U nizu istocnih gradova, koje prikazujemo, došao je red i na Carigrad, bajnu bivšu prestolnicu osmanlijskih vladara, grad sa sedam imena, na sedam brijegova, sa sedam kula. Veliki je broj naših ljudi koji su ga posjetili i koji ga poznaju, pa cemo radi toga manji dio našega prikaza posvetiti njegovom izgledu, a veci najznamenitijem dogadaju iz njegove neobicne historije, koja je bila burna i promjenjljiva od casa njegovog osnutka do njegovog zauzeca od strane Osmanlija. To je period vremena od 1125 godina, kada je grad rasao i razvijao se, usprkos teških žasova, što ih je preživljavao. Jer u ovum dugom vremenu grad gradova, maika svijeta i žarište Islama preživio je buru i pokoru kao rijetko koji grad na svijetu. Tri puta su ga osvojili Grci, pod vojskovodama Pauzanijom, Alkibijadom i Leonom, vodom vojske macedonskog kralja Filipa. Zatim su ga osvojila tri rimska cara: Sever, Maksim i Konstantin, dva puta su ga zauzeli bizantijski buntovnici: Toma i Tornicije, dva puta bizantiiski carevi: Aleksije Komnenovic i Mihajil Paleolog, dva puta ga podsjedali bugarski carevi: Pagan i Simeun, jednom Perzijanci pod Kosroeom; jednom Avari, jednom slavenski despot Krurm jednom Rusi pod Askoldom, jednom Latini pod venecijanskim duždem Dandolom, sedam puta Arapi pod raznim vojskovodama za raznih halifa, pet puta Turci i to dva puta pod Bajezidom, zatim pod Musom, Muratom II. i konacno pod Muhamedom II., sedmim osmanlijskim sultanom, koji ga ie preoteo sedmom caru iz bizantijske carske kuce Paleologa. Ova živost samih osvajanja i podsijedanja grada pokazuje, da bi bila potrebna jedna opširna knjiga, ako bi se htjelo da prikažu samo najvažnije linije iz historije Stambola. Doista danas, ne samo u orijentalnim nego i u svim evropskim jezicima, postoji citava literatura o Stambolu. Prije nekoliko godina pisac ovih redaka imao je prilike da kod jednog orijentologa, cija biblioteka nipošto nije bila potpuna u svakom pogledu, nabroji 419 knjiga, koje su se bavile iskliucivo sa Carigradom i njegovom historijom, a to je dovoljan dokaz, da ovih knjiga ima znatno više. Radi toga je nemoguce prikazati sav razvoj ovog grada u historiji jednom malom studijom, kao što je ova. Pošto smo samo nabrojili osvajanja, zadržacemo se jedino na posljednjemu, odlucnome, koji je Stambol ucinio od 1453. prestolnicom i ishodnom tackom jednog osvajackog naroda iz daleke Azije. Osvojenje Carigrada bilo je od uvijek posljednja želja istocnih vladara. Posjed ovoga grada kao da je preduslov za gospodstvo nad bližim dijelom azijskog kontinenta, koji se kanda ne može zamisliti bez njega. Tu, gdje jedan uski tjesnac dijeli evropsku od azijske obale, od uvijek je bila važna prelazna tacka za azijske osvajace, koji su polazili u Evropu, i tako je Stambol, s pravom, nazvan kljucem Azije. Za posjed ovog grada se na Istoku vezu brojne legende, brojne price i brojna predanja. Pa i sama želja turskih vladara za osvojenjem divnog grada, za koji se veli da ima najljepši položaj na svijetu, otkana je divnom pricom, za koju mnogi istocni historicari tvrde da je istinita. Za vrijeme dok je sultan Osman, koji je dao ime svome narodu, bio još mladic i dok se još nije moglo ni naslucivati da ce udariti prve cvrste temelje jednoj velikoj državi, živio je u Adani neki šeh imenom Edebalija. U njemu se za mladih dana pobudila volja za naukom i pošao je u svijet, odakle se vratio ne samo kao ucevan i pametan covjek, nego i oženjen. Imao je kcerku Melhatunu, vanrednu