Poštovani gospodine urednice! Molim Vas izvolite ovo nekoliko redaka u ime srpske opštine uvrstiti u Vaš cijenjeni list „Bosansku Vilu" Bilo je vremena kad je i Trebinje brojilo zlatnih dana, kad je i ono svijetlilo cijelome Srpstvu gospostvom, naukom i junaštvom. Nikad još do danas nije bilo pošljednje u srpskome svijetu, pa i ako pamti mnoge i mnoge vijekove, pa i ako mu je istorija raznijem šarenilom iekicena. Mnogi spomenici još i danas svjedoce njegovu znamenitost u Srpstvu. No zub vremena srušio je sve te znamenitosti njegove. Od njih se nalaze još samo mrtvi spomenici u hladnoj zemlji i studenoj stijeni. U Trebinju je vec odavna nestalo onijeh razkošnijeh i sjajnijeh vladalackijeh dvorova. Nestalo je mitropolija i bogatijeh srpskijeh manastira; nema više ni onijeh velikoljepnijeh srpskijeh crkava, koje su morale biti, — sve je to danas u ruševinama! I ako sve te znamenite i velikoljepne zgrade gordeljivo se nebu uzdizahu, valjda i samome Tvorcu velicinu, sjaj i bogatstvo Srba Trebinjaca prikazivahu, danas ipak su grozno glave oborile i u zeml»u se ukopale — zar da žale ono svoje staro vrijeme. I evo danas Srbi u Trebinju došli su do toga da iz onijeh starijeh velicanstvenijeh hramova, u kojima ponosito stajagae, spuste svoju glavu u jednu najprostiju i najskromniju sobicu Bogu na molitvu. Srbin u Trebinju uceci svoju prošlost vazda kad bi stao u malenoj danas crkvici (koja je u jednoj školskoj sobi smještena) da se Bogu moli, izlazili bi mu pred oci oni stari njegovi vladari, vladike i junaci i cinilo bi mu se kao da ga pitaju: „šta radiš" ? što sebi bolji hram ne gradiš? pa bi iz nje cesto kao zasticen izišao. Trebinjac od davna želi i sanja da sebi podigne jedan velicanetven hram, koji bi svojom ljepotom pricao svijetu da je Trebinje još živo i da se trebinjski sinovi s blagodarnošcu sjecaju svojih slavnijeh predaka. U toj misli prije šest godina pok. arhimandrit Melentije Perovic, kao i presjednik srpskopravoslavne ošptine u Trebinju, Stevan Cerovic i Tomo Celovic, ucinivši najprije znatne priloge otpoceše zidati crkvu, kakve po ljepoti valjda na Balkanu ravne biti nece i nada sve, primiše svu brigu oko gradnje na se. Pošlje smrti pok. arhimandrita Melentije 1887. god., kao presjednika odbora za podizanje crkve, zbog oskudice u novcu — morala se neko vrijeme radnja prekinuti. Nego to nije dugo trajalo. Po želji narodnoj odmah Celovic a nakon godine, opet naš cestiti Srbin, nacelnik gradski, Stevan Cerovic, zauzevši mjesto presjednika u našoj opštini i u odboru za gradenje crkve, dade na zajam crkvi 2000 Forinti, a to isto ucini i rodoljubivi naš brat Srbin Tomo Celovic, da se radnja produži. Stevan i Tomo od vazda su u nas bili kao divan primjer rodoljublja. Njihove darežljive desnice nice izostale nijesu, gce je trebalo unaprijediti srpsku prosvjetu. Cuveni su i krasni njihovi prilozi u našoj srpskopravoslavnoj osnovnoj školi. Bože ih poživi i obogati zdravljem, a kulturna istorija srpska imena ce im zlatnijem slovima zabilježiti. Njihovim nastojanjem crkva je sad do krova podignuta, a nadati se da ce skoro i dovršena biti. Danas 23. Oktobra t. g. presjednik naše opštine gospodin Stevan Cerovic, po obicaju sazvao je opštinsku sjednicu i otvorio je rijecima: „Braco! Vi svi dobro znate i vidite kakav teret nosimo na sebi oko naše nove crkve. Uz mnoge naše žrtve i pomocu Visoke Vlade, kao i pomocu naše brace Srba iz evijeta, blagodareci Bogu doveli smo crkvu vec do krova, ali uz to nije bilo moguce da u ovoj radnji do sad ne zadužimo 6000 FOrinti, a to je toliko, da se radnjom ne morade do sada zastati. Da bi se ovoga duga ikoliko crkvi olakšalo — a time ona u gracevini svojoj i u naprijed, kao do sada, napredovala, — ja u to ime pored sviju dosadanjih mojih priloga poklanjam crkvi našoj sa kamatama i ono 2000 forinti, koje sam joj dao na zajam dne 17. Januara š. g. te ocekujem da ce se i ona braca Trebinjci — koji takoder zajam gradevini naše nove crkve kao i ja uciniše — na mene ugledaši, i našu crkvu od šereša i duga oprostiti", — živio zaorilo se u sjednici. Daklen još jedan dokaz njegovos rodoljublja Rijeci su ove dirl.ive i zadužuju puno ovu srpsku opštinu. Nijesmo mogli srcu odoljeti, da mu odmah na mjestu ne zahvalimo u ime svega ovdašnjeg srpsko-pravoslavnog naroda, pa evo to rodoljubivo djelo i javnosti predajemo — želeci, da našem rodoljubu što dostojniju blagodarnost odamo. U jedno ova se opština nada da ce i ostala naša braca Srbi ma gdje bili, znati cijeniti ovakova rodoljubiva sina, ovog kraja, i da ce se svojim prilozima sjetiti naše veleljepne crkve — a osobito naši Trebinjci svoga obecanja. I hoce, ako Bog da ! U Trebinju, dana 23. Oktobra 1890.