Kako je pako prije Islama žena kod svih naroda bila teško zapostavljena, to su bezuvjetno mnogi takovi ustupci išli i na štetu žene. Iako su to bivale samo konvencije neke vrsti, gdje je racunato sa bezuvjetnom kratkotrajnošcu njihove valjanosti, jer nijesu imali nikakva zakonskog oslona, mnoge su od njih ipak preživjele svoju provizornost i tecajem vremena su se u našem društvu udomile uzurpirajuci, sebi upravo neki dogmaticki karakter. To je uzrok, da se muslimanska žena u Bosni i Hercegovini nije nikada mogla koristiti svim onim pogodnostima, koje joj inace Islam daje. Vec nastupom Islama žena u Bosni postaje apsolutni gospodar u kuci, ali izvan kuce kompetencija je covjeka daleko veca. Bosna i Hercegovina su medutim bile stalno neka vrsta ratnoga podrucja, a tu se onda u glavnom razvijao kult junaka, kult muža. Žena, u koliko je koja u javnom životu toga vremena, i imala kakova utjecaja — u ovom razdoblju i ovakovoj sredini iscezava. Kako je naša istorija toga vremena neobradena, to takovih historijskih žena i nemamo, ali ih naša daleko poznata, narodna pjesma ipak spominje. Pozitivno se zna, da su se mnoge isticale u javnim i dobrotvornim zadužbinama, a i prvu džamiju u Sarajevu sagradila je žena Šemsehanuma Sokolovic (Nju spominje i Jambrišakova medu zaslužnim ženama.) Naše majke. Muslimanska žena u Bosni Hercegovini, (mislim ovdje stariju, patriarhalnu muslimansku ženu, kakove su naše majke), je savršena kucanica sa svim osebinama uzorne domacice, a za njom mnogo zaostaju njezine kršcanske druge. Ona odgaja djecu u visokom moralu i plemenitosti, ulijevajuci im nježna i plemenita cuvstva. Ljubav je njezina za djecu i za muža neogranicena, kako je to lijepo prikazao pok. Milan Ogrizovic u svojoj „Hasanaginici". U osjedaju za domovima ova žena daleko prednjaci muškarcima, jer za poznate seobe bosanskih muslimana u Tursku, žene su tome pravile najveci otpor. I ako nije ništa pomoglo, nesretna žena je napuštala svoju domovinu u gorkom placu i suzama. U odgoju djece kod ove se žene bucno ne manifestira nacionalno ime, ali nacionalni i domovinski osjecaj je nada sve jak. Cistocu nam je materinskog jezika upravo zadržala ova žena. Treba znati, da za 400 godina, što je Osmanlija vladao Bosnom, nikada i nijedna obitelj u Herceg-Bosni nije turski govorila. Medutim nncionalno ime i u odgoju djece u kršcanskoj obitelji u Bosni i Hercegovini javlja se tek iza godine 1860. Osim toga cijela je jedna umjetnost kucanstvo, koje ,je vodila naša majka. Grijeh bi bio prešutjeti i velicanstvene rukotvorine u vezivu, tkanju i šivanju, koje nam je dala naša majka. Puni su javni muzeji i privatne zbirke ovih umjetnina i ne samo kod nas nego li i u cijelom kulturnom svijetu. Taj stvaralacki dar, pun umjetnosti, koji ima naša majka, dao nam je cijelu kucnu industriju. Opce je napokon poznato, da bosanska muslimanka njeguje sa velikom ljubavlju pjesmu i glazbu, a bosanske narodne „sevdalinke" (sevdah-ljubav) nemadu ravna jamacno u narodnim umotvorinama nijednoga naroda. U svom životu ova je žena cedna i jednostavna jer raskoš i moda nje se ne ticu. Ona je sitna u svojim aspiracijama zabave i razonode, ali je za to velika, vrlo velika u ljubavi, u osjecajima, u radu i u stvaranju. Ova generacija muslimanske žene u Bosni i Hercegovini medutim sada vec