Profesori (ucitelji) na bogosloviji bili su Srbi vecinom iz Srbije i Austro-Ugarske (dva su bila rocena Hercegovca) i to vecim dijelom akademski obrazovani ljudi, koji su dolazili u Bosnu ne za kakvu svoju korist, da samo prežive ili možda da se obogate, nego više da pomognu narodu svome — dolazili su najviše tako reci iz patrijotizma. Istina, bilo je ucitelja, koji nijesu dovršili na univerzama svoje nauke, nego samo bogosloviju biogradsku, ali su ipak važili kao dobri nastavnici u onim predmetima, koje su cacima predavali, jer su dolazili, kako rekoh, sa oduševljenjem, pa su sa oduševljenjem vršili i svoj nastavnicki rad. Ne obziruci se na predmete, koje su profesori bogoslovije dacima predavali, oni su svakad i u svakoj prilici svoje ucenike upucivali u onom, što su mislili, da im je najkorisnije u životu, oni su vaspitavali ucenike svoje stvarno i budili u njima ideju patrijotizma, domoljublja i rodoljublja. Predavajuci ucenicima povjesnicu naroda srpskoga, isticali su tom prilikom pojedine znamenite istorijske ljude i dogacaje i stavljali ih za uzor svojim ucenicima, te takim postupkom budili su i cedicili u dacima osvjedocenje, da zbilja za vjeru pravoslavnu i narodnost srpsku treba sve neustrašivo žrtvovati, a pricajuci im opet o Kosovu i kosovskoj pogibiji — o Vukovoj izdaji, potresali su u svojim ucenicima dušu užasom i prezrenjem nedostojnika, izdajnika i gadnih sebicnjaka. Ovaj pravac prvi je otpoceo osnovatelj banjalucke bogoslovije tadanji arhimandrit i upravitelj tog zavoda poznati Vaso Pelagic, koji je u ono vrijeme važio kao covjek najboljih vrlina, najljepšeg glasa i karaktera, zbog cega je bio i dobio kod naroda nadimak: „Drugi sv. Savo”. Ta i takova nauka napajala je — kako rekoh — ucenike idealima, te su oni te ideale blagotvorno sijali po narodu našem po svoj domovini, gdje su god kao ucitelji i sveštenici služili i dopirali. Znajuci da je naš narod kao i svukuda, a osobito u Bosni, odan praznovjerju, ucili su ucenike svoje kako ce ga iz naroda iskorjenjavati i tamaniti. Oni su vrlo dobro znali, da praznovjerje cešce puta nanosi štetu narodu, jer se iz njega poracaju omraze, svace i druga razna zla i nevaljalstva. Kao primjer, navešcu ovce jedan istiniti dogacaj, koji ce služiti kao karakteristika onih ucenika, koji su izlazili iz te bogoslovije. Jedan ucenik ovoga zavoda, svršivši bogosloviju u Banjoj Luci, dode za ucitelja u jednu varoš u Krajini. U toj varoši i njenoj okolini širilo se u najvecoj mjeri praznovjerje, gatke i vracarije. Novi ucitelj dadne se na posao i pocne svom snagom raditi i odvracati narod od takog krivog vjerovanja. On upravo postade propovjednik protiv raznovrsnih narodnih sujevjernih obicaja, u koje je okolni narod toliko ogrezao bio. Taj posao nije mu lako za rukom išao, osobito kod starije celjadi, kojima je sujevjerstvo tako reci u krv unišlo bilo, ali on ipak nije malaksao u svome djelovanju. Ne daleko od ove varoši, bilo je tursko greblje, o kome se vjeravalo, da se pojavljuju neke prikaze. Zato ljudi, koji bi tuda nocu putovali, daleko bi greblje okolišili i ako je glavni put vodio baš pored samog greblja. Ucitelj je narodu dokazivao, da nema, niti može biti privida i vukodlaka, jer se to protivi vjeri i nauci hrišcanskoj. Upotrebljavao je sve moguce nacine, da svijetu dokaže, kako ljudi koji jednom umru, ne povracaju se više na ovaj bijeli svijet do sudnjega dana. — Slucaj je bio, da se ucitelj zagleda u djevojku iz dobre kuce na selu, ona je još i danas živa. Ucitelj je cešce puta nocu odlazio kuci djevojackoj na sijelo. Jedanput se vrati pokasno nocu u varoš. I ako je imao preci put, da u varoš doce, on okrene baš pokraj greblja, gdje se prikaze pojavljuju, da vidi ima li zbilja što u stvari, što narod pripovijeda. — „Kad sam bio blizu toga mjesta — prica on — „opazih na nišanu” (grobni spomenik kod muslimana) „u sred greblja covjeka, gdje sjedi i drži na ramenu breme sijena”. Ja protrljah oci, jer pomislih, da mi se ucinilo, ali u istini gledao sam covjeka. Slegoh se zemlji, da prema nebu bolje vidim, i ja sam zaista, sa svim jasno raspoznao covjeka i breme sijena na njegovu ramenu. Izvadih pištolj iza pasa i zapnem oroz, pa držeci ga u ruci pocoh upravo onamo, gdje se prilika vidala. Bog i duša — nastavlja on — i ako sam tvrdo uvjeren bio da nema vukodlaka, opet mi se koža ježila i kapa dizala u vis. U taj mah doce mi u glavu, da sam ja prvi propovjednik protiv privida i vukodlaka i da od toga zbilja nema ništa u istini, — podoh dalje naprijed. Kad se poceh približivati prilici, opazih, gdje se poce tresti i covjek i sijeno na njemu, ali sam ipak dalje koracao. Kad se približih nekoliko koracaja, cuh glas i potmulo mumljanje. Mislio sam, da mi se to od uzbucenja u ušima pricinjava i da me uši varaju, ali sam ipak ostao priseban i koracao upravo biljegu. Kad se blizu prikucih, podviknuh: »ko si, da si, kazuj se, jer cu sad pucati« U tom trenutku pritrcah kamenu, sa koga skoci covjek i baci sijeno na zemlju. Ja mu se prikucih i rekoh oštro : „Kazuj se ko si? da ne gineš . — „Je li vjera, da me neceš vlasti prokazati?“ cu se, prilicno poznati mi glas. — „Jest”, odvratih, pa mu pridoh bliže. Poznadoh covjeka, koji ne bijaše na dobrom glasu, pa ga zapitah: „Ama, jesi li ti to Mitre?” — „Jesam, ucitelju, ali molim te, nemoj me prokazati, jer odoh u Vidin”. — „Necu, samo mi kaži, šta te nagkalo na tako rdavo djelo ? On poce pricati: „Hocu, samo te molim, da me ne odaš. Ti si eigurno cuo, da sam ja hajduk ili pravije reci lupež, jer hajduci su oni što po gori hodaju (odmetnici). U takom poslu mora covjek imati jataka, koji mu dodaju kradeno blago. Mi se obicno ovde sastajemo i oni meni na ovom mjestu uruce kradene volove, konje ili što drugo, a ja onda gonim to preko granice u Dalmaciju. Našli smo ovo mjesto najzgodnije za taj naš sastanak, ali je valjalo prije toga zartrašiti narod, da ovuda ne prolazi, da nas ne bi kogod zatekao i prokazao. Ja sam obicno dolazio ovde i cekao. Cim sam opazio koga, da ide, odmah sam se popeo na nišan (bil