(...) Uz mnoge vrline, koje krase dušu ovoga dicnog srpskog naroda, spada i radnja i štednja. Ko poznaje naš narod u Bosni i Hercegovini iz temelja i ko ga posmatra ili proucava sa otvorenim ocima, taj se mora složiti sa mnom u tvrdnji, da se teško iko drugi osjeca tako srecnim i zadovoljnim kao naš Bosanac i Hercegovac kad ima toliko srestava, da može svoje porodicne i kucne potrebe podmirivati, da se ne mora zaduživati; da ne mora nikoga bantovati; da ne mora moljakati od ovog i onog, da mu pozajmi i kad se ne mora vajkati, da nema, da je u nevolji. Ko bi mogao ocrtati dostojno njegovu golemu radost i uživanje, kad on ima u šakama, pa može svagdje kao covjek pristupiti i svoj obraz svijetao pokazati; kad je kadar gdje treba dati crkvi ili svojoj džamiji; kad je vrijedan pomoci mekteb ili školu; kad ima da pruži siromahu i nevoljniku; kad je u stanju da provede veselje o slavi krsnoj, o mevludu; o udaji i ženidbi; da se ne nade u nezgodi, kad mu kogod u rodu umre, — da opremi dostojno mrtvaca, kao što zakon ište; da plati zvona; da namiri popa; da „daruje" hodžu i fukaru; da ima za docek svoga dosta i prijatelja, kao i stranog putnika, — i za sve druge zgode i nezgode, nužde i potrebe u životu, što covjeka susretaju, da ima, da im zadovolji, a bez teške brige i crna obraza; da tude ne otima; u dug da se ne uvaljuje, jer je dug najgori drug; ko je dužan i na Božic je tužan. Kolikogod ovdašnji narod smatra rad za cast i za najjacu potrebu zdravlja i života, toliko više dici se on i ponosi štednjom i cuvanjom, kao malo ko. U njega do sad bijaše radnja i štednja jedna od najjacih njegovih odlika ili osobina. Svak je radio i u radu živio; radom se ponosio, a još više cuvao i štedio. Svak je znao, kako se štedi, kako se tece, i svak je imao. I tu vrlinu svagda je branio svojim lijepim i mudrim poslovicama: „Cuvaj bijele novce za crne dane". „Niko nicijega vaja ne zna do kraja". „Ko ne naštedi, ne natece; ko ne nacuva, ne naradi". „Pitace te starost, gdje ti je bila mladost". „Ko štedi, taj ne prosi“. „Štednja je neiscrpna blagajnica". „Od gole kosti nikom fajde; od gole kosti i pašce bježi . Neimanje i spromaštvo vrlo je mrzio ovaj krasni narod; još jace je mrzio i osudivao nerad i ljenost, a najjace necuvanje i rasipanje. Kad covjek nema u svojim šakama, on ocajava nesrecan se osjeca; prazan mu džep, prazno i srce, kao da ga i nema u sebi — pod teškom brigom i staranjem za opstanak, za život. Fukaraluk ce covjeka navesti na svako zlo i rdavo djelo, jer kad nema: morao bi i ukrasti i krivo se zakleti i ubiti i oteti tude, — a pored takovijeh nesrecnika i beskucnika niko nije miran, pa ni životom svojim u svojoj kuci siguran, kao što vidimo u modernog svijeta kako se narocito po velikim gradovima u podne kao i u ponoci kucna vrata lancima i kljucevima utvrduju, i kako prezaju kao i ovca od noža, da ih taki gost ne doceka pred vratima, bilo na ulazu ili na izlazu iz njihovog stana. Pa uza svu stražu sigurnosti: policije, žandara, vojske, bajuneta, vješala, tamnice, svako živi u neprekidnom strahu pred zlocinstvom, koje se dogada pod uplivom bezboštva i siromaštva. Živjeti u strahu to je najužasnije, jer strah uništava u duši ljudskoj svaku životnu radost. No i bez obzira na takav strah pred golim i gladnim zlocincima, neradinim bitangama i pustolovima opet siromaštvo, kao najvece društveno zlo, uopšte u onoj sredini, gdje vlada, kvari karakter, cud i moral naroda. „Prazan džep, crn obraz". U fukarluku se gubi duša; snromah gladan, on ce i slagati, ukrasti, krivo se zakleti; prevarice, izdace; može se upotrebiti u nepoštene svrhe; a sve za zalogaj hljeba, za komad haljine i za pustu krajcaru, za groš! Po tome siromah nigdje pristao nije, ni medu ljude, ni medu životinje. „Siromah covjek to je gotov davo“, vele naši Muslimani. Njega niko ne pribira, njega se svak kloni; njegovo društvo svak izbjegava i od njega zakrece glavu, on nigdje prava nema, njegovo se ne sluša. U narodu, koji materijalno dobro stoji nema ni one zlobe, ni zavisti, ni pakosti; nema ni nisknh i rdavih karaktera, ni ocajanja, ni zlocinstva, što sve dolazi ponajviše sa nezadovoljstva, a nezadovoljstvo sa nedostalih srestava za život, ili iz prevage želja i potreba jednog celjadeta, kao što je u clanova modernoga društva, gdje su životna srestva uvijek nejaca i kraca nego li želje i po odgoju razvijene potrebe: porodicne i društvene. Materijalno blagostanje bilo je medu ljudima cijenjeno od postanja svijeta; pocevši od oca Avrama, pravednoga Jova i premudrog Solomona. Bogatom i imucnom covjeku, ne samo u svakom mjestu, vec i u svoj zemlji u citavom narodu, odaju ljudi najvecu cast i uvaženje. Najbogatiji ljudi, to su prvi ljudi u državi, der se obicno veli: bogat, pametan; bogat, ucen; bogat, pošten; bogat, blagorodan; bogat, cestit: bogat, koljenovic; bogat, mudar. O njegovo se prijateljstvo otimaju i krunisane glave. Vijence mu pletu, u ordene ga okivaju! Podjeljuju mu casti: baronetva, grofovstva, kneževetva, kao i najviša mjesta i neograniceno povjerenje. „Od bogataša i brdo se plaši n strepi." „Ko je bogat, taj je i slobodan." „Bogatstvo i poštenje da izadu na megdan, bez sumnje bi bogatstvo nadjacalo." „Bogat i po brdu kola goni, a siromah i u polju put izgubi. „Što je gospodar bogatiji, to i sluga vecu cast uživa." „U nezgodi je teško naci druga, a bogatome je svak drug." Bogastvo je moc, bogastvo sila i snaga, koja sve savladuje i predobiva; bogastvo je i Bogu dragom ugodno, kad ga covjek sa dobrocinstvom spoji; kad ga upotrebljuje kao gato Bog hoce i zakon božji duži. „Bog dijeli majdane srece, a neke u adeko stradanje mece. NAPOMENA: Stihovi dostupni u PDF formatu