iscezava, jer se ona razvijala od cisto naše narodne duše u našem opet narodnom ambijentu, a pod uplivom istocne kulture i islamske civilizacije. Ovaj upliv od nazad pet decenija je iscezao, a mi smo doli pod upliv evropske, bolje, germanske kulture. Kršcanska žena u Bosni bolje se snalazi, nego li muslimanska, a to je za to, što je kod nas svih, bez razlike u Bosni i Hercegovini, još dosta jak vjerski momenat, pa je kršcanka našla dodira sa cijelim kršcanskim zapadom, dok je njezina druga muslimanske vjere ostala osamljena. Tek pod uplivom naše muške, u Evropi školovane, inteligencije, poceli su se i u životu mlade muslimanske žene opažati tragovi kulturne i društvene asimilacije evropskog znacaja. To su, recimo Naše sestre. One pako gube više od 50 procenata dobrih svojstava svoje majke zamjenjujuci ih — nažalost cesto lošim— ekvivalentom evropske provenijencije. Ova naša sestra nije više ni u kojem slucaju žena Istoka, a niti je pako žena Zapada, ona je jedna pojava na prekretnici, ona je sredina na putu, da se evropeizira. Ona više ne pjeva i ne gaji toliko »sevdalinke«, jer se više bavi zabavnom lektirom evropskih pisaca. Umjesto djerdjefa, vidi se cesto šivaci stroj, a umjesto naših starih motiva u vezivu, ima simbolicne uzorke pariških žurnala. Uz halvu, burek, pitu i baklavu, pravi ona torte, štrudle, palacinke i poha piletinu. Do sada je s momkom ašikovala na prozoru, sada pako šeta s njim po ulici. Ona je ostavila staromodnu feredžu i široki zar, pa se odijeva evropski, ali lice pokriva još prozirnim velom. Ona je prekoracila uske granice svoga doma i po malo se javlja i u javnom životu. Afirmira se, iako ne upadno, i u nacionalnom pogledu, neke se isticu u lijepoj književnosti i umjetnosti, osnivaju svoja društva sa humanom, umjetnickom i zabavnom tendencijom (u Sarajevu »Gajret«, »Osvitanje«, »Narodna Uzdanica«; u Mostaru »Zenska Zadruga«), pa drže poucna predavanja, analfabetske tecajeve, te kurseve za šivanje, krojenje i vezenje, prireduju u evropskom stilu sijela i sastanke, pa konacno i intimne »Five o'clock tea«. Naše kceri. Ali sada naše., kćeri. Poslije svjetskoga rata Zapad je potpuno potisnuo Istok sa teritorija Bosne i Hercegovine. Naše kćeri — najmlađa muslimanska ženska generacija — ni u čem se uopće više ne razlikuju od djevojaka kršćanskih roditelja. Bubikopf ala dečko, charleston, korzo, kino, teater, kafana, auto, te cigareta, nove krijeposti su i naših kćeri. Naša kći, ona uopće ne kuha i ne bavi se u obitelji, kao majka i kao sestra. Ona ide pretežno u školu, oblači se potpuno evropski, koketira i hoće — a donekle danas i mora — da zarađuje svoj hljeb u kancelariji, laboratoriju i slično, a najviše je pako učiteljica. — Mi to razumijemo, a to će shvatiti i svaki drugi, koji hoće, da nas razumije. To je naime duh vremena. Tu i tamo među ukućanima često se pravi jak otpor tomu načinu života. Stari, konzervativni ljudi odlučni su protivnici ovakove emancipacije, dok savremena muslimanska inteligencija i mlađi naraštaj nastoje, da evropski moderni život preko naših kćeri ulazi i u našu obitelj, ali nastoje u isti čas, da se to dogodi jednom, iako ubrzanom, ali ipak solidnom društvenom i familijarnom evolucijom, kako moderni život ne bi urodio za našu čednu obitelj kakovom katastrofom, jer je velik