Bosanska vlastela srednjega vijeka. Priopćio dr. Ćiro Truhelka. (Svršetak.) Bosanskoj vlasteli nije bilo dosta ugleda i časti, do kojih se mogoše u Bosni dovinuti u dvorskoj ili državnoj službi, već su išli i za drugima. Tako je Hrvoja bio presretan, kada ga je ugarski kralj imenovao vitezom zmajeca reda. Nu osim toga mogli su se bosanski velikaši dobaviti i drugih odlika u inozemstvu, dobivali bi naime patricijat, bilo dubrovački, bilo mletački. Ovaj potonji, istina, zapao je samo kralja i kojeg osobito znamenitog velikog vojvodu, nu dubrovaćki patricijat dobivale su i manje važne osobe, tako da u Bosni gotovo nije bilo ni jedne iole važne vlasteoske obitelji, koja ne bi uživala u Dubrovniku gragjansko pravo. Težnja da se poluči taj patricijat, koja nam se na prvi pogled čini ko proizišla iz puke slavičnosti, bila je opravdana i razborita, ako posmotrimo političke prilike, koje vladahu u Bosni, otkada se Osmanlije pomoliše na Balkanu. Taj strah sve je više rastao; sve se bliže primicalo vrijeme, kada će i Bosna utonuti u more osmanlijste ekspanzivosti, a za taj trenutak trebalo je bosanskom plemstvu, koje nije željelo da se pokori osmanlijskoj sili, naei bud kakovo utočište, a najbliže bijaše Dubrovnik, gdje su i u mirno doba pohranjivali svoje blago i dragocijenosti. Koji je vlastelin posjedovao gragjansko pravo u Dubrovniku, taj je u slučaju da bi mu trebalo utočišta, nalazio tamo ne samo zaklonište, već se mogao nadati, da će kao dubrovaćki vlastelin igrati i neku ulogu. Istina, Dubrovčani nisu davali svog patricijata Bošnjacima nizašto; svaka taka povelja stajala je velikih žrtava, velikih usluga, što su im pojedina bosanska vlastela iskazivala bilo na dvoru kraIjevu, bilo na drugom mjestu, gdje se je radilo o tome, da se dubrovačke povlastice u Bosni utvrde i prošire. Tako postadoše redom svi kraljevi bosanski, pa i Hranići, Kosačići, Pavlovići, Nikolići, Kovačevići, Vukmirovići i mnogi drugi dubrovačkom vlastelom. Uz imenovanje dobili bi ti patrieiji i pravo da se ponose grbom, a ja držim, da su svi grbovi, što ib u Bosni nalazimo, otuda i potekli. Pavlovići na pr. imagjahu grb, koji je bio posve istovjetan gradskom grbu dubrovačkom štit sa gradskom kulom. Tumačenje toga grba nalazimo u jednom zapisu od 9. oktobra 1447., gdje se Dubrovčanin Ivan Zornea obvezuje Vukiću Mursiću, poslaniku vojvode Pavlovića, da će mu načiniti dva barjaka za dvije čete (tuba) po uzoru onih gradske općine dubrovačke, te će se od potonjih razlikovati samo time, što sveti Blaž ne će držati u ruci grad Dubrovnik, nego grad Borać. Taj barjak treba da bude lijepo pozlaćen i izvezen. Kako se vidi druge razlike u obim grbovima ne ima, nego samo u imenu. O bosanskim grbovima progovorio sam opširnije na drugom mjestu, a ovdje bih samo spomenuo, da su Dubrovčani uz patricijat i grb davali najodličnijim osobama na dar i kuću u Dubrovniku, dakle vidljiv znak gragjanskog prava. Bosanska vlastela, koja su od naravi naginjala bogastvu i krasoti, nastojala su da te svoje kuće ukrase koliko dolikuje njihovom bogastvu i ugledu, a da se ne postide ispred dubrovačke vlastele. To je jedina prilika, gdje vigjamo naše stare Bošnjake kao Ijubitelje umjetnosti, a možemo unaprijed reći, da u tome nisu nimalo zaostajali za drugom prosvijetljenom gospodom. Prvo što bi bosanski vlastelin na svojoj palači u Dubrovniku dao smjestiti, bio je naravno grb, a da se je taj što bogatije i umjet nije izragjivao, svjedoči nam ugovor, što ga je slikar Ivan 19. juna 1428. sklopio sa vojvodom Radosavom Pavlovićem te obreko, da će „dohrim hojama i pohvahiim slikama i svime što dolikuje slavi bilo kojeg vrsnog