ljepoticu. Naselio se u selu Itburuniju blizu Eski Šehera. Tu ga je cesto posjecivao vatreni mladic Osman, koji je kada bi odložio sablju, volio da govori sa pametnim ljudima i cuje njihove savjete i poduke. Jedne veceri spazio je Osman divnu Malhatunu i odmah se u nju zaljubio. Bez oklijevanja zamolio je šeha da mu dade kcer za ženu. Ali šeh se predomišljavao: Smatrao je, da mladic ovako visokog roda može da bude postojan u ljubavi prema djevojci iz priproste kuce. Osman se žalio radi svog ljubavnog jada i tako je ljepota Malhatune izašla na glasa Gospodar Eski Šehera, kada je cuo za lijepu djevojku i svojoj neposrednoj blizini, a u želji da napakosti buducem vladaru, kojega nije priznavao svojim, takoder zatraži ruku lijepe djevojke. Medu suparnicima došlo je do ogorcene borbe i šeh je vec razmišljao kako bi se neopazice sa svojom porodicom povukao na drugo mjesto. Ali u borbi je Osman ostao pobjednikom i, jednim vješto uprilicenim prepadom, riješio se za uvijek gospodara Eski Šehera. Pobjedivši ga, došao je u kucu šehovu, koji ga je zadržao na konaku. Tada Osman usnije san. Bilo mu je, kao da su se on i šeh ispružili na zemlji. Iz prsiju šehovih pomolio se polumjesec, koji je sve više rastao i kao puni mjesec pao na prsa Osmanova. Tada mu u krilu poce da raste divna palma, koja je sve više rasla i zasjenjivala daleku zemlju sve do kraja obzorja, natkrilivši brda i doline, rijeÐe i mora. Pod njezinim granama nalazila su se cetiri brda istocnjacima poznatoga svijeta: Kavkaz, Atlas, Tur i Hem. U dolinama dizali su se gradovi sa kubetima i palacama, na cijim je minaretima svijetlio polumjesec. U to se diže vjetar, koji je vrh palme nagnuo prema carskom gradu Bizantu, koji se pretvorio u alem kamen, ukrašen sa dva safira i dva smaragda, simbolima dvaju kontinenata i dvaju mora, koja se tu dodiruju. U casu, kada je Osman sa ovim draguljima ukrašeni prsten htio da metne na ruku, probudio se. Astrolozi su protumacili san. Našli su, da on predskazuje da ce iz krila Osmanovog i Edebilijinog izaci dinastija, koja ce osvojiti cio svijet. Stari šeh nije se više protivio i, na svecan nacin (ali pak ne tako, svecano kako je to poznato za dalje vladare iz Osmanove kuce) proslavljena je svadba. To je bilo oko 1280. godine i san se, u pogledu Carigrada, ispunio definitivno tek stotinu i pedeset godina kasnije. U to vrijeme su pobjednicke osmanlijeke vojske vec bile pregazile cijelo balkansko poluostrvo i pocele se spuštati u panonsku ravnicu, Madžarsku. Na zapadu je zavladao strah i trepet. Za jedan cas mog Za jedan čas mogla je da odahne Evropa. Muhamed П. sklopio je mir sa svim zapadnim silama, osim sa Madžarskom, a da se tamo nije ni slutilo koji je pravi razlog. Razlog je međutim bila želja da se konačno dođe do Carigrada Koncem marta 1452. započeo jo preludij osvajanja. Muhamed, pošto je iz cijele države nabavio neimare i nagomilao ogromne količine građovnog materijula. započeo je di zida пг Bosforu, nasuprot Carigradu svoju znamenitu kulu sa palačom. Ali to je zapravo bila jedna ogromna utvrda. Što «od je «radnja više napredovala, dešavali su sve brojniji incidenti na teritoriju bizantijskih careva i oni su uzalud protestovali na sve moguće načine. U ovim sporadičnim akcijama ieticuli su ee naročito janjičari, koji su, s vremena na vrijeme, prelazili lađicama morski tjesnac, pa , ljačkali bostane, rušili kuće i palili ih. U Carigradu, u kojem je upravo tada došlo do najveće nesloge, jer se svijet