu, s dijelom istoga clanstva? Nije li bolje nastaviti „barcelonski proces“ unatoc svim njegovim nedostacima? Korigiran je i sam naziv imena: „Mediteranska unija“ prekrštena je u „Uniju za Mediteran (Union pour la Méditerranée). Neki su vidjeli u ideji francuskoga predsjednika izliku da se Turska (s otvorenim vratima prema Kurdima, Armeniji, Siriji, Iraku) ne primi u Evropsku uniju za koju se kandidirala. Drugi su u tome prijedlogu prepoznali želju da Francuska zauzme glavno mjesto u mediteranskoj politici Evrope. Italija i Španjolske, vjerojatno i Grcka, nisu time oduševljene. Prijedlog je unatoc svemu ustalasao ne samo službene krugove. O njemu se raspravlja na razlicitim razinama, u mediteranskome krugu i izvan njega. Ocito je da nece biti lako ostvariti zajednicke pristupe i mjerila zemalja s demokratskim tradicijama i onih koje se nisu oslobodile totalitarnih stega, pogotovo kad je rijec o ljudskim pravima i slobodama. Za pocetak se predlažu jednostavniji pothvati kao što je „depolucija mora“ i zaštita okoliša, pitanja ene