Taj je razvoj stalno utvrgjen svom dosadašnjom kulturno-historijskom i psihološkom naukom. U tom širokom području on se dade uočiti tek u krupnim crtama, nu on se mora razabrati jasno i u manjem mjerilu. Biva to u razvoja svakog individa. Ne dirajući ovdje u ostale konsekvencije ove misli, možemo potpunom ispravnošću ustvrditi na temelju iskustva i današnjeg stanja antropoloških znanosti, da svaki individ u svom razvoju prolazi u malom sve one studije, kojima je kulturno čovječanstvo prošlo u svom općem razvoju. Što se tiče načina kojim se to očituje u razvoju boletrističkog ukusa, taj se opći progres slaže na dlaku sa individualnim. Isporedimo li s tog vida pojedina obrazovana razdobja u pojedinca pa i razne obrazovne stepene naših društvenih slojeva sa općim prosvjetnim razvojem kulturnog čovjeka, naći ćemo potpunu paralelnost beletrističkog ukusa. Primitivan čovjek, pojavivši se na razmegji prethistorijskog i historijskog čovjeka, kreće se svojim duševnim životom u bajkama, a isto tako rade dijete i primitivan čovjek našega doba. Pa kaošto je čovječanstvo prirodnim svojim razvojem prije ustaljenja svoga državnog života moralo proboraviti herojsko doba bojevanja, tako i u razvoju individa dolazi nakon djetinjskog (loba stadij, u kojem ga životna snaga tog doba sama nagoni na bojevanje, pa bilo to ma kojim načinom. U to se doba uživa u pripovijestima o mejdanima i ratovima. Iza herojskog doba ako i ne u isto doba kod svih naroda ali istim redom, nalazimo razdobje idealisanja, t. j. zanašanja za raznim idealima, kojima se naslućuju putokazi budućem sretnom vijeku. To su nejasni pogledi u budućnost, osnovani na proširenoj, ali još uvijek krnjavoj snoznaii o svijetu. Ovo je razdoblje u kulturnoj historiji vrlo veliko, a u redovitom obrazovnom razvoju pojedinca odgovara tomu mladanački vijek komu se otvorio vidik na najglavnije tek stožere dosadanjeg znanja o svijetu. Pa kaošto se u tom kulturnom razdoblju slave ljubav, vjera, slava i t. d., tako i mladenačko doba čovjeka uživa u beletristici, koja mu daje krila da se zanosi ovim idealima. Današnji vijek realistički, naturalistički i kako ga sve zovu radi opsežnog znanja i mnijenja drže neki muževnim doba čovječanstva, a neki vide u njem gotovo i znakove staranja. Spomenusmo, da savremena beletristika zalazi već svojim vršcima u visoko područje umnog shvaćanja životnih i društvenih pojava, a to je opet posve prema ukusu zrela, obrazovana čovjeka muževna doba. Prosječni čovjek sadašnjosti ne može svojim novim niveauom dostići te beletrističke visine; ona će biti pristupna prosječnom čovjeku budućnosti, kaošto je sadašnjem beletristika sa jednostavnijim pogledima na čovječji život. Usuprot ne nalazi čovjek više umne spreme užitka u takim proizvodima, jer je svojim duševnim razvojem ostao savremen najvišem stepenu općeg umnog razvoja svoga doba. Čovjek raspolažući sa današnjim materijalom spoznaje, ne može se spustiti do uživanja produkta, osnovana na kakim god ishitrenim makinacijama i tendencioznim udešavanjima, scenerija što ju želimo razviti pred njim, treba mnogo umna aparata da prikrije autorove kulise. Spominjemo mimogredce, da ovo osobito vrijedi za historijski roman. Pored opsežna znanja historijskih snošaja u pojedinim historijskim razdohjima, moguća je potrebita iluzija u historijskom romanu samo tada, ako su njegovi snošaji predočeni prema visini znanja čitateljstva, inače postaje produkt naivnom. U tom je pogledu n. pr. uzoran Sienkieviczev roman ,,Quo vadiš". Spominjemo još, da ovaj paralelizam u razvoju beletrističnom pojedinca i čovječanstva ne mora da se pojavi apsolutno u svakom individu. To se može uočiti samo kod onih, koji se sustavno privode do savremene naobrazbe, dočim ostali ostaju na višem ili nižem stepenu, do kojeg su doprle stanovito epohe općeg kulturnog razvoja.I kako je u nedoglednoj još daljini umno izravnanje ljudstva, tako je do sada odmjerena megja do koje se u užitku beletristike može doprijeti stanovitom umnom razinom. Te se megje ne dadu prekoračiti, dok naravnim procesom daljnjeg