Za mjesec dana proces protiv generala Tihomira Blaškića bit će okončan. Suci Haaškoga suda presudit će je li Blaškić kao zapovjednik hrvatskih postrojbi u Lašvanskoj dolini kriv za zločine počinjene u zoni njegove zapovjedne odgovornosti, poglavito za zločin u Ahmićima u kojima su hrvatski vojnici ubili 103 bošnjačka civila. Kako nisu imali dokaza da je Blaškić zapovjedio izvršenje zločina, haaški su se tužitelji usmjerili na dokazivanje Blaškićeve zapovjedne odgovornosti za zločine koje su počinile njemu podređene postrojbe, te na njegovu odgovornost zbog toga što počinitelji zločina nisu kažnjeni. Uoči završnih riječi optužbe i obrane, po nalogu sudaca koji vode proces protiv Blaškića, pred Haaškim sudom svjedočila su osmorica svjedoka koji su trebali pomoći u rasvjetljavanju istine o zločinima u Lašvanskoj dolini i odgovornosti generala Blaškića. Na popisu pozvanih prilici, pobijao ključne elemente njegove obrane. Nije teško zaključiti kako je sve učinio da zaštiti sebe i svoje najbliže suradnike, te sve one u političkom i državnom vrhu Herceg-Bosne i Hrvatske čije je odluke kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a provodio u ratu u Bosni i Hercegovini. Hrvatsko i hercegbosansko državno vodstvo su Tihomiru Blaškiću namijenili ulogu žrtvenoga jarca još kad su ga uvjerili da se dragovoljno preda Haaškome sudu, možda vjerujući kako će se najlakše obraniti od optužbi jer nije zapovijedao činjenje zločina, ali i očekujući kako će ujedno biti zaštitna brana onima u vojnom i političkom vrhu koji su zločine planirali, zapovjedili i štitili njihove počinitelje od kaznenog progona. Od trenutka kada je Tihomir Blaškić odlučio da u procesu protiv njega pred haaške suce stane i kao svjedok kako bi i na taj način pobio navode iz optužnice, u hrvatskom i hercegbosanskom vojnom i političkom vodstvu počelo je zvoniti na uzbunu. I premda Blaškić nikoga nije optuživao, već je dokazivao kako nije zapovijedao dijelom postrojbi u Lašvanskoj dolini koje su zločin počinile, te da nije imao ovlasti nad sigurnosnim, istražnim i pravosudnim organima koji su zločine trebali rasvijetliti i njihove počinitelje kazneno goniti, ipak je morao detaljno objasniti što se sve događalo u hrvatsko-bošnjačkom ratu u srednjoj Bosni. Na temelju njegova svjedočenja u kojemu nije negirao da su pojedine hrvatske postrojbe počinile zločine, pa i zločin nad civilima u Ahmićima, jasno se uobličila struktura hrvatskih vojnih postrojbi i hijerarhijska odgovornost onih koji su zločine planirali, organizirali i prikrivali, te štitili njihove počinitelje. Još tijekom njegova svjedočenja Blaškiću i njegovu odvjetniku Nobilu odaslane su prijeteće poruke kako bi prestao otkrivati tragove zločina dokazujući svoju nevinost. Iz Mostara je uslijedilo i dostavljanje dijela dokumenata kojima se pokušalo dokazati neutemeljenost Blaškićevih tvrdnji. Pokušaji žrtvovanja Blaškića okončani su svjedočenjem generala Milivoja Petkovića. KAOS U DOLINI Za razliku od Blaškića koji tvrdi da je u Lašvanskoj dolini zapovijedao samo postrojbama HVO-a koje su bile podređene Glavnom stožeru HVO-a, a ne i postrojbama za posebne namjene koje su bile neposredno odgovorne Odjelu obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koji je nakon proglašenja HR Herceg-Bosne prerastao u Ministarstvo obrane, general Petković tvrdi kako je kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a zapovijedao i postrojbama za posebne namjene. Štoviše, posvjedočio je, primjerice, kako je osobno zapovjedio odlazak specijalne postrojbe Vitezovi u Lašvansku dolinu i njihovo podčinjavanje Blaškićevu zapovjedništvu u tamošnjim vojnim operacijama. Pokušaj je to potpunog pobijanja Blaškićevog iskaza i presijecanje lanca odgovornosti na granici Lašvanske doline. Odgovornost za zločine ne smije se protegnuti prema Mostaru i Zagrebu i general Petković je sjedeći u Zagrebu videovezom svu odgovornost svalio na leđa Tihomira Blaškića, koji je u svojoj obrani predočio sasvim drukčiju sliku organizacije i djelovanja HVO-a. Objašnjavajući svoju poziciju u ratnom kaosu Lašvanske doline, Blaškić je potvrdio da je bio zapovjednikom tamošnjih brigada Hrvatskog vijeća obrane koje su bile podređene Glavnom stožeru HVO-a i njegovu zapovjedniku generalu