slikara“ islikati vrata kuće vojvode Radoslava, te da će mu grb (zimerium) nad vratima pozlatiti, kako je i prijc bilo. Osim toga će oslikati i pozlatiti prozore više grba. Najdragocjeniji slikarski materijal onog doba zlato i lazurnu boju treba da mu vojvoda dobavi, a za posao da mu plati 25 perpera. Osobito pomno dao je veliki vojvoda Sandalj ukrasiti svoje dvije palače u Dubrovniku, te nije žalio u tome ni muke ni troška. Taj posao trajao je oko četiri godine, a započeo se godine 1425. U aprilu poručio je Sandalj, da mu se sazida stakleni balkon (balconata vitrea) i novi podrumovi (štale), ali posao je osporio, jer je u Mletcima buknula kuga, a Dubrovčani, bojeći se valjda, da ne pregje u Dubrovnik, zabraniše saobraćaj sa Mlecima, pa je tako trebalo ćekati bolju zgodu, da se dobavi staklo iz Mletaka. 1426. dao je Sandalj na svojoj palači sazidati svodovlje (arbivolte), nalik na one u kneževoj palači, a na pročelju, što je okrenuto prema crkvi, dao je smjestiti svoj pozlaćeni grb. Osim toga dao je oslikati strop dvorane te ga ukrasiti pozlaćenim zvjezdicama. Pred kapijom dvorskom htio je Sandalj da mu se načini otvoreni trijem (loggetta) od ka mena, ali dubrovačko vijeće mu poručivalo po svom poslaniku, da se okani te namisli, jer da će trijem sakriti Ijepotu vrata (la bellega de la porta), da će zaklanjati svjetlo ispred prozora i da će ta loggetta biti zaklonište svakoj fukari i svakome smetu (receptaculo di poveraglia e de ogni sporcicia). Ali Sandalj se ne dadne skloniti, već je ostao pri tome, da so i taj trijem sagradi. God. 1429. još nijesu bile dovršene te gradnje, ali dubrovačko vijeće javlja Sandalju, da se putnici dive krasnoj zgradi u Via del Sepolcro te pitaju čija li je. I na logji se marljivo radilo. Kako se vidi, sticale su Sandaljeve gragje u Dubrovniku priznanja; svijet nesamo da im se divio, već ih i nasljedovao. Tako je 6. novembra 1429. vlastelin Blaž Zamanja naredio majstoru Ratku Ivančeviću, da mu sagradi jedna vrata „od Jednog kamena načinjena iste veličine, kakvoće i kolikoće i ohlika, kakova su vrata u kiiće vojvode Sandalja, koja se nakizi hlizu kuče gospodina opata lnkrumskoga“. Bosansko plemstvo, koje je živjelo na svojim samotnim kulama, sazidanim u nepristupnim krševima, nije ipak ni u svom zavičaju živjelo samotno, to je i izvan svog običnog kruga, obližnje svojte i izokolnih dvoranika nalazilo i dosta zabave. Ako baš nije bilo vojske, sabora ili dvorske službe, zabavilo bi se viteškim zabavama. Zanimljivih spomenika tog udružnog života nalazimo na mnogobrojnim stećcima, kojima su stari Bošnjaci bilježiii grob svojib pokojnika. Tu je na golemim mramornim plobama uklesao „kovač“ prizore iz društvenog života starib Bošnjaka. U jednih sporaenika ugledaćemo niz plesača, kako se ubvatiše u kolo, a na čelu im kolovogja; u drugih vidjećemo prikazane razne prizore sa lova. Lovac oboružan lukom i strijelom gagja u jelena, šlo mu ga doganja brzonogi ker, ili dočekuje teškim kopljem u ruci mrka megjeda, ili je izišao sa sokolom na ruci, da ulovi koje lane ili srnu. Na nekim spomenicima vigjamo prikazan i turnir, najplemenitiju vitešku igru onoga doba u prosvijetljenom svijetu. U svom neprekidnom saobraćaju sa Dubrovnikom, naučiše se naši bosanski plemići i mnogim drugim zabavama zapadnoga svijeta. Uz kulturne impulze, koji preko Dubrovnika nagjoše put svoj u llosnu, udomio se tu i po koji zapadni obićaj, a udomila se i Ijubav za glazbu i za razne mimične predstave, koje su se u ono doba na plemićkim dvorovima u velike njegovale. Tako nalazimo uz narodnog guslača, koji bi pjesmom proslavio junačka cljela pradjedova, gotovo na svakom