obrazovanja ne nastupe subjektivni uvjeti, što su potrebiti za uživanje ovog ili onog beletrističkog produkta. Nakon što smo osvijetlili tečaj beletrističkog razvoja u općem kulturnom procesu, preostaje nam još da se osvrnemo na sam psihološki dojam beletristike u duševnom životu čovjeka. Kakovu ulogu igra taj dojam, a čem leži snaga toga dojma i od, kakovih je posljedica po ohrazovanje Ijudsko? Takova se pitanja namiču posmatraču, kada pitanje beletristike uzme na oko sa subjektivnog stanovišta. Ovo što smo do sada izložili, jest pregled činjenica i pojava, a da ih pravo shvatimo, potrebno je malo zaviriti i u njihova vrela, a to je bez sumnje život čovječjeg duha. Potražimo dakle najprije odgovor na pitanje:U koje se područje duševne djelatnosti vrsta beletristički rad ? Općenit je nazor pa i u beletrističkoj estetici da lijepa knjiga obrazuje, poučava i to pretežito u moralno-estetskom pravcu. Kaže se obično, da be letristički umotvori plemene ćud, uzgajaju ,,srce“, kaošto nauka um. To je shvaćanje posve površno, jer se onim oznakama izriče samo cilj, a o samom procesu, kojim se do njega dolazi ne može se iz takove oznake beletrističkog dojma razabrati baš ništa. Iz ovake oznake ne možemo nikako doznati, da li beletristika djeluje kao nauka poučavajući, ili kako drukčije. Pa ako to biva kao u nauke, zašto ne ragja onako pozitivnim rezultatom, kaošto nauka? Ako pak ne biva tim načinom, a onda kojim i kakovim? O tome ne nalazimo u onaku shvaćanju niktokova odgovora. Kao što i u mnogim inim rikazivanjima duševnih pojava, nadomještava i tu zvonka fraza bitnu oznaku stvari. Zavirimo dakle malo u samu stvar. Rousseau veii na jednom mjestu, da svaki zemaljski stvor imade za svoje uzdržanje upravo onoliko prirodne snage u sebi, koliko mu je potrebito za održanje; jedino čovjek ima je previše, a taj je suvišak upravo uzrokom njegovim nevoljama. Odbijajuć ovo njegovo mnijenje o pogubnosti tog suviška na načelni kulturni pesimizam Rousseauov (koji je danas u ostalom vrlo moderan!) možemo ustvrditi, da je sam nazor o suvišku snage posve ispravan, te se slaže koliko sa psihologijom, toliko i sa iskustvom. Bitno obilježje čovječjeg duha jeste neprestana radinost u naprednom smjeru; u toj se radinosti očituje sučstvo duševnog života. Kaošto krv u živu tijelu besprekidno mora kolati, jer prestankom toga kolanja prestaje i život, tako i pokretnost duševnog života mora neprestano pulzirati, jer njegova stagnacija prijeti duševnom smrću. Dosada i očaj jesu učinci takove stagnacije, a otupljenost, idiotstvo konačnom posljedicom. Životna energija teži za pokretanjem u duševnoj strani čovječjeg: biča raznim načinom, ona nalazi oduška raznim smjerovima djelatnosti. Kako i na koji će se način očitovati, o tome odlučuje u prvom redu uronjena sklonost čovjeka, a u drugom njegovi nazori i pogledi u svijet oko sebe, dakle ono što obično nazivljemo naobrazbom. Prvo poprište toj ekspanzivnosti duševne snage pružaju čovjeku njegove svagdanje životne prilike te dogagjaji koji ga susreću. No taj je djelokrug redovno preuzan, da sam absorbira svu snagu normalno razvijena čovjeka; tek ljudi višeg i šireg djelokruga mogu je potrošiti u prilikama zbiljskog života. Inače i oni imadu u sebi nekih dijelova te snage, kojih takogjer ne mogu da potroše. Što biva od tog suviška? Čovjek mu traži oduška izvan kruga zbiljskog života. Kad ono što je u sebi nakupio ne može izlučiti, na što ga nuka pokretnost životne energije on traži oduška u umišljenu svijetu, da tu radi barem u misli, kad ne može u zbiljnosti. On traži mjesto gdje bi stavio u tečaj kapital, što se je u njem stvorio razvojem urogjene čudi njegove, te naobrazbom, a ovo pokretanje pribavlja mu užitak kao i svako udovoljenje prirodnoj potrebi. A gdje nalazi prilika takova fiktivna potrovku životne energije? Tu mu priliku pruža heletrističko uživanje u svim svojim oblicima i u tome je njegov psihološki rarl. Oblici toga uživanja nijesu samo beletristički umotvori, nego svaki duševni rad, koji nije izazvan neposrednim prilikama zbiljskog života. U