Predjeli gejzira parka dijele se na sekeije po svojoj naravi i te sekcije zovu bazenima; na pr. Norisov bazen, Donjibazen, Gornji baz e n i t. d. i svaki od njih ima svoj osobiti car. Prvi na koji nailazimo u Yellowstoneu, jest Norisov bazen. On osim gejzira ima mnogo izvora toplica; rubovi ovih potonjih, koji su u pogledu aktivnosti kljucanja prvi na svijetu, obojeni su sa hiijadu raznobojnih metalnih cestica i formiraju takve naslage, cije nianse ocima daju pravo veselje. Covjek bi rekao da su to duge, koje suncano svijetlo stvara pod jednim ogromnim vodopadom u oblacima cijele pare, kojase izdiže prema nebeskom plavetnilu. Najviši od gejziru Norisovu bazenu jest „V a1 e n t i n e", koji ubacuje svoje kolone vruce vode jedan put u satu na visinu od 30 metara, i »Constant«, koji kljucavu vodu izbaciva svake tri minute (gdjekada se dogodi, da zadocni za nekoliko sekuuda.) Površina Gornjeg bazena posuta je mnuštvom kamencica okruglih i cunjastih, koji obicno okružuju gejzire i tople izvore. S obadvije strane ovog bazena izdižu se brda visoka do 550 metara, kojih su strmine obrasle šumom i premda je ta šuma borova, na raznim je mjestima isprekidana gomilama bazaltuih litica. Kada se covjek kojeg divnog jutra uspenje na jedau od ovih brežuljaka obuhvativši pogledom cijeli bazen, kojim dominiraju, vidi kako sunce carobno osvjetljuje okolinu; oblaci pare, koji izlaze iz gejzira i toplica, razastiru se po dolini i izdižu izmedu okolnih šuma. Dubine zemlje muklo tutnje, a zrak je puu sumpornog dima. Cudnovati kipuci vodoskoci, napola pokriveni parom i pepelom, izdižu se prema nebu u raznim visinama: reklo bi se, da su to uzlazni vodopadi, koji se sjaje i blistaju kao srebro, prelivajuci se u dugim kolonama, a kada im je snaga iscrpljena, padaju u obliku zrnja biserova, koje je divno obojeno, te pada sa takom snagom i tako obilno, da zemlja u blizini sva pršti. Najznamenitiji kuriozitet ovoga dijela parka neprijeporno je gejzir zvani »Le Vieux Fidele«. Gejziri »Geant«, »Geante« »Grand Geyser« »Splendide« i «Excelsior« imaju mnogo jace erupcije, dok je »Ruche d' Abeille" najelegantniji, a »G r a n d e F o n t a i n e« najviše upada u oci sa svojom geološkom formacijom. Ali „Vieux Fidele" je najkarakteristicniji, jer je njegova erupcija stalna i regularna. On je dakle najljepši od svih poznatih gejzira i suviše jedan ud najobilnijih. Americki geološki odjel je god. 1878. pravio pokuse o snazi njegove ekspanzije i proracunao, da je prosjecna kolicina vode, koju dnevno izbaci, dostotna da vodom opskrbi jedan cijeli grad od 300.000 stanovnika! U Donjem bazenu najinteresantniji je gejzir »Grande Fontaine«, buduci je jednostavnog sastava, ne imajuci ni cunja ni kratera, nego mjesto njih jednu veliku zdjelu, tako da kada izbacivanje prestane, ne izgleda nego kao jedan veliki mirni zdenac. Kolona vode, koju izbacuje, dosiže visinu od 30 a ponekad i 50 metara, a sastoji se od mlazova, koji jedni druge slijede velikom brzinom, kao da su tjerani rušicom od šmrka; poslije se kolona umanjuje i kroz osam do deset sati posve iscezava, do momenta, dok podzemne vode opet ne zadobiju toliko ekspanzivne sile, da proizvode nove mlazove. Vruci izvori „Post de Couleurde Mamouth", osim njihova geološkog znacaja, imaju osobiti car. Ova se topla vrela isticu u svemogucim bojama: u crvenoj, ljubicastoj, žutoi, ružicastoj i t. d., koje opet prelaze u bezbrojne nianse. Kad se covjek nagne na njih, vidi, kako kipi obojeno blato, koje izvire u milionima zracnih mjehurica, padajuci jedni na druge sa nekim ugodnim zvukom. Iza toga se razastiru poput zraka svjetla, izbocuju i razvijaju se na površini vode u ogromne šarolike cvjetove takove krasote i fantazije, da prevazilazi sve, što se dade zamisliti. I covjek se ne može zasititi pratedi ocima ovu igru prirode, koju kao da reprodueira jedan hiroviti umjetnik, koji nastoji da prikaže najfantasticnije i najbrže kreacije, što se stvaraju i razvijaju poprimajuci najsavršenije oblike, da isceznu u jednom trenutku. Kako postaju ovi gejziri i topli izvori? Geolog Buinsen tvrdi, da njihove vode same sobom krce put kroz zemlju i stvaraju otvore. Pa i ako su tevode alkalicne, sadržavaju dosta kremena u solidnom stanju oko rubova izvora. Na taj nacin one kopaju i cimentiraju njihov bazen. Dogada se, da ovakovo jedno vrelo kroz godine kipi, zadržavajuci istu temperaturu, dok ne pocoe izbacivati kolone vruce vode. Ali što je podzemni otvor dublji, cirkulacija vode postaje sve teža o buduci je razlika temperature gornjeg i doljnjeg dijela velika, te na koncu, kada tocka kljucanja u dubini dostigne svoj vrhunac, dok su još gornji slojevi vode relativno hladni, postaje erupcija, koja se više manje ponavlja kroz izvjesnu periodu godina. Gejziri takoder umiru, budi zbog što se doline vode rashlade, budi zbog što rastuca dužina kanala, prekida jacinu erupcije. I tako izbacivanja malo po malo prestaju. Formiranje terasa, cunjeva i odžaka gejzira razlikuje se u detaliima, buduci da njihove vode sadrže razlicite mineralne cestice, ali u glavnom je fenomen svugdje isti. Sa vrha koje od ovih terasa može se promatrati igra izvora i opaziti, da je sama terasa, koja tako služi kao observatorij, njihovo djelo, sve da se ona izdiže i 100 metara nad površinom zemlje, a to pokazuju stvari, koje je izlucio kipuci izvor. Kada voda dode u slobodni zrak, ovaj dodir sa jednim hladnim plinom jedan dio od nje odmah pretvori u paru, što prouzrokuje da na krater pada talog rastvorenih mineralnih cestica. I kako taj proces traje od dnevnih vjekova, naravno, da se i naslage oko otvora svake godine sve to više povecavaju, ma koliko god bio fenomen spor, i tako dosižu dimenzije pravih brežuljaka.