Petkoviću. No, po Blaškiću, u isto vrijeme u srednjoj su Bosni djelovale i postrojbe za posebne namjene koje su bile podređene Odjelu obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne na čijem se čelu nalazio Bruno Stojić. U okviru postrojbi za posebne namjene djelovale su tri grupacije postrojbi. U prvoj su bile postrojbe čiji su pripadnici bili pod profesionalnim ugovorima, a zapovijedalo im se iz Odjela za obranu. Osim njegova čelnika Brune Stojića činili su to i drugi istaknuti političari HZ Herceg-Bosne, među njima i Dario Kordić. Riječ je o postrojbama Kažnjenička bojna, Bruno Bušić, Ludvig Pavlović, Vitezovi i Tvrtko, koje su kasnije tranformirane u gardijske brigade. Drugu grupaciju postrojbi za posebne namjene činila je Vojna policija, također neposredno podređena Odjelu obrane, a ne Glavnom stožeru HVO-a. U njezinu sastavu ratno su djelovale posebne antiterorističke postrojbe, poput Jokera, koji su -prema svjedočenju - pod zapovjedništvom Paška Ljubičića i počinili zločin u Ahmićima. Treća grupacija koja je djelovala pod neposrednim zapovjedništvom Odjela obrane bio je hercegbosanski SIS. VISOKI POKROVITELJI Blaškić je svjedočio kako su postrojbe za posebne namjene i u srednjoj Bosni djelovale samostalno po zapovijedi iz Odjela obrane, osim u pojedinim borbenim akcijama kada je iz Odjela obrane njihovim zapovjednicima naređivano podčinjavanje njegovu zapovjedništvu radi efikasnijeg i usklađenog borbenog djelovanja. Blaškić se nije upuštao u ocjenjivanje zašto su postrojbe za posebne namjene djelovale usporedo s postrojbama HVO-a podređenih Glavnom stožeru HVO-a, ali nije teško zaključiti kako su tim paralelizmom politički čelnici Herceg-Bosne i njihovi zagrebački pokrovitelji kontrolirali dio ratnih operacija kako bi njihovim usmjeravanjem ostvarili dominantno političke ciljeve, i onda kad su bili protivni vojnim ciljevima u pojedinim područjima. Poticanje sukoba s Armijom BiH u Lašvanskoj dolini s vojnog je stajališta bio samoubilački čin, jer je ona na tim prostorima bila brojnija i praktično u okruženju držala HVO. Masovni pokolj civila u Ahmićima provocirao je Armiju BiH da pokuša s prostora srednje Bosne zbrisati HVO, što bi tamošnje Hrvate natjeralo u izbjeglištvo. Samo onaj kome je upravo to bio cilj mogao je zapovjediti i organizirati zločin nad civilima u Ahmićima. Blaškiću, koji je još u sukobima sa srpskim snagama organizirao obranu Lašvanske doline kako bi se Hrvati održali na tom prostoru, najmanje je odgovarao sukob s Armijom BiH, jer je znao kako će u tom sukobu njegove postrojbe biti poražene. POTRAGA ZA NAREDBODAVCIMA I Blaškić i drugi svjedoci dokazuju kako je odmah nakon što je saznao za zločin u Ahmićima zatražio istragu i kažnjavanje njegovih počinitelja. Blaškić tvrdi kako je istragu preuzeo hercegbosanski SIS nad kojim nije imao nadležnosti i unatoč njegovu zahtjevu pripadnici Jokera i njihov zapovjednik Paško Ljubičić nisu kazneno odgovarali. General je Petković, međutim, uvjeren da Blaškić nije sve poduzeo kako bi zločinci iz Ahmića bili kažnjeni. Ako je to točno, pitanje je zašto Petković kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a nije kazneno progonio i zločince iz Ahmića i Blaškića koji, po njemu, nije iskoristio sve svoje ovlasti i mogućnosti da ih kazni. U svakom slučaju, Haaški sud će presuditi je li Blaškić kriv za zločin u Ahmićima i druge zločine hrvatskih postrojbi u Lašvanskoj dolini, odnosno je li odgovoran zbog nekažnjavanja njihovih počinitelja. Ako Sud oslobodi Blaškića krivnje za organiziranje i izvršenje zločina, haaški će tužitelji morati njegove kreatore potražiti po zapovjednoj hijerarhiji HVO-a, odnosno postrojbi za posebne namjene. Čak i ako Haaški sud Blaškića osudi zbog odgovornosti za nekažnjavanje počinitelja zločina, morao bi potražiti i one koji su odgovorni zbog toga što Blaš-kić nije sve učinio da zločinci budu kažnjeni. Kao Blaškićev neposredni zapovjednik prvi bi se na udaru morao naći general Milivoj Petković. U tom slučaju svoje tvrdnje ne bi mogao iznositi video-zapisom sjedeći u Zagrebu, već u haaškoj sudnici dijeleći Blaškićevu sudbinu u tamošnjem zatvoru. Teško da bi tada preko svojih, pa i Blaškićevih leđa štitio one koji su zločin osmislili, organizirali i ostvarili.