skok između majke i kćeri, te veliki kontrast u načinu života. Naše kćeri nisu više naime — kao što su bile njihove majke — djeca roditelja visokog društvenog položaja, nisu kćeri bogatih posjednika (kojih je vrlo neznatan broj) nego su kćeri očajnoga proletarijata, koji je jedan juridički degres platio svojom egzistencijom. Zbog toga mi idući u susret evropeizaciji naše obitelji objeručke bi prihvatili sve, što je s tim u vezi, ali zebemo i od poroka kojima obiluje — naročito poslijeratno — evropsko društvo. Dok kod naše katoličko braće postoje fondovi, organizacije i instjtucije, da svojim dolazećim generacijama pripreme što solidniju obitelj, to su naše kćeri nivne i neiskusne, na skoku iz orienta u okcident, uz male izuzetke, prepuštene same sebi i onima, koji im pružaju ruku pomoćnicu. Nama međutim ni kao naciji ne može biti svejedno, kakav će odgoj dobiti ove mlade muslimanke, pa hoće li one očuvati ra9nu osobinu bosanskih muslimana kao antropološki i filološki najčistije česti našega naroda, iti će podleći kakovim negativnim karakteristikama raznih utjecaja. 0 ovim mladim djevojkama, o našim kćerima, ovisi upravo naša buduća obitelj, ovisi naš bosanski ponos, koji je čvrst potporanj onome, što se zove nacija. Jedan opći pogled. Kao cjelina u muslimanskom ženskom pitanju može se zaokružiti ovo: u boljem građanskom društvu bilo je, a imade i danas, muslimanskih žena visoke naobrazbe, koje su vjerni nosioci zdravih principa i vrše veliku kulturnu misiju u obiteli, u društvu i u narodu. Visoke etičke osebine njihove su svojstva vrlina i putokaz u življenju pored one čednosti i skromnosti, koje u životu nastupaju. One su u glavnom upućene u dva dnevna pitanja. Imadu svoja ženska udruženja, u kojima poprimaju i nužna životna iskustva, da brzo postanu vrijedne članice društvenog i narodnog života, a naročito pako u ovim zemljama, gdje se jednako brine za ženski i za muški odgoj. Protivno ovim ženama iz viših građanskih krugova, stoji muslimanska seoska žena po sred praktičnog života, gdje joj spadaju u dio sva poslovna djela u kućanstvu, gospodarstvu i možebitnim sporednim obrtima (kućnoj industriji). Ona je priviknuta na teške poslove, otvrdla protiv žegi i studeni, vrijedna i radina. Ali čitati i pisati ona ne zna. Takove su međutim i mnoge njezine sestre u malograđanskom društvu, pa premda mnoge nijesu naobražene, one su čestite i radine, dobre su domaćice, dobre majke i vesele drugarice. A sve su pako čestite i poštene — csim nešto ratne i poratne natruhe po većim gradovima, što je međutim i svuda drugdje po svijetu isti slučaj. Kolika je n. pr. moralna čistina naših muslimana u Bosni i Hercegovi najbolje se vidi iz ove statististike iz godine 1913.: od 836 nezakonite djece, rođeio tečajem 1913. godine u Bosni i Hercegovini, otpada ih 819 na 1,200.000 drugih žitelja, dok na cijelo muslimansko žiteljstvo ovih zemalja od preko 600.000 otpade samo 17 slučajeva. Za muslimanske krugove u Bosni, koji vode brigu o svome životu, ovo je dobra utjeha, da se njihov društveni i obiteljski život nalazi na zdravim temeljima, pa je prema tome shvatljiva ona skepsa mnogih — kako sam gore rekao društvenih novotarija — jer i sam solidni Zapad danas se ozbiljno diže protiv pretjeranog slobodoumlja u pogledu etičkih principa današnjega društva.