područje toga užitka vrstaju se dakle već i dječje igre, uživanje u bajkama i basnama pa sve dalje do najsavršenijih umjetničkih uopće, a heletrističkih umotvora napose. Razlika je u tome samo kvantitativna, a nipošto kvalitativna, te nastaje od individualnih obrazovanih osebina beletrističkih konsumenata. Po ovome se vidi, da uživanje beletristike nije nauka. Nauka naime jeste primanje spoznaja o svijetu, koji nas okružuje; čovječji duh se pri tom organizuje, t. j. on si stvara umni kapital. Usuprot kod beletrističkog uživanja duh ne stvara ništa nova, nego radi sa onim što je već stekao, na taj način, da sudjeluje u radnji, što ju beletristički produkat pred njega iznosi. Ne mora to biti baš pozitivna radnja novele i romana, može se sudjelovati i pobudom vlastitih čuvstava i osjećaja a o povodu onih, što ih nalazimo u pjesmi ili pripovijesti. Uživanje beletristike nije dakle istovjetno sa povećavanjem umnog i moralnog kapitala, nego taj mora da već gotov postoji, ako hoćemo da nastupi psihički rad, što ga beletristička radnja ima da izazove. Da je to zbilja tako, najboljim nam je dokazom, što pojedina razdoblja i obrazovni stepeni ljudski traže beletrističku hranu po svom ukusu. Što je izvan toga stepena, to se ni ne doima ili bar ne onako, kako bi moglo prema namjeni. Kad su nekom dječaku pripovijedali anegdotu o Aleksandru Velikom i njegovom tjelesnom liječniku, on se je divio odvažnosti Aleksandrovoj, kojom je ispio gorku ljekariju, a ne njegovom heroičkom pouzdanju u svog liječnika, koga su osumnjičili pred njim da ga kani otrovati. Dječak je sudjelovao tu svojim nazorima, a nije mario da nauči iz toga kakovu novu, njemu do tad nepoznatu krjepost. Beletristički dakle užitak ne stvara u onoga koji ga prima ništa nova, nego pruža priliku, da se umišljenim sudjelovanjem pokrene ono, što u njem već postoji kao njegov umnomoratni kapital. Mogao bi ko zapitati: Ako beletristika ne poučava i ne podaje ništa nova, nego tek uzrokuje samo maštovanje sa onim, što jest već u nama, koja onda korist od nje, kakova je kulturna snaga u nje? Na ovo odgovaramo prije svega, da već ta okolnost što beletristika udovoljuje stanovitoj prirodnoj potrebi djelatnosti ljudskoga duha, sadržaje u sebi i dokaz neke svoje funkcije u životu toga duha. Čovječje naime biće ne poznaje u cjelokupnom svom tjelesnom i duševnom organizmu nikakove potrebe, koja ne bi ma u kakovoj svezi stajala sa opstankom i napretkom njegovim, samo ako se tim potrebama udovoljava u ravnoteži sa ostalim organizmom. Po tome ne može ni udovoljenje beletrističkoj potrebi biti bez svoje odregjene funkcije u duševnom organizmu čovječjem. Ako beletristički užitak i ne proširuje znanja, ako i ne stvara moralno sadržine, on ipak igra u procesu tog stvaranja važnu ulogu. Kao što po uzdržanje i napredak fizičkog blagostanja nije dovoljno čovjeku samo hranjenje i probava, nego je jiotrcbilo i sveudilj no kretanje tjelesnog organizma, ako nismo radi da nam pojedini organi s neuporabe zakržljaju, tako i po duševni život nije dosta samo prikupljanje znanja i stvananje moralno-etičkih nazora. Oni ne vrijede ništa, ako nemamo prilike služiti se tim intelektualno-moralnim kapitalom. Ta poznato je iz iskustva, da ne prosugjujemo nečije moralne vrline po njegovim lijepim riječima, nego po činima. Istaknuli smo već megjutim, kako život ne pruža prilike da se okuša činom upotreba svih moralno-epskih maksima, što ih sadržaje duševnost čovjeka. Mnoge su od njih osugjene na neupotrebu, jer im nije dana prilika da se stave u tečaj. Takova pak stagnacija priječi harmonički razvoj moralne osobe u čovjeku, a toj se pogibli mora oduprijeti obrazovanje čovječjeg duha. Gdje po harmonički razvoj fizičkog ustroja čovjeka nedostaje svagdanje kretanje, tamo se nadomješta umjetnim, t. j. gimnastikom razne vrsti, a isto takovo nadomještanje potrebno je i po duševni napredak. Tomu pak nadomještaju pruža priliku beletristika, i zato je njezina uloga u razvoju duševnog života od prilike analogna ulozi gimnastike u tjelesnom razvoju. Uživanje belestrike nesamo