boljem plemićkom dvoru družbu svirača i glumaca ili bar po kojeg glazbenog ili mimičnog specialistu. Najobičniji bili su svirači koji su sviralicama razgaljivali svoje slušatelje, a na gdjekojem dvoru sabrao se po čitavi orkestar tih piffara. Mi ih nalazimo u Sandalja (god. 1410.), Radostava Pavloviča (god. 1434.), u vojvode Stefana Vukčića (god. 1440., 1442.), u vojvode Radivoja Kristića (god. 1442.), a razumije se po sebi da ih je bilo i na kraljevu dvoru (god. 1432., 1442.) Osim toga spominju se sonatores u Balše (god. 1416.), tubete, t. j. trubači na dvoru hercega Stefana i jedan svirač na lauti (lautarius) u kralja Tome (god. 1450.) Kao glumci predstavljali su pred bosanskim plemstvom cugularii ili Joculatores. Ime im je istovjetno kao današnjim Jongleurima, ali su oni uz obične pošalice tih lakrdijaša pred općinstvo iznosili i dramatske prizore. Specijaliste za komičke prikaze bili su huffoncs grbavci, koji bi svojim šaljivkama veselili svoga gospodara i njegovu družbu. Biio ih je gotovo na svakom plemićkom dvoru, u Sandalja, Petra Pavlovića, (Grgura Vojsalića i u drugih. Uz ove umjetnike spominju se još i drugi: ystriones u kralja Tvrtka II. (g. 1440.) i gnachari u Ivaniša Pavlovića (g. 1450.). Ti umjetnici imali su na pojedinim dvorovima stalnu službu, te su nesamo pred „poštonom dvorštinomžž svoga gospodara pokazivali svoje umijeće, već bi ih ovaj prigodom raznih svećanosti šiljao i na dvor svojih susjeda, pa i u sam Dubrovnik. Osobito na dan sv. Blaža, zaštitnika Dubrovnika, koji se tamo slavio velikira slavljem, sabralo bi se tu umjetnika, sa svih strana Bosne, što bi ih slala bosanska gospoda, da ugode svojim dubrovačkim susjedima i da povećaju ve selje svečanosti. Bosanskoj gospodi bijaše to znak prijateljstva, a Dubrovnik se za nj oduživao, jer bi obilno nagradio te strano umjetnike. U protokolima sjednica dubrovačkog vijeća, koje su se obdržavale iza sv. Blaža, nalazimo bar redovito kao prvi predmet rasprave predloge, kako valja da se nagrade razni bosanski piffari i Joculatori, koji su dolazili na slavu sv. Blaža. Ako bi se pak desila u Bosni koja velika slava, krunidba, pir u velikaškoj kući ili porod otmjena djeteta, dolazili bi opet dubrovački umjetnici i u Bosnu, a vrlo često, kada se u Bosni nije moglo nasmoći dovoljan broj umjetnika za koje slavlje, pozajmila bi bosanska vlastela i dubrovačke gradske svirače. Tako je malo vijeće 28. februara 1411. dozvolilo svojim sviračima, da odu na osam dana u Sandalja, a komu bi se ondje svidjelo, da posve i ostane. 1417. dogjoše dubrovački i luhefe za osam dana na dvor Petra Favlovića, a u aprilu godine 1442. na dvor vojvode Stefana Vukčića. Taj običaj, da se u ime čestitke šalju glumci i svirači svečarima u pobode, tako se je u XV. vijeku raširio, da se ubrzo pojaviše i turski gluinci, koji su pred bosanskim i dubrovačkim plemstvom pokazivali svoju vještinu, a već u septembru god. 1452. predstavljao je neki „Jocutator teucer“ u Dubrovniku te ga je vijeće za njegovu vještinu nadarilo. Kao zanimljiv dokumenat bosanskog glumstva u srednjem vijeku priopćujem ovdje popratni list, s kojim dogjoše glumci potoraka glasovite obitelji Bavlovića, Alibega Pavlovića u Dubrovnik, da proslave Blaževo. List glasi: „Od voevode Alibega Pavlovića, zemti gospodara, mudromu i plemenitomu svakoje časti Bogom darovanomu gospoctvu dubrovčkomu, knezu i vlastelom i svoj općini gospoctva duhrovačkoga. Vlastelce Ja ću k vama pravo a vi ka meni, kako vam je ugodno gospoetvu, za oto postah moe glumce, Radoja Vukosalića z družinom na vaše svetce, neka nam ste veseli, Bogu preporučeni i vašemu slavnomu gospostvu“ž). Život bosanskog plemstva u srednjem vijeku gotovo ne možemo ni u jednoj njegovoj fazi zamišljati bez utjecaja ili savjeta susjednoga Dubrovnika. Koliko je god velik bio dojam dubrovački za srednjega vijeka u javnom životu Bosne, toliko je bio velik i u privatnoin životu; ta bosanska vlastela, kada bi oboljela, tražila bi u Dubrovniku lijeka i pomoći, a dubrovačka općina često bi im slala kojeg općinskog liječnika na pomoć. U starim listinama naći ćemo o tome vrlo često spomena, a mi ćemo samo iznijeti nekoje izmegju najzanimljivijib primjera. 