Nade (Boško) je Grinta ili Bokcic pravi Korculanin — i tijem ti se on ponosi, baš kao Rimljanin s Rimom. U mladosti nije bio štomudrago, dapace otišao je i u Carigrad, gdje je pilio i svega po malo radio, al nikada nije ni gasete uštedio; utopila mu se skrinja (sanduk), kako kažu Korculani, iza Zakrljana , biva došao praznošaka doma. Bio je u svijetu leventa, da nigda tako, a sad je ošpidalet, t. j. žive u gradskomu shraništu, kaonuti sirotan, bez igdje icesa, te se onako zimi pred gradskijem vratima sunca u modrijem gacama na parapet (s lepecuhom) od sukna i u kratkoj jaketi (zubunu), a nazuo debele šklafune (škronje) na bose noge. Ljeti je druga montura (nošnja) u ošpidaleta, biva u bijeloj su kocevarici (debelomu postavu), a kapa zavratica isto ostaje, kao i zimi, od modroga sukna. Ovo su ti korculanski veterani, biva, kad su obašli ?o svijeta, nigda im ne ponestaje mjesta u palacu. Tako ti zovu podrugljivo bonicu ili shranište. Uzgrede valja kazati, da je mjesta u palacu i za stare žene, te su šlužile, a pod starost nemadu hljeba, a da se prehrane. — Ali iza batese (glavarice) prvi je u palacu šjor Nade, a djeca ce još dodati epitet ornans: Grinta ili Bokcic. Dapace i gospodar ošpidaleta, šjor Piero, odlikuje Nadu, jer ga šalje u spisu (trošak), da mu donese s Botonde ribe, od Stipeta bobice, graha i t. d., a uz to još koga posluša u mjestu, kao šjor kanonika Dum Kuzmu, pa eto mu i on pomakne katkada po patakun — i u zdravlje šjor kanonikovo ne želi tabaka. Batesa se u velike ljuti baš s toga na njega, jer, kaonuti gnjusnicina, cika, a to se naucio žvakati duhan u svijetu... Bio je poslušan šjor Pieru, šjor kanoniku i vazda bi se ozvao: „Komandi, šjor!" (Zapovijedaj, gospodaru!) Ipak u jutro bio lijen, da se ustane na zdravu Mariju i da moli na uznak pozdrav angjeoski i ad te de luce vigilo, pa i jednom nije došao otpodne na rosarije, s toga ga je batesa ostavila bez veoere i rekla šjor kanoniku, da ima sumnje, da je Nade framasun, te u poslu s legromantima i s tijem drugom. I baš s toga sad nije bio u graciji (u milosti) Dum Kuzme i šjor Piera — pa nije imao otkle da kupi tabaka, solad smokava i dva solda... rakije. Nade se kleo, da je potvoren od one vješticine, baš na pravednu Bogu. „Šjor kanoniko moj, pravedan sam, Bog je plati!" — uzdahnuo bi, a Dum Kuzma bi se smilovao — i kanuo bi mu patakun, a batesa ce istanova da ga tuži šjor Pieru da cika i melja durmitorije (spavaonieu). I tako ti je bio Nade Bokcic vazda u svagji s batesom, dapace je kazivao, da joj ne ce prostiti ni na usam (uskrsnuce), kad se bude naredio za svetu pricest; al dakako, oprostio joj, jer je i on bio od lavande (pranja nogu) u cetvrtak veliki — a Dum Nade, mitrijalni abat, pozvao ga na rinfrešak (dorucak) i dao mu uz ostalo kitu cvijeca i cvanciku. Bokcic je bio u novoj promjeni — sve s iglice, od kape do košulje. Bio je veseo da nigda tako, i cestitali su mu, kad je izišao iz biskupova palaca, t. j. parokove kuce, gdje je prije stanovao biskup — al, eto ti jada, i