Prethodni tekst „Dijaloška tolerancija. Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama“ u jedan niz je postrojio prof. dr. Muhameda Filipovica, prof. dr. Rusmira Mahmutcehajica i mene. U istom redu s nama nisu Ivica Osim, Kemal Monteno i Željko Grahovac, iako su mirno mogli biti. Oni jedan s drugim i s nama trojicom imaju naime isto onoliko veze koliko nas trojica imamo jedan s drugim: nimalo. Trojicu spomenutih i desetinu drugih moglo nam je pridružiti ono što je nas trojicu postrojilo u prethodnom tekstu, naime spisak za ideološku egzekuciju, koji je autor teksta sacinio ili sacinjen dobio od nadležnog mjesta. Drugu pretpostavku (da je autor dobio sacinjen spisak) iznosim zato što su upravo ovakvi tekstovi, ovakvi po formi i po logici na kojoj su „utemeljeni“, nastajali u ideološkim društvima – nadležno mjesto (centralni komitet, Fuehrerov ured) napravi spisak podanika koji su skrenuli s pravog puta i dostavi ga ideološkim egzekutorima, koji onda traže ili izmišljaju argumente za odluku koja je tu, odluku u koju se ne smije vjerovati i koja se ne smije dovesti u pitanje. Na takvim spiskovima mogli su se, bez problema, naci jedan uz drugoga Filipovic, Mahmutcehajic i Karahasan, Osim, Monteno i Grahovac – svi zajedno i svi na istom poslu skretanja s pravog puta. Ideološki egzekutori su, rekoh, proizvodili stvari koje navlas lice ovome što su na prethodnim stranicama ponudili Davor i Riccardo: tekst koji izmice svakoj provjeri, jer izbjegava sve kriterije kojima bi ga se moglo provjeriti. Kao kleveta, naprimjer, govorni žanr najbliži žanru ovakvih tekstova. Ne može se provjeriti istinitost ovog teksta, jer on nije naucni iskaz koji nešto tvrdi o izvanjezickoj stvarnosti. Ne može se provjeriti ni njegova uvjerljivost, jer on nije, poput filozofijskog iskaza, definirao svoje polazne pretpostavke i logicke instrumente kojima ispituje, potvrduje ili porice, medusobno povezuje ili suprotstavlja, zakljucke koje izvodi. A ne može se provjeriti ni njegova konzistencija, jer on ne proizvodi formu koja bi ga obavezivala, kao što cine umjetnicki tekstovi. Nema nicega što bi autora ovakvog teksta obavezivalo, sputavalo, bilo kriterij i okvir koji bi citaocu pomagali da autorove iskaze razumije, provjeri i odredi se prema njima. Nikakav kriterij i okvir tekstovi ovog tipa ne trpe, jer oni, kao što rekoh, u ono što „dokazuju“ ne smiju vjerovati i to ne smiju dovesti u pitanje. Jedino što ga obavezuje su spisak imena i etiketa koju tim imenima mora zalijepiti, sve ostalo je stvar njegove volje. Ali to je premalo, pisanje je balans obaveze i izbora, slobode i nužnosti, prisile i njezinog izbjegavanja, ne može dobro pisati onaj ko nema nicega osim etikete, jezika i slobode da radi šta ga volja, dok ne dokazuje i ne dovodi u pitanje tvrdnju za koju prividno formulira argumente. Kad od toga treba saciniti tekst, nastaje nešto što se ne može svrstati u bilo koju akademsku disciplinu, ne može se razumjeti kao filozofija ili umjetnost, književna kritika ili nauka, teorija ili historija bilo cega... Nastaje ono što su na prethodnim stranicama ponudili Davor i Riccardo, dakle tekst koji se može klasificirati jedino u govorni žanr proizvoljnog brbljanja ili klevete (nek' izaberu oni koji su tekst pocinili). Ne poricem, naravno, pravo na postojanje ovim govornim žanrovima, ljudi moraju i brbljati, praveci se da razgovaraju, moraju i klevetati one koje im idu na nerve, ne poricem cak ni mogucnost da nekad od brbljanja ili klevete nastane nešto dobro u rukama ljudi koji dobro i pošteno rade svoj posao. Kako svoj posao rade ova dvojica? Necu komentirati dijelove teksta koji se odnose na prof. dr. Filipovica i prof. dr. Mahmtucehajica, uvaženi kolege me nisu zamolili da ih zastupam, a sigurno i ne trebaju moju „odbranu“. Samo cu upozoriti na metodu „dokazivanja“, koja se u pristojnim krugovima izbjegava i prezire, a mogla bi se nedovoljno precizno nazvati eristikom: iz nekog iskaza, naprimjer iz knjige prof. Mahmutcehajica, istrgne Riccardo jednu sintagmu od dvije-tri rijeci i jedan fragment od gotovo cijele recenice, a onda istrgnute dijelove teksta povezuje svojim rijecima, pripisujuci im tako ono znacenje koje on hoce. Ne moram napominjati da se tom metodom može nedvojbeno „dokazati“ da je bivši americki predsjednik George W. Bush tvrdi ljevicar i feministicki zagrijani budist. A onda je na red došla moja skromna osoba. Kako izgleda Riccardovo tumacenje mog života i djela? Citira naprimjer moje razlikovanje izmedu dijalektickog i dramatskog principa u gradnji složenih cjelina („Svakome clanu dramatskog kulturnog sistema Drugi je potreban...“) iz eseja „Sarajevo – portret unutrašnjega grada“, a onda tvrdi da je to „oštra polemika s modernom babilonskom izmiješanošcu u modernim zapadnim gradovima“. Koja polemika? Gdje je polemika? Kako izgleda i kako se tehnicki odvija ta polemika? Na jednoj strani moderna izmiješanost, na drugoj strani ja, pa udarili jedno na drugo? Ni u citiranom fragmentu, a ni u mome cijelom tekstu, nema traga bilo kakvoj polemici. Ja samo usporedjujem dva principa gradnje složenih cjelina. Jedan princip je nazvan dijalektickim, a funkcionira tako da pojedini identiteti gube nešto od svoje prvobitne prirode, postajuci elementima cjeline višeg reda (ilustrativan primjer su legure - metali koji su „ušli“ u jednu leguru izgubili su, postajuci njezin element, gotovo sve svoje osobine). Drugi princip je dramatski, a funkcionira tako da pojedini identiteti postaju elementima cjeline višeg reda ne gubitkom svoje prvobitne prirode, nego na temelju napetosti koju uspostavljaju s drugim elementima u zajednickom okviru (dobar primjer je mozaik u kojem svaki ugradeni kamen cuva sve svoje osobine i nakon što je postao dijelom mozaika). Niko tu ni s kim ne polemizira, i Riccardo mi je svjedok kad citira moj tekst, tu se samo ja siromah trudim da shvatim i opišem neke razlike. A Riccardo izmišlja, valjda mu dobro zvuci kad brblja o oštroj polemici, a možda mu to lici i na