razdvojio iz vjerskih razloga u dva tabora, zavladala je strava, ali ipak ne tolika da bi među stanovnicima došlo do sloge. Jedno bizantijsko poslanstvo poručilo je sultanu izjavu bizantijskog cara da će se braniti, ako napadaji ne prestanu. Kao da je to jedva dočekao, Muhamed je navjestio rat. U to je već bila dogrnđena i kula sa palačom, koju je nazvao Bogazkezen. Još dok je kula «rađena, prešao je iz bizantijek e službe sultanu čuveni Lo.pđžiju Qrlmn, za kojega se velĐ da je bio Madžar. On nije bio zadovoljan на plaćom, koju je primao od cara Konstanlina. u sultan mu je obadao tako veliku nagradu da je mogao preko uoči postati bogat čovjek. Muhamed ga je pitao, da li je u stanju da izlije veliki top, koji bi mogao da ruši carigradske zidove. Orban je rekao da može i odmah je dobio sva potrebna sredstva. /,а kratko vrijeje top bio gotov i isproban. U to je Bosfororn prolazila jedna mletačka galija, koja je upotrijebljena kao cilj. Top je grunuo i lađe je bila uništena. Tada sultan naredi, da se izgradi jedan n*-vjerovatno velik top ali u Jedrenama, odakle ga je namislio da transportira pred Stambol. Pošto je još jednom prošetao kraj etambolskih zidina, uputio se i sam u Jedrene, gdje je spremao ogromnu vojsku. Početkom februara 1453., pošto je top nevjerovatuih i do tada nezapamćenih dimenzija bio izliven, započelo se njegovim transportovaujem prema Carigradu. Dva тјевеса trebao je top dok je prevalio ovaj golemi put uz kolosalne napore ljudi i stoke. Na 6. aprila 1453. pojavio se je pod zidinama Slani bola Muhamed sa svojom vojskom. Bilo je tu oko 350 hiljada ljudi, dok je u opsjednutom gradu bilo jedva 9 hiljada ljudi. Ogromna sultanova vojska opkolila je grad i započela sa napadaujem. Po cijeli đun gruhali su topovi, naročito veliki, koji je međutim prsnuo poslije nekoliko dana. Ubrzo je izliven novi, čije je djelovanje bilo još veće. Srpski rudari iz Novog Brda imali su zadaću da miniraju zidove i oni su je vršili sa relikim požrtvovanjem. U to je sagrađen još jedan ogroman stroj za napadanje od drveta, kojim su se napadači ht eli da približe utvrdama i da bačenim Ijcstvama pređu na zidine. Taj stroj su Grci uspjeli da zapalo svojom čuvenom „grčkom vatrom“, koja se još i danas upotrebljava u ratovima. Dok je ovako trajala borba, na brzu ruku je izgrud im ogromna flota, koja je stavljenu pod vodstvo Bugurina Baltuoglua. U svemu je tu bilo 420 lađa. Na 15. aprila izašla jo turska flota i postavila se u polukrugu na južnom izlazu Bostora da spriječi ulazak u Carigrad neprijateljskim lađama, koje su tri mjeseca čekale im povoljan vjetar. ( etiri genoveško i jedna carska galija dolazile su sa vijkom i pomoći Carigradu. Moro je bilo mirno i polagano su se približavalo velike galije preko morske pučine. II to je već započela borba kišom strijelica i metcima iz šišanu. Mule tursko lađe počelo su so približavati velikim galijama, mnogo smetane od bezbrojnih strjelicu, kojima je bilo pokriveno more. Ali neprijateljsko galijo su bile mnogo veće i više i sa njih jo padala kiša kamenju. rastopljoiiog zejtina i smole, zapaljeni direci i vatra. IJ Turskoj floti zavladao jo nered, galije su se sukobljavale i dvije su potonule. Tri su već stajale u plamenu. Sultan Muhamed, koji je ovaj strašni prizor promatrao sa obale, nije više mogao d:> se suzdrži. Zajašio je s konjem u more. a za njim su poŠli i ostali vojskovođe. Ali pobjeda je bila izvojevana. Pet neprijateljskih galijo okrenulo se prema Carigradu, gdje su u luci već sve bili spremili za njihov prijem, čim su ušle u luku, zatvoren je veliki željezni lanac. Ogorčeni sultan htio je Biltnoglim da ubije, »li mu je izmoljena milost, рл je prošao sa teškim ranama. Viđeći da se Carigrad ne može osvojiti samo napadanjem sa kopnene i jedne morske strane, sultan je naredio da se jedan dio flote, preko kopna, prebaci na drugu stranu Bospora, — ideja, koja je mogla niknuti samo u glavi jednog genijalnog vojskovođe. 