U pogledu izdržavanja, daci su se dijelili na cetiri vrste, i to: 1. Blagodjejanci, koji su dobivali besplatno: stan, ogrjev, hranu, haljine, knjige i jednom rijeci sve, što im je potrebno bilo za življenje. 2. Polublagodjejanci, koji su dobivali besplatno: sve drugo osim knjiga i haljina. 3. Oni daci, koji su placali odboru za sve, što im je u seminariji potrebno bilo. Taksa ta nije bila jednaka, jer su imucniji placali više, a siromašniji manje, onako kako je odbor našao za dobro ili kako se s kim pogodio. 4. Na pošljetku, bili su daci, koje sam vec spomenuo iz mjesta, koji nijesu ništa iz seminarije dobivali, niti su tamo nocivali, nego su jedino dolazili na predavanja. Što se tice dacke nošnje, ona je bila obicna nošnja, kao i kod ostalih gradana (civilna). Neki su daci nosili bosanske, a neki tijesne (njemacke) haljine. Svi blagodjejanci nosili su tijesne haljine, samo što su na glavi nosili fes. Bilo je daka, koji su bili rukopoloženi u pocetku trecega razreda u sveštenicki ili dakonski cin. Takovi su nosili haljine sveštenicke, jer su radi prakse ponekad morali u crkvi služiti. Blagodjejanske haljine pravljene su od lošijeg kvaliteta — cajga. Te su haljine bile jednake i ljeti i zimi, samo što su zimne haljine (kaput) bile fatirane pamukom. Svi daci u zavodu hranili su se zajedno u trapezariji, koja je bila odmah uz bogosloviju. Jelo je gotovio kuvar (svagda muška osoba), koga je primao u službu odbor, odnosno upravitelj zavoda. Za nabavljanje i nadzor dacke hrane postojao je u zavodu ikonom. Ikonom je bio jedan dak (bogoslov), obicno iz treceg razreda bogoslovije. Njega su birali daci aklamacijom i to obicno onoga, za koga su mislili, da ce se kod odbora zauzimati, da jela budu što bolja i obilatija. Ikonom je dužan bio paziti n. pr.: kakvo se meso donosi; je li dobra mjera; da nije što gol; što se za kuvanje donosi pokvareno ili zastarjelo; da nije grah od više godina, koji se skuvati ne može; da nijesu krompiri gnjili i t. d. Nadalje ikonom je pazio kako se jelo kuva, te su zbog toga on i kuvar bili svagda intimni prijatelji, jer im je to cešce puta trebalo. Obicna dacka hrana kad se mrsi, bila je meso bravece, skuvano na pirincu, kupusu, grahu, krompirima ili drugom cem; kad je post, kuvao se obicno grah, pirinac ili krompiri. Sve se to kuvalo u jednom velikom kazanu (bakracu) u kuhinji. Trapezarija bila je odmah do kuhinje, a u njoj dugacki sto za jelo i klupe za sjecenje. U vrijeme pocetka rucka ili vecere zvonilo je zvonce, kao znak da je jelo na sto postavljeno. Za dva tri minuta, bili su svi daci u trapezariji, jer ako bi koji slucajno zakasnio, slabo bi poslije dobio što za jelo, pošto družina njegova nije morala na nj cekati niti mu što od jela ostavljati. Ðaci su se hranili zajedno po cetvorica iz jedne cinije (zdjele) i to vecinom stojeci. Rijetko si kad mogao videjti daka da sjedne kad ruca ili vecera, nego je to sve išlo s nogu, onako na brzu ruku. U ostalom nije to ni nužno bilo, jer nijesu jelom nikada stolovi bili pretrpani, da su morali sjediti. Umjerenost je vladala u najvecem stepenu, tako, da su neki daci — naravno koji su novaca imali — morali nadoknadavati rucak ili veceru necim drugim, a najviše kitirama (prženi kukuruz) koje su kupovali od Arnauta, što prodaju bozu i salep. U hrani su najbolje prolazili ikonom i kuvar. Ikonom, kao starješina i glava od hrane, a kuvar kao covjek, koji svoj trud polaže u gotovljenje jela. Sjecam se, da je kuvar u tome bio vrlo praktican covjek, jer on obicno uzme jednu lepinju (mekani somun od 20 para), pa samo njome promijesi po vrhu od corbe, te ono mrsa što bude ozgor, upije se u onaj mekani somun, kao u sunder, da su daci cešce puta mogli upotrebiti mrsni rucak u mjesto posnoga — ako hoceš i na veliki petak. I u tom slucaju, ja sam potpuno siguran, da se ne bi ni najmanje ogriješili. U pocetku kao i pri svršetku svakoga jela, citali su daci po redu obicnu molitvu, koja ide u takom slucaju. Zbog tako mršave hrane dešavalo se cešce puta i šaljivih stvari. Jedan put, kad je došao red na jednog daka da cita molitvu poslije vecere, koja je bila vrlo ogodna, on otpoce citati ovako: „Ne jadjat ne u bozi ne nasitjatsja....“ Ðaci prsnuše u smijeh, ali ovbga poslije neko prijavi upravitelju, i on pozove caka na odgovornost. Izmedu ostaloga upravitelj ga zapita: „Ama božji covjece, ko ti je rekao, da se sa molitvom šališ?“ — „Ne, ne daj dragi Bože, nijesam se ja sa molitvom šalio — odgovori dak —, nego sam govorio pravu istinu, a tome nas i vjera uci. Ja nijesam mogao lagati Bogu, da sam jeo i nasitio se, kad zbilja nijesam imao šta jesti, jer je vecera bila vrlo loša“. Upravitelj se i sam nasmija, pa onako lakonski rece: — „Idi sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji, ali nemoj više to ciniti, jer ceš doci u haps“. I tako se svrši mirnijem putem ova stvar, zahvaljujuci upravitelju, koji je i inace bio dobar za dake. Za tako lošu hranu, daci su se cešce puta bunidi i stavljali prigovore, jer su tvrdo držali, da to odbor za svoju korist cini i da ne rukovodi pravedno novcem, koji je za to odreden. Bilo je slucajeva, da su daci štrajkovali po nekoliko dana i nijesu htjeli jesti hranu u seminariji, nego su kupovali za svoje pare ili bi se hranili u ašcinici. Koji dak nije imao novaca, davali bi mu drugi daci, koji su bili bogatiji. U takim nrilikama obicno se hrana popravljala, jer se uvijek našao po neki uvidavniji gradanin, koji bi držao dacku stranu, pa i sam protestirao i napadao doticni odbor, da je hrana loša. Takovi gradani bili su onda dacki ljubimci i oni su od daka najvece poštovanje uživali a još uz to dobivali od njih onaj casni nadimak: „Narodni rodoljubi“. Kao covjek, koji je uvijek držao dacku stranu, najviše je bio na glasu pokojni Risto Spahid, ugledni gradanin banjalucki. Njemu su daci svagda odlazili na tužbu, kad im je hrana slaba bila, a on bi onda digao galamu po varoši i hrana bi se zbilja odmah popravila. Na velike praznike kao: Božid, Vaskrs, Duhove, dobivali su daci obicno bolju i odlicniju hranu i ponešto vin