tu ga ugledala ona zlogodnica batesa. „Nade, danas si se docepaž beci (novaca), bolje je da ih sparenjaš (uštediš) u mene za kafu!" „Dacu ih šjor Stipetu, a on ce mi po kolac kruha!" „Hoce, smokvu, rakijice i tabaka!" „Da se nisam pricestiž, onidiž bi te (udario bi), rekaž bi ti, Smokvicko jedna!..." Tu su ih jedva jedvice rastavili. — Da ne zgriješi onaj dan, šjor Nane ce ga pozvati u sebe na objed, a to je dopustio Dum Kuzma i šjor Piero. U šjor Nane su bila na objedu dva fratra i dvatri gosta s Pelješca, pa je i Nadi onaj dan bilo mjesta do sofre. S pocetka je mucao, al se otvorile i gostare Lumbarskoga grka, a on ce napiti: „Gospodaru, u zdravlje vaše! Da Bog da i do lita!" Odjednom ce krhnuti kupicu, sve u grlo. Fratar ce: „Kako je ono, Nade, bolje po te, bilo u Carigradu?" „Živi sam lipo, onako s dana na dan: U ponedilnik prvi dan, A u utornik sveti Ebastijan, A u sridu sveta Stela, A u cetvrtak niš žnedela, A u petak Božja muka, A u subotu niš ne kuha — A u nedilu tajnana!" „I tako si moj Nade, rece šjor Nane, utopio u more gvozdija (alate) iza zakrljana!" „Nisam ih ni ima, svaki mi je dan bila fešta!" „To nam je rekao", prihvati fra Ivo Bošnjak, „eto u versima (pjesmi)!" „Fratar s Otoka zna, što govori..." Nade ce. „Ostavi to, prekine šjor Nane — pripovidi nam, kako je ono bilo, kad si se obložio (okladio) s Grkom, da ceš celom lupiti (udariti) u volica (morski spuž) i razbit ga?" „Bio sam prisega (zakleo), da ne cu o tomu proslovit, jer je grih..." A fra Ivo: „Možeš danas slobodno, kad si se naredio..." Šjjr Nane mu natoci kupicu grka, a on ce kaž u mješinu, i podigne oholo glavu, te je krupna kaž u nejanka (mlada bika). Progje se po celu, kao da nešto pipa, a posred cela mu ulupljeno, da bi mogao metnuti lješnik. Ovako ce: „Bio je doša ispod Varnika Gark da karca stine (kamenje) za Carigrad — i ja sam pomagaž potezat smuc. Hvali se onaj kapetan, da je junak i svakog je zva, da se jaci s njime na jednu ruku. Ja sam ga gleda i smija se, jer on nije znaž, kako mi je tvarda glava..l „I zato te zovu, cini mi se, rece šjora Mare, Bokcic..." „A sad ne cu pripovidati, ja sam meštar Nade...u „Ala, Nade, kazuj..." I natoci mu kupicu. „I pokažem onomu iz levanta ugark (oštri debeli spuž)." Obložimo se, da ga na, ne ceš razbit, ala, ako si Elenike, tiha baria... I obložimo se po dva talira. On stavi ugark na presu (pomorski stupac), a ja se zaletim kaž ovan, i tarka boc celom razbijem onaj ugark u troje, a mene oblije karv — nijesam ništa vidi, smantralo mi se... „I bio si u ošpedalu tri mjeseca..." „Ne smeta, ali tiha baria, daž je na roge oblogu: dva lipa, bila talira..." I nekako ce ponosito dlanom preko cela. „Ali si, Nade, zaboravio onu: „gdi se ko nahodi, neka stoji!.. rece šjora Mare. „Bio sam k veceru u Stipa Blude u butigi (prodaji) — i eto ti preko Vrhov Blacanina s torbicom. Bio je doša na preturu (sud). Odmah mi plati piti i kaže, da mu najdem, gdi ce cisto prespati... Bila je zima, oko Božica, sve led. Lanle, doceš sa menom, imam j