27. marta 1395. zaključilo je veliko vijeće dubrovačko, da pošlje jednog od svojih kirurga (medici curugici) iz Vrm vojvodi Pavlu Radinoviću za nekoliko dana, a na trošak općine. 12. aprila 1405. odaslaše liječnika Gjuru, da liječi sestru supruge vojvode Stefana, a ženu Petra Vojsalića, koja je bila obolila, te da u nje ostane 60 dana. 17. marta 1408. zaključi Consilium Rogatorum, da se pošlje Sandalju u Sutorinu jedan od gradskih fiziku (fixici). 1424. zaboljela je istog vojvodu Sandalja noga i on zamoli dubrovačku općinu, da mu pošlje kojeg liječnika. Ova odabra u to ime Bartola de Scorzalupo, Talijana rodom iz Piombina, ali se ovaj ustručavao poći SandaIju. Zato je trebalo vijeću da se pred Sandaljem ispriča, te naredi doktoru Tomi, da ide Sandalju. Nu isti Toma bijaše zapriječen, jer je imao da liječi u isto vrijeme vojvodu Vukmira. Da ugode svomu možnomu susjedu, zabraniše mu da pogje Vukmiru i prisiliše Bartola de Scorzalupo da pogje Vukmiru uz pratnju, a troškove puta i troškove za liječenje vojvode Vukmira, pa i same lijekove obećaše mu platiti iz općinske blagajne. Tako ode doktor Toma Sandalju. Nu bolest nije lako uminula, jer se u maju naredne godine Sandalj tuži Dubrovčanima na svoju bolesnu nogu, a vijeće odluči da opet pošlje Bartola Piombina Sandalju sa čitavom pratnjom. U toj pratnji imao je biti jedan vlastelin, jedan berber i petorica sluga. Nu Bartolu kanda je Sandalj osobito omrznuo, jer se opet ustručavao poći, a pošto je i doktor Toma, koji je Sandalja već prošaste godine liječio bio zaprijećen, odaslaše Ivana iz Padove „plaćenog kirurga“ (ciroichno salariatus) grada Dubrovnika, koga je pratio vlastelin Matija Gjorgjić. Kao osobito zanimljiv primjer, kako se dubrovaćko vijeće brinulo za tjelesno zdravlje bosanske gospode vrijedno je napomenuti list, što ga 12. jula 1430. poslaše svomu poslaniku na Sandaljevu dvoru, Gunduliću. U tom listu potanko se opisuje bolest Sandaljeva, te sadržaje uz diag:nozu i lijećnićku ordinaciju možda jedinu što ju je upravno vijeće jedne republike sa zelena stola izdalo jednom velikašu. U tom se listu veli: bolest dolazi vojvodi od bolesna boka i želuca, jer je podbuo, kada jede sira. Lijećnici misle, da su obolili i bubrezi „a kao dokaz tome treba, da mu se u mokraći čini pijesak (arenella), a sir što ga obično blaguje, mogao bi biti koagulirani sir, te proizvagja kamen (fare venir piera). Zato valja Sandalju da se čuva mlijeka i svega što se pravi od mlijeka, svega što je kiselo, slanog mesa, riba i zelja, treba da pije bijelo vino, a da se okani crvenoga“. Da dubrovački liječnici nijesu samo dolazili u Bosnu, već i u Srbiju, dokaz nam je ugovor, što ga je 14. oktobra 1408. sklopio jedan od plaćenih fizika općine, Daniel de Pasini iz Verone sa despotom srpskim. On se obvezuje „preći despotu, te ga lijećiti svojom liječničkom vještinom vjerno i kako je moguć te ga Bog naućio“. Kao liječničku plaću zatražio je honorar od osamdeset dukata ili 11 trgovačkih libra srebra na mjesec, honorar, dakle, koji daleko nadmašuje plaću mnogih svjetskih liječničkih kapaciteta našeg doba.