1 doista je prebačeno preko noći oko trideset lađa. IJ zoru zao rile su mornarske trube i, uz strah opkoljenih, pomolila se i н druge strane jedna turska flota. Uzalud su Grci pokušavali da je spale. Neki Genovežani, koji su htjeli da se preporuče sultanu, obavijestili su ga o tome i sultanovi vojnici spriječili su ovu akciju. Tako je prošlo sedam nedelja od početka akcije. Na 23. maja 1453. odašalje Muhamed u grad svoje pregovorače, koji su imali još jednom da preporuče pred“ju grada, po starom običaju. Ali su se pregovarači povratili neobavljena posla. Car nije popustio. Sutrađrm je sultan sa dobošarima dao izvikali 29. maj kao dan generaluog napadaja. Obećao je voj* nicima potpno pravo na pljačku, a sebi pridržao jedino vlasništvo zgrada. U logoru je zavladalo silno veselje i silna borbenost. Svagdje su paljene vatre radosnice, koje su u ogromnom polukrugu opkolile grad. Sav narod iz Carigrada okupio se na zidovima, misleći isprva du so je logor zapalio. Ali kada su čuli tutnjavu veselja, povukli su se predosjećajući događaj. S jedue i drugo strano zidova radilo so grozničavom užurbanošću. Zidovi su na mjestima utvrdi vani gdje su stradali od topova, u gradu je dijeljena zaira, a vani su se dijelili nalozi za juriš. Na 28. maja je već sve bilo spremno i za napadaj i za obranu. Kada su se drugi puta ozvali pijetli, 29. maja prije zore, začela je borba.Sultan je najprije odaslao lako naoružane i slabije vojnike na juriš, nastojeći da na taj način umori Grke, kako bi onda 8 glavnom vojskom, imao lakši posao. Ou sam je stao na čelo 15.000 jenjičara u centru, čekajući zgodan čas za napadaj. U to su zagrmili topovi i, uz ogorčeno bojno poklike, počela je borba. Bilo je — po pričanju očevidaca — kao da se nebo prolomilo. Zidovi su bili opkoljeni dimcm, sa svih strana čuli su se se jauci ranjenih i očajni krikovi umirućih. Nebo je bilo prekrito strjelicama, koje su se u zraku sukobljavale, dolazeći sa dvije protivne strane. Na pojedinim mjestima uapaći su već skočili na zidove, gdje se produžavala očajna bc;*ba. Posljednji car, Konstantin Dragoses, videći da inu je suduuo da umre, pošto su ga njegovi ostavili, pojurio je među jenjičare, koji su ga ubili.Vojska i narod u strašnoj panici, počeli su da trče prema obali, gdje su se Latini, pod komandom Ivana Dalmatinca — vele da je bio Kotoranin — očajnu branili. Sve je htjelo da ude u lučku utvrdu, ali su tu zatvorene kapije i narod je počeo da bježi u Aju Sofiju, očekući neko čudo, da grad bude spašen. Međutim su se Latini povukli na galije i otplovili, videći da nemaju više šta da urade. Turska flota nije im pružila nikakav ozbiljni otpor, jer su se poslije nedavne bitke uvjerili, da lo nema izgleda.Oko podne došao je u grad i sam sultan Muhamed, uputivši se pješke u Aja Sofiju, koju su zauzeli vojnici. On jo tu uzeo abdest na šadrvanu pred ovom impozantnom zgradom i naredio mujezinu da okujiše, pretvorivši Aja Sofiju u džamiju...Tako je Stambol postao prestonicom velikoga carstva.(Nastaviće se.)