Uskoro ce 100 godina da je srpska vila zadahnula božanstvenijem zadahom maleno i lijepo srpsko cedo, te potsmijehom, andeoskim potsmijehom doviknula tužnome, mucenome, ocajnome narodu: „evo ti pjesnika!" I pjesnik je pjevao, divno pjevao. Opcaran divotama Jadranskog mora, prostranim ravninama slavne Bosne i krvavijem kršima visokog Loviena, nategnu on žice na gudalo i zapjeva „srpsku elavu i srpko junaštvo!" Ta imade li pjesnika u našem narodu, koji bi onako mislio kao on rodeni Sarajlija Milutinovic ?! Rastvorite njegova djela vi, koji se igrate srpskijem imenom, vi maloumnipi, kojima je natriotizam posvecen boginji egoizma, pa da vidite genija — srpskog Šekspira! Vi, vi rastvorite, mljohave patriote — jer ga prosti narod dobro poznaje ah, srpski narod u prostoti plemenitiji je... uzvišeniji i zanosniji za djelima slavnih predaka. Simo je bio genije... i Simo je Srpstvu darovao i drugog genija. Sveta sjenko vdadike Rada, koji sa Lovcena gledaš na Stražilovo, boli li te da se Srbin pjesniku još odužio nije? Boli li te gledajuci da u Sarajevu Sarajlije ne podigoše spomenika tvome ucitelju Simi Milutinovicu ? A je li Rade, je li Branko, e je Simo zaslužio, da ga se zemljacp sjete? I sjetice ga se — jer domovina „Obilica" i „Srbijanke" i oia cuti ovu golemu prazninu i ona znade, da je Simo njeno najslavnije cedo. — Na Lovcenu genija se grob vidi i s njega otskacu suncane zrake. Na Stražilovu gleda Srbadija u siomenik Branka, oh, valjda ce i Sarajevo da podigne spomenik neumrlome geniju Sarajliji?! U najcrnjim danima, u najžalosnijem dobu srpskog naroda on je pjevao i pisao najžalosnije crte iz srpske istorije. Pjevao je da žigoše, što je za žigosanje, da slavi što je slavno, da Srbina krijeni, bodri, sokoli,.. da mu ulijeva uzdanja u buducnost. I sto ce go šna skoro da se navrši, kako se rodio sin Milutinovic, prvi sin ionosne Bosne, najdicnije cedo srpske majke, apostol, prorok srpskog naroda... pa kažite vi, kojih se tice i koji se bašite patriotizmom: na koji ce te nacin proslaviti ovaj dan?! Sa obala Jadranskoga mora, a sa ognjišta Gunduliceve pojezije, slavni Simo, eto sam i ja pohitao... do rodne ti zemlje. I duša mi se napaJa od miline kad promislim samo da si se pod ovijem nebom rodio, da si ovce prvu progovorio ... ali opet nešto me tišti boli me kad pomislim, da te se — ni poslije smrti ne sjecaju tvoji potomgš. A zaslužio si vilenjace, zaslužio si apostole! Tvoja slava potamnjeti nece dok je sunca i mjeseca, niti ce Srbadiji biti od Boga prosto, dok ti se ne oduži. I ne bilo joj prosto!!