Ne mogoh se odmah dosjetiti, a vidim da je neka doskocica, kojijeh je moj prijatelj Ivo pun u svakoj prilici. — Ha, ha, ha, bijeli proplanci,... nijesu baš rdavi uvijek,... ha, ha, ha. Smije se Ivo, a prst ieprestano u istom pravcu. Jedva uocih predmet dosjetke i šale. Za stolom do nas sjedi lijepa Mara, okrenuta od nas. Na snažnom joj punanom plecu prilican proplanak kao mlijekom preljeven, a malopredašnja ga igra prevukla tankijem rumenilom. Hitra, nestašna mladež verala se kroz grmove i trnje, iz koga je najsmjeliji trn, iz ciste radoznalosti, a i željan tako lijepa zalogaja, dohvatio tanku haljinu lijepe Mare, te nacinpo proplanak. — A, šta velite za bijele proplanke? pripitace me prijatelj. — Cutim. — I ja cutim, ali da su veci.... — E nije, nego.... — Ta ka’ velim, kad je proplanak, nek je ljudski. Nikoga ne zamara ni igra, koja i ne prestaje, ni pice, koje hitra posluga tacno raznosi, pjevajuci potpuno varoški: sad... odma... molim. Sve je u pokretu, i ne kani se micati niz porok, pa i oni, što odnose cejreke boce i balone, hljebove, vracaju se odmah da produže. Cudim se narodu što ne ide odavde, a sam ne umijem ostaviti to mjesto. Ne mogu ostaviti tako svetkovanje „internacionalnoga“ Ðurda, žaleci da ne imadoh aparata, te da dadem svijetu ansihtskartu, kakvu ce mucno dobiti sa koje druge strane. Milovan bez prekida kolje, a narod odnosi i i po mjeri i bez nje. Pred kolibicom kod tora Jankulje i Paunje istresli na lopar palentu, pa priemacu nešto iz tave. Dva koraka od njih velika zelja izvalila se, pa doji svoja cetiri rundova, kojima jedva viri glava iz dugacke dlake. Mati je mati. Grdna i zla, vuka bi rastrgala, a gle, kako se nježno namješta, da joj se djeca lijepo nahrane. U toru pripušteni janjci, pa se vec mnogi nasitili, a poneki još priklekli, pa, vrteci repicem, još cijede, baš da ništa ne ostane. Majku ne boli, naginje se, naninje se da mu sve iscijedi, ne boli je ni nestašni udarac glavom, ni ugrizak oštrijeh zubica — njeno je to dijete. — Koliko ih imaš do sad Milovane? Zapita neko ispred zgrade. — Do sad svega trijest i dvoje, ali ce mi trebati još. — Kolji, dok ne bude dosta! — Izaberi, Janko, još cetiri najbolja, pa odmah donesi! — viknu Milovan dostojanstveno, jer mu položaj donosi, da traži, a Jankulje, po dužnosti sluša i prinoei. Jankulje ostavi dorucak, jer tu nema cekanja, uce u tor, stade kod vratnica, pa poce mjeriti i tražiti cetiri, od boljih, najbolje. Pun js tor, adi ih on znade i poznaje da i ne merka. Stari cobanin. Od vaskolikog toga življa ni jedno se ne mice, ni majke ni djeca. Jankulje je njihov, neprestano je s njima, razgovara ih po cio dan, pjeva im, svira, pa koje i nokara; sve je to njegov narod svikao, pa ga razumije. Zade kroz njih, ni ciglo da se skloni, vec ih mora cuškati i gurati. Zar je jednom to radio. Po koliko je puta svako dohvatio za noge, popeo na rame, prinio mu glavicu pod svoju veliku šubaru, pa mu tepao i davao svakojaka imena. Svakom je bio dobra dadilja. Svako je to Jankulje prihvatio, cim je palo na zemlju, pa nejacko ponio iz polja na rukama" podnoseci ga brižnoj majci, da ga vidi, da se uvjeri da joj je novorodence tu, da je na rukama njihovoga dobroga Jankulje. Uze jedno pod pazuho, pa i drugo, te preko vratnica dodade Paunji, vrati se po trece i cetvrto. Jankulje Paunji, Paunje Milovanu,... sve bolje i najbolje. — Baš najbolje?!.... Najbolje!... tako rekoše i gazda i Milovan. Cijeloga me obuze neka neobicna tegoba. Pritište me neki teret, pa ni daha slobodna nemam. Ustadoh, da se nadišem zraka na širini; oci mi nikako nemogu gledati naprijed, kud sam cijelo to vrijeme gledao, zadovoljno gledao. Doce mi samo da ne vidim ni tora, ni svega oko njega, ni Jankulje, ni Milovana, nikoga od sviju njih tamo što su. Strah me je samo, da ne vidim Milovana i ruke mu, u koje dopadoše bolji i najbolji. ....Pa to je cijelo jutro... sasvijem obicno... pa i cudno!.... Ratovao sam ratove, pa pretrcavao mrtve još u vrucoj krvi i ranjene sa teškijem samrtnickim jaucima i uzdasima, hitao skokom jedva pazeci da koga ne pogazim.... obicno, sasvijem obicno, a gle, da me se koene najobicnija radnja, na koju se covjek jedva osvrne! „Izberi najbolje“, zapovjedio je Milovan", a Jankulje je tacno tako uradio. Tako je cinio cijelo jutro, a tako ce raditi i dalje sve, dok gazdi bude trebalo. Lošiji i lošiji ce ostajati. Što lošiji, kasnije ce doci na red!... otkako je, tako je. Isto tako naš veliki gazda. Treba mu najbolje, a vjerne sluge zadu, pa odabiraju. Gdje je mali tor, manjak je osjetai, prazšše su vidne. I veliki gazda bira bolje i najbolje! Ni deset lošijih ne prima za jednog boljeg. Nijesam se mogao odbraniti tih misli, tih teških osjecaja, koji me, ne znam otkud, osvojiše. Sva svirka, sve živo i hucno veselje ne moga me povratiti. Ostadoh tužan, pa tužan. Same me noge ponesoše iz društva i veselja, ne osvrnuh se ni da se pozdravim. Uputim se niz potok, te brže stignem kuci no ikad dotle. Lijepi i gizdavi Ðurdevdan ostade mi cio ozbiljan i turaban. Valjani moj Licanin Zoric, navikao na domu pod Velebitom proslavljati svoga sveca ljudski i pravo srpski, postarao se da ga proslavi i ovdje, i ako je siromašni rudar. Sva mu briga bješe da mene razveseli, ali nije mogao uspjeti. Za me toga dana ne bijaše više veselja! Suncs je lagano sa punom svojom jasnocom naginjalo za Juhor, veselo, zna da ce sjutra istijem putem. Sve sa istijim stanjem u duši dodoh kuci, udem u sobu, dolijem kandilo pred ikonom moga sveca i pripalim.... dušama i boljijeh i najboljijeh! Divno je svijetlilo, kako, cini mi se, ni najvecega goda. Kako da ne svijetli divno, kad gori velikijem dušama najboljijeh..... Janku, Miloradu, Sremcu, Cici Milovanu i Matavulju.... od boljcjeh najboljim! Laknulo mi je duši. Markov dan 1908.