što otkriva u čovjeku onaj dio moralno-etičke sadržine, koji od svog postanka u njem nije imao prilike da se na rad pokrene nego ga pokretanjem na umišljeno sudjelovanje stavlja u djelatnost i tim ga podržaje i privodi osnaženju, a to je svakako dobitak u moralnom napretku čovjeka. Jer kaošto udovoljenje tjelesnih nagona za gibanjem podržaje i pospješuje funkcioniranje čovječjeg ustroja, te ga usavršava, tako i umjetnički, a napose beletristički užitak hrani i podržaje psihički život, koji je jednom u čovjeku nastao. U području pak toga života stoji kulturna vrijednost beletristike u tome, što udovoljavajući pokretnosti životne energije u stanovitom moralnoestetskom pravcu, podržaje djelatnost njezinu i tim potpomaže opstanak i daljnji razvoj čovječjeg obrazovanja u tom pravcu. Sam taj pravac, t. j. moralni ukus nije produktom beletrističkog uživanja, nego urogjenih sklonosti i obrazovnog dojma nauke, uzgoja i života. Dojam beletristike može nerazmjerno ojačati stanoviti moralni pravac (kao što na pr. gimnastika stanovite organe), on može donekle i preobraziti moralne sklonosti u nekom pravcu, ali ih ne može nikada izravno, prvobitno stvarati. Takom se shvaćanju protivi iskustvo, koje nam dokazuje, da svako bira beletrističku lektiru prema svom ukusu, a taj ukus zavisi o njegovim gotovim nazorima i shvatanjima, a nipošto o namjeri, da od njega stvori ovaj ili onaj sud. S takovom namjerom posižemo za naučnom, a nikada za beletrističkom literaturom. Kulturni dakle dojam beletristike nije poučan, nego pokretački; beletristički rad nije izraz nagona za znanjem, nego je izraz htijenja. Ovaj psihološki osnov beletrističkog rada uzrokom je i onoj opsežnoj raznolikosti beletrističkih struja, kakove nema u znanstvenom području. Dok naime razvoj znanosti stoji do upoznanja stalnih činjenica, neovisnih od subjektivnog shvatanja onoga, koji ih ispravno shvatiti hoće, to je držanje i vladanje pojedinca prema vanjskim pojavama i dogagjajima skroz ovisno o subjektivnom shvatanju i sklonosti. To shvatanje zadobiva doduše stanovitim općim utjecajem raznih prilika i razdoblja neko općenito obilježje, koje se onda očituje u raznim beletrističkim strujama, nu samo to shvatanje o sebi ipak je posve neovisno od kakili stalnih, nepromjenljivih, opće valjanih objektivnih činjenica, kaošto ih ima slijediti razvoj znanosti. Da priznam znanstvenu istinu, o tom ne odlučuje moja volja, ali mi posve na volju stoji, hoću li pristati uz idealističku ili naturalističku beletrističku struju, jer se ni u jednom slupaju nijesam ogriješio o kakovu znanstvenu istinu. Istina da ni taj izbor nije posve samovoljan, jer je i on rezultatom svČeukupne obrazovne sadržine ovoga koji pristaje ovamo ili onamo, ali ta rasudna sadržina jeste njegovža individualna osebina, koja se subjektivno očituje. S toga razvoj beletrističkih struja i njihovog trvenja te izmjenjivanja ne doprinosi ništa proširenju samoga znanja o svijetu, nego nam prikazuje, kako se je to znanje u razno doba i u raznih naroda htijenjem očitovalo. Ukratko rečeno — belelristički je ukus barometar kulturnog učinka prosvjetnih tekovina, kako su (ljetovale na uzgoj pojedinca, stanovitog sloja, pa i čitavog naroda. Koliko god se pojedine beletrističke struje trle megju sobom, nadvladaće ona koja je osnovana na najjačim savrcmenim prosvjetnim utjecajima, jer makar se uz nju i prianjalo iz subjektivnog uvjerenja, razlozi za to uvjerenje mora da su u to doba tako općenito prihvaćeni, da djeluju sugestivno, dok tečaj prosvjete ne iznese opet nove, koji će dotadanje potisnuti u kraj, a s njima i samu struju. Ma i koliko se te struje mijenjale u svojim nazorima o svijetu i društvu, jedno će načelo morati lebditi uvijek nad svima, a to je ono vrhovno moralno načelo: „Ne čini drugomu, što tebi nije milo.“ U času kad bi kulturni beletristički barometar navijestio padanje toga načela, on bi ujedno navijestio i rasulo ljudskoga društva. A kad toga nijesu naviještali rapsodi ni bardi u vijeku surovosti, ne će valjda ni moderni romansijeri na osvitku XX. stoljeća