Božji ljudi. Borisav Stankovic. Srpska je literatura dosta monotona. Naši pripovjedaci i ako daroviti ljudi, još su uvijek obicne realiste, koji nam prikazuju neznatne motive, obicne ljude, obicnu stvarnost. Mi Srbi nemamo literarnih gourmanda, finih seteta, aristokrata duha, iluzionista, nemamo romansijera, cija djela ubrzavaju krvotok, zaustavljaju dah, bude nove misli, zatalasaju osjecaje i krecu fantaziju. Kad sam procitao natpis knjige B. Stankovica >>Božji ljudi«, nadao sam se, da ce mi se u tome radu pisac prikazati kao srpski moderni romanticar, nadao sam se, da cu u tome djelu naci krupne, pune i snažne rijeci, zaokružene i lapidarne izreke, da cu naci slike pune blage svjetlosti i blagih i nježnih boja, jednom rijeci, da ce mi se B. Stankovic u tome radu prikazati kao izvrstan kolorista, jer onaj umjetnik, što u svojim radovima iznosi jedino prosjake, ljude masne, krmeljave, balave, prljave; osušenih nogu, osušenih ruku, ljude polunage, gole, uvijene u krpe, debele ponjave i dronjke, ljude pjane, rasplakane, blesastog pogleda, ljude što se vuku i povlace po ambarima, štalama, hanovima, razvalinama, ispucanim i trulim grobovima, jednom rijecju, umjetnik što jedino slika trulež, prljavštinu, krpe i dronjke — i te krpe i ti dronjci — samo ce nam se tada dopasti, ako su prikazane lijepim n blagim tonovima. Gdje toga nema, slike te sadržine uvijek su hladne, dosadne, odvratne i monotone Ali sam se u nadi jako prevario. Stankovic je obican naturalista, snažnih, socnih, jasnih boja. On umije oštro posmatrati, i ono što je vidio, zna i vjerno prikazati. Ko je procitao njegove »Božje ljude«, dobice živu sliku šta više, i suviše vjernu sliku iz života srpskih slijepaca. Ali ko je od Stankovica tražio nešto više, osim obicnog precrtavanja prirode, ko je od Stankovica tražio, da ono što je u prirodi našao ružno, dosadno, odvratno, oplemeni dražima svoje pojezije taj ne ce to naci u njegovim slikama. Njegovim slikama fali pojeticka snaga i ljepota. Stankovic nije bio kadar svoje skice zaciniti dubokom lirikom, on nije bio kadar onu golu, dosadnu, ružnu i odvratnu istinu zaodjenuti nježnim zlatom ciste pojezije. Stankovic je samo obican prepisivac prirode i to, ružne prirode. Njegovi »Božji ljudi« sve su samo obicne skice, ili kao što bi Nijemci kazali »Entwurfe«, ali i te skice površne su, nedovršene; ne odlikuju so snažnim štilom, dubljinom misli, niti lijepom sadržinom. Sadržine u opšte i nemaju nikakove. U »Deda Vesi« opisuje, kako mrtvog djeda Vesu babe peru i oblace u cisto bijelo platno; u »Ludom Stevanu« opisuje luda covjeka, što po cio dan luta po ulicama i kupi kamenje; u »Marku« opisuje ludu, što svako jutro dolazi pred crkvu i viri u nutra, kao da nekog ocekuje; ili Mace, mali, zgrcen covjek, što svaki sprovod prati na groblje, a uz put kupi cigarice, koje sa sladošcu ispija; ili „Ca Mihajlo' što razdaje s proljeca ljudima zelen zdravac, ili im pogada po borama lica i cela, koliko ce još dugo živjeti; ili „Copa,' prljav, mastan, što se vjecito plazio na svakoga, osobito na malu djecu; ili „Jovan' što je po selima kupio hljeb i brašno i to redovno rasipao pred crkvena vrata; ili „Biljarica' mala, zgrcena žena, sva u krpama i dronjcima, što se kao neko klupce vuce i puzi po ulicama, jednako nudeci bilje i trave; ili 'Bekce ' što pjan uvijek pjeva, a ako nije pjan, on luta po poljima; ili »Taja« — kralj prosjaka — koga su dvorile dvije šljepice. U skici »Ljuba i Naza« ima jedna gadna i ružna rijec »silovati,« za koju treba najoštrije osuditi kako pisca, tako isto i ur. Letopisa, što je dopustio da se ta rijec odštampa. Kao što vidite, B. Stankovic ne samo da je odvratan sadržinom, nego se starao, da bude što odvratniji i samim izborom rijeci. Ali — B. Stankovic je naturalista. I ja simpatišem sa tim pravcem. I meni se svidaju prirodne boje toga pravca, ali ja ne poštujem onog naturalistu, koji mi te prirodne boje stavlja na platno onako grube, socne, snažne i jasne, kao što je to uradio B. Stankovic, nego onoga, koji mi te boje ublažuje finocom svoje tehnike. I ja simpatišem sa naturalistickim umjetnicima, jer mi oni slikaju cistu prirodu, ali mi se još više svidaju one naturaliste, koji mi prirodu prikazuju kroz vrlo fini, nježni i prozracni veo svoje pojezije. Meni se svidaju one naturaliste, koje na svakom koraku prati vjeran saputnik — jaka fantazija. B. Stankovic nije u »Božjim ljudma« pokazao nikakve fantazije. On nije gledao sa fantazijom, nije osjecao sa fantazijom i nije pisao sa fantazijom. Razni umjetnici posmatraju jedan te isti predmet na razne nacine. Po neki ce na predmetu samo ono vidjeti, što mu odmah padne u oci. Drugi ce se zadubiti u sam predmet, starace se, da ga upozna i ispita do najmanjih sitnica, starace se, da pri svakom pogledu nešto novo vidi i pronade, starace se, da mrtvom predmetu snagom svoje neumorne fantazije ulije života. Stankovic nije to uradio kod »Božjih ljudi.« On je naslikao samo njihovu spoljašnjost — njihova crna i prljava lica, njihove duge i osušene noge, njihove krpe i dronjke, u koje zavijaju svoje mršavo i prljavo tijelo. Da je slucajno zavirio u dušu tih ljudi, možda bi ponešto našao, što bi nam se više svidjelo, nego li njihova jadna spoljašnjost. Osim toga Stankovicu fale snažne, krupne i pune rijeci, koje bi zanimale naš duh i prodirale u naše srce. B. Stankovic je sasvim obican naturalista. Bec, marta 1903. Pavle Lagaric. Decije igre, knjiga za zabavu i pouku muške i ženske dece sa 100 slika. Priredila Kat. P. Šarcevica i St. J. Nikolic. Izdanje dvorske knjižare Mite Stajica, u Beogradu 1902. — Cena din. 1.20 Beograd nova elektricna štamparija Petra Jockovica. (Osmina str. IV., 152). Decije igre su vrlo važno vaspitno sredstvo i s toga je dužnost svakog vaspitaca, da na njih obrati veliku pažnju. Deca ne mogu mirovati, ona moraju uvek imati zanimanja. Koliko ga ona ne mogu sebi sama da stvore, ili u koliko u tom zastrane, dužnost je vaspitaca da im pritece u pomoc. To su od vajkada radili svi vaspi