St. Stanojevic, Istorija Bosne i Hercegovine. U Beogradu 1909. Str. VIII. + 96. m 8°; cena 1 dinar. U ovoj kratkoj iotoriji prikazuje nam g. Stanojevic prošlost Bosne od dolaska Slovena na Balkan do danas. Knjiga je za širu publiku, kojoj je i namijenjena, vrlo dobra, i ako je pisana sasvim jednostrano, jer nam je g. Stanojevic obradio samo politicku istoriju, a zanemario kulturnu. Doduše, kulturnu istoriju teško je i obraditi, jer smo oskudni u vrelima, ali ipak moglo se je i to barem donekle, pa da nam ta prošlost bude što jasnija. Od dolaska Slavena (u prvoj polovini VII. vijeka), pa do konca XII. vijeka bila je Bosna u zajednici s ostalii srpskim zemljama Zetom i Raškom. U tom vremenu najviše se istice država Caslovljeva (oko 960. g.) i Bodinova (oko 1101), jer je obuhvatala skoro sve pokrajine, u kojima Srbi žive. Granica na zapadu išla je izmecu Une i Vrbasa, pa prema jugu rijekom Cetinom, te morem, zauzevši ostrva Brac, Hvar, Korculu i Mljet — do rijeke Bojane, a odatle na sjever kraj Morave do Save i Dunava. Pošto je svaka oblast težila za samostalnim životom, to su se iza godine 1180. i rastavile. Od toga doba Bosna živi kao samostalna država. Odmah od pocetka svoga samostalnog živovota Bosna zapocinje borbu protiv osvajackih težnja maždžarskih kraljeva i rimske kurije. Pape su htjele „da zadobiju Bosnu za katolicizam, pa su upotrebili Ugarsku kao svoga mandatora, dajuci Ugarskoj pravo politicke vlasti u Bosni, samo da brani i propagira katolicizam”. Ta borba trajala je skoro do propasti bosanskog kraljevstva, jer su rimske pape, kad god im se je dala prilika, nastojali, da pridobiju za katolicizam u prvom redu bosanske vladare, ali su im ovi, cim bi se osjetili sigurni, okretali leda. Što je koji vladar bio jaci i snažniji, tim je bio i veci protivnik katolicizma. Najznamenitiji vladar bosanski bio je kralj Tvrtko, koji se je 1377. godine na grobu svetog Save u manastiru Mileševu vjencao za kralja raškog i bosanskog i time htio ujediniti srpske zemlje u jednu veliku i snažnu državu. Smrt ga je pretekla, te njegove ideje ostaše neostvarene, jer iza njega dodoše slabi vladari, za kojih se osili vlastela isto kao u Raškoj iza smrti Dušanove, te boreci se jedni protiv drugih poceše u pomoc zvati Turke, koji svima stadoše za vrat i Bosnu osvojiše na isti nacin kao i Rašku. Ovaj drugi dio bosanske istorije pod turskom vlašcu dosta je mrtvo obraceet, a cini se, da se g. Stojanovic nije ni bavio intenzivnije tim vremenom. U ostalom, ova knjiga, kako sam g. Stojanovic veli, namijenjena je široj publici, pa valjda s toga i nije sasvim naucno pisana. Ali ipak, pošto je g. Stojanovic nov i moderan istoricar, nadao sam se, da cu u nekim pitanjima u ovoj, i ako kratkoj istoriji, naici na nove poglede, ali na žalost ne nadoh ništa novo. Mislim na pitanje o tako zvanom Bogomiletvu. Što se tice toga pitanja, neka mjesta u ovoj istoriji g. Stojanovica potsjecaju me na slicna kod Klajica. Na pr. „bogomili u Bosni opet dignu glavu“ .. ...„ogorcena borba izmedu katolika i bogomila”... i t. d. Rad bih bio znati, gdje g. Stojanovic nace tu „ogorcenu borbu izmedu katolika i bogomila” ? O tom t. zv. bogomilskom pitanju do danas je po mom tvrdom uvjerenju, (koje sam stekao citajuci i prevrcuci razne spomenike, koji se odnose na istoriju Bosne), najbolje pisao Dr. Božidar Petranovic 1867., i ako se je uceni istoricar Dr. Franjo Racki javio svojom velikom raspravom kasnije (u Radi-y VII., VIII., X.). Racki je vecim dijelom zanemario domace spomenike, pa je temeljio svoja ispitivanja na latinskim, u Rimu nadenim izvještajima, što su ih tamo slali rimski misionari. Ovi su cesto puta stvar izvrtali, te im se ne može mnogo vjerovati, jer se ti njihovi izvještaji ne slažu sa domacim spomenicima, koji nam ostaše od bosanskih vladara i vlastele. Ovdje cu navesti samo jedan primjer, iz koga se jasno vidi, da to bogomilsko pitanje još nije riješeno. Racki veli za hercega Stjepana, prema izvorima sa kojima se je služio, da je taj herceg vojvodine sv. Save bio Bogomil (Rad VIII. str. 136.); g. Stanojevic pristaje uz Rackog, pa i on to isto tvrdi: — dok pokojni Ilarijon Ruvarac u XIV. „Glasu srp. kralj. akademije” na str. 27. veli, da je herceg Stjepan bio pravoslavni. Pa kome covjek da vjeruje? Ruvarcu, jer se ovaj oslanja na domace izvore, koji su za nas kvmpetentniji, nego kojekakovp pzvjsštaji rimskih misionara. Osim onoga, što napominje Ruvarac kao dokaz za pravoslavlje hercegovo, moglo bi se napomenuti još i ovo: Stjepan Vukcic-Kosaca, sin Vukca Hranjica, „herceg od svetoga Save”, zaklinje se u nekim svojim listovima „na casnom i životvoredem krstu gospodnju” (Monumenta serbica, str. 383., 469., 463., 468.), a to se ne slaže sa nazorima bogomilske vjere, jer Bogomili vele, da je znak krsta davolski znak »signaculum crucis caracterem esse diaboli (Starine XIV. str. 12.). Osim toga g. Stanojevic naziva te Srbe Bosance, protiv kojih su ustajals rimske pape i madžarski kraljevi, Bogomilima. Taj naziv nije bio poznat starim Bosancima, nego su ih tako nazvali naši istoricari prema macedonskim i bugarskim Bogomilima, o kojima Kozma piše, a Bosanci sa njima, što se vjere tice, nijesu imali gotovo ništa zajednicko. Dr. V. Glušac. Amerikaneka škola, napisao Ivan Sedlak, vlastita naklada, Zagreb 1909. Cijena 1 krunu. Str. 70. U ovoj knjizi prikazuje naš autor školstvo u Americi, pa ga sravnjuje s našim prilikama bodreci nas da ne zaostajemo za drugima. Njegov je nacin popularan, tom prijatan i ugodan, koji nas uvjerava i privlaci. U britkoj formi, u karakteristicnim crtama dobismo prikaz najnaprednije škole, naime škole u Sjedinjenim državama Sjeverne Amerike. Autor je boravio kroz cetiri mjeseca u Americi i što nam prica, gledao je svojim ocima, pri cemu mu je narocito išao na ruku i u nas dobro poznati pedagog Dr. P. Radosavljevic, docent njujorvskog univerziteta i druga tamošnja lica. Knjiga se preporucuje sama po sebi. Ljuba T. Danicic.