U onim teškim daIpma, kada je velIki dio srpskoga naroda iz Bosne ponosne, 1875. g. ostavio svoja ognjišta i probjegao u Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, pokazao se Dimitrije Josic, koji je tada bio upravitelj srpske uciteljske škole u Pakracu, kao veliki prijatelj i dobrotvor srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Šta je on u to vrijeme ucinio napacenim bosanskim bjeguncima, a narocito njenoj nedorasloj djecici, iznijeli smo prošle godino u 6. broju »Bosanske Vile« donosoci sliku njegovog druga Petra Despotovica. 11u Jozic je i inace Srpstvu poznat kao odlican nastavnik, vrijedan književnik i veliki rodoljub. Za to u ovom broju donosimo lik iz pošljednjh godina njegovog života. Dimitrije Jovic rodio se 22. oktobra 1845. god. u Somboru. u siromašnoj zemljoradnickoj kuci. Svojim prirodnim darom još kao dak osnovno škole skrenuo je na se pažnju, to ga je pomogla nekolicina vrlih somborskih gradana. Tako jo svršio u mjestu svog rodenja njemacku nižu realku i srpsku uciteljsku školu sa odlicnim uspjehom. Za njega se može slobodno reci, da je bio roden za uciteljva. Njegov nastavnicki dar zapinjao je za oko ne samo nastavnicima, vec i drugovima, kojm su ga zbog toga vrlo cijenili. Tim svojim nastavnickim darom skrenuo je na samom uciteljskom ispitu mažnju tadašnjeg najboljeg srpskog pedagoga dra Ðorda Natoševica, koji ga je toliko zavoljeo, da ga je odmah doveo u Novi Sad, gdje je kao mladic od osamnaest godina, poceo svoju uciteljsku praksu, s kojom je brzo izišao na glas tako, da je profesorski savjet srpske novosadske gimnazije donio riješenje, da se ucenici, koji kod njega svrše IV. razred narodne škole, mogu primiti u gimnaziju bez prijemnog ispita. Kad je 1870. godine srpski, narodnocrkveni sabor u Karlovcnma, poslao desetoricu svojih ucitelja u Germanmju i Švajcarsku. da se, proucavajuci uredenje tamnšnjih narodnih škola, usavrše u svojoj struci, otišao je i Josic, kao narodni pitomac u Njemacku, probavivši godinu dana u Bremenu, gdje je tada na uciteljskom seminaru bio upraVITELJ cuveni njemacki pedagog Avgust Iiben. Pored predavanja,što ih je slušao na seminaru, skrenuo je Josic glavnu pažnju školskom radu, hospitujuci mo svima tamošnjim školama, u kojima su radili odabrani i odlicni njemacki ucitelji, upucivani od svog upravitelja Avgusta Libena. koji je poznat kao izvrstan metodicar. Kad se Josic 1871. godine vrati iz Njemacke, izbere ga »Školski Savjet« za profesora novootvorene srpske ucnteljske škole u Pakracu, postavivši ga u isto vrijeme i za upravitelja. Tu je Josnc neumorno radio do 1. juna 1878. godine, kada je tu srpsku školu zatvorio hrvatski šovinizam pod banom Ivanom Mažuranicem. Ostavivši Pakrac, Josic so vrati u Novi Sad, gdje mu srpska crkvena opština povjeri upravu nad svim svojim narodnim školama. No i tu se ne mogaše zadržati, jer je ugarska vlada prihvatila presudu hrvatskse vlade, da se Josicu i njegovom drugu Despotovicu oduzima pravo katedre u granicama zemalja što spadaju pod krunu sv. Stevana. Ušljed toga Josic prece u Srbiju još iste jeseni 1878. godins, gdje ga privremeno postaviše za ucitelja. No vec 1880. godipe on je došao za profesora uciteljske škole u Biogradu. gdje je predavao pedagogiku i školski rad sve do januara 1893. godine, kada je postavljen za upravntelja iste škole. Iste godine, u avgustu, premješten je za profesora bogoslovije, gdje je ostao do novembra 1896. godine kad je otišao za direktora niže gimnazije u Velikom Gradištu, gdje je u avgustu 1898. godine stavljen u penziju. Zdravljem oronuo, Josic je umro 21. maja 1899. godine u Velikom Gradištu a sahranjen je u Biogradu. Kod svojih mnogobrojnih ucenika u Novom Sadu, Pakracu i Biogradu, Josic je ostavio uspomenu vrijednog i odlicnog nastavnika, a drugovi, s kojima je radio i dolazio u dodir, cijeniše ga uvijek kao izvrsnog pedagoga i metodicara. Didaktika mu bješe naj jaca strana; on je u školskom radu bio nenadmašan. Vjeran svojim uciteljima pedagogike, N. Ð. Vukicevicu i Avgustu Libenu, Josic se u toj nauci pridržavao pozitivnocrkvenog pravca. Mladi predstavnici naucne pedagogike u Srbiji, gledahu ga preko ramena, smatrajuci ga za konzervativca i prostog prakticara. No Josic je dobro poznavao i Herbartovu pedagogiku, primjenjujuci iz nje u školskom radu sve što mu se cinilo da je za nastavu od vrijednosti. Svakako bi se njegova prava pedagoška vrijednost mogla tek onda bolje ocijeniti, da je mogao izraditi specijalnu metodiku za sve predmete narodnih škola. Da je to želio vidi se iz dosta razradene grade što mu je ostala u rukopisu. Josic je na književnosti poceo raditi još 1865.godine. U to doba nije bilo knjiga srpskoj djeci narocito namijenjenih. Josic je, kao mlad ucitelj, preveo nekoliko takvih knjiga, koje poslužiše za lektiru srpskoj djeci do 1870. godine. Te su knjnge: »Kotarcica cveca« i »Plemenita Ružica,« pinovijetke od dr. Šmita, »Ko greši, rob je grehu« od Fr. Hofmana, »Kako je u mesecu« od Ev. Netolicke, »Robinson Kruse« od Dan. Debrea. Josicevi su prevodi tacni, a jezik je cist. U istoj namjeri pokrenuo je i uredivao 1882. i 1883. godine »Srpce,« ilustrovan list za djecu. Na pedagoškoj književnosti radio je Josic pišuci clanke" u »Školskom Listu« (Sombor), »Srpskoj narodnoj školi« (Novi Sad), »Vaspitacu,« »Prosvjetnom: Glasniku« n »Ucitelju« (Biograd) U »Vaspitacu«, koji je uredivao dr. Bakic, iznio je Josic pstoriju bosanskih škola, što su pod njegovom upravom postojale u Slavoniji za vrijeme bosanskog ustanka. U »Prosvjetnom Glasniku« su važni njegovi nadzornicki izvještaji o školama u Biogradu po raznim okruzima Srbije, kao i njegove recenznje o pojedinim školskim udžbenicima U »Ucitelju« mu je najljepši rad »Amos Komenski,« u kome je vrlo lijepo ocrtao život i rad ovog velikana pedagoškog. Zasebno su izišle još i ove knjige: »Nauka o cuvanju zdravlja« od Karla Reklama, koja je u više izdanja štampana u Pancevu i »Kako se sastavljaju pitanja« po Šolcu. Tu je knjigu Školski Savjet u Karlovcima