?????????? – ??? ?????? ??????????. / Književnost – to je uvijek nostalgija. Vasilij Aksjonov 1. A. Tarkovski, Nostalgija ? ?????????? ???? ???????. ?? ?? ?????????... / Vrijeme je da se riješite melanholije. Niste gimnazijalac... Anton Cehov, Ivanov Nostalgija (od grc. nostos – povratak kuci i algia – tuga) – je tuga za domom kojeg više nema, ili kojeg možda nikad nije ni bilo. Raspad stvarnosti kojemu prisustvujemo i kojeg živimo na prijelazu izmedu XX. i XXI. stoljeca, gubitak svijeta kojeg smo poznavali, žal za „djetinjstvom covjecanstva“, neumitno rezultiraju nostalgicnim narativom kao tugom za svijetom kojeg više nema (ili kojeg možda nikad nije bilo). Govoreci o dva tipa nostalgicnog narativa, Svjetlana Bojm ce u svom tekstu Kraj nostalgije? Umjetnost i kulturno pamcenje kraja vijeka: Slucaj Ilje Kabakova , naglasiti da ti narativi „približno odgovaraju dvama retorickim polovima, metaforickom i metonimijskom, koje razmatra Roman Jakobson u svojim radovima o dva tipa afazije, jezicnih „grešaka“, povezanih s gubitkom pamcenja. Prvi tip nostalgicnog narativa stavlja akcenat na nostos, kaže Svjetlana Bojm – i pokušava da obnovi ili ponovo izgradi mitski kolektivni dom. Nostalgija tog tipa je utopijska i totalna, povezana sa simbolickom/metaforickom i vanpovijesnom „perestrojkom“ stvarnosti. Totalni nostalgicni narativ je ubjedljiv i privlacan, on tvrdi da uopce nije rijec o nostalgiji, vec o istinitosti života.“ Ocigledno je ovaj tip narativa povezan sa oficijelnom i/ili oficioznom kulturom i umjetnošcu, koja tvrdi da pamti sve (odnosno „najvažnije“) i da se sjeca svega, koja ne poznaje zjevove i crne mrlje u svom pamcenju, koja, izmedu ostalog, pretenduje na potpunu rekonstrukciju prošlosti. A zapravo, tvrdi u svom tekstu Svjetlana Bojm: „Zaboravljamo ne putem negiranja stvari, vec preko umnažanja imitacija, preko pseudosinonimije. Zaboravili smo onog trenutka kada kažemo da se svega sjecamo, kada ne vidimo gubitke, zjevove i crne mrlje, koji zapravo omogucuju refleksiju i omogucuju da se snademo u mehanizmima pamcenja i u manipulaciji pamcenjem, u vezama izmedu vremena, u vezama izmedu starih i novih mitova.“ Nostalgicni narativ drugog tipa, prema ovoj autorici, stavlja akcent na drugi dio – na algiu, na tugu i tugovanje: „Ne interesuje ga predmet vec proces, sjecanje/pamcenje kao takvo, interesuje ga detalj koji „klizi“, izmice, opsjednut je fragmentom. Metonimijski detalj je kotva pamcenja, a ne amblem prošlog zlatnog vijeka (...) (a) ironija i zacudnost (odnosno efekat ocudenja – A. I. Š.) imanentni su nostalgiji drugog tipa. Ako totalna nostalgija pretpostavlja vizualne prikaze i simbole, ironijska nostalgija se oslanja na narative koji iskazuju proturjecan odnos prema prošlosti (...) Ironijska, „refleksivna“ nostalgija je dvostruko gledanje, igra sa vremenom i virtualnom realnošcu sjecanja (...) Nostalgija drugog tipa povezana je sa afektivnim i etickim osmišljavanjem prošlosti (...), (jer) prošlost sama po sebi i njeni suveniri ne mogu biti nostalgicni,“ uz ogradu da ni drugo pamcenje, naravno, nije nevino niti apoliticno, kako bi se u prvi mah moglo zakljuciti. Izjava jednog ruskog savremenog dramskog pisca da ce ljepota uništiti svijet (što na prvi pogled predstavlja svojevrsnu polemiku sa izjavom Dostojevskog: „Ljepota ce spasiti svijet“, a zapravo je u znaku pobune protiv onih „tekstova kulture“ koji pokušavaju ukrašavanjem i maskiranjem, simbolizacijama i metaforizacijama prikriti pravo stanje stvari, ali ujedno predstavlja i osviješten strah od toga da je (pseudo)estetika preuzela primat nad etikom), kao i znakovit pocetak naslova teksta Svjetlane Bojm, ponukali su me da pokušam dati odgovor na pitanje: je li kraj XX. stoljeca uistinu oznacio i kraj nostalgije, odnosno, živimo li vrijeme u kojem smo prestali biti gimnazijalci i u kojem smo se riješili melanholije, a ako nije i ako nismo na koji nacin se nostalgija i melanholija danas, na pocetku XXI. stoljeca ispoljavaju, konkretno, u dramskim tekstovima tzv. „novog vala“ ruske savremene dramske produkcije? Mnogi istraživaci pocetke pojave tzv. “nove drame” vežu za sredinu devedesetih godina prošlog stoljeca, kada se pojavljuje niz mladih dramskih pisaca koji ruše pozorišne konvencije a teatar traži savremeni tekst, kada klasici ustupaju mjesto mladim generacijama željnim novih tema koje bi bile oslobodene okova tradicije. Ova pojava definirana je pojmom In-yer-face theatre (teatar koji udara u lice, posred lica), što neodoljivo podsjeca na Šamar društvenom ukusu – jedan od najvažnijih manifesta ruskog futurizma, koji je djelovao takoder pod parolom “zbacimo klasike s parobroda savremenosti” – i ova asocijacija nije slucajna, jer je glavni cilj dramskih tekstova In-yer-face theatre-a devedesetih, baš kao i avangardnih poetskih tekstova dvadesetih godina, istog, XX. stoljeca, bio upravo: uzdrmati i šokirati konzervativni dio društva. “Nova drama” u Evropi na neki nacin predstavlja nastavak In-yer-face theatrea, jer nastavlja progovarati o aktuelnim politickim i društvenim temama na nov, nekonvencionalan nacin, s tim što ce dramski tekst “nove drame” ponuditi citateljima, a onda i gledateljima, širi spektar specificnih tema i motiva, karakteristicnih za svakog dramskog pisca ili spisateljicu ponaosob. Ruski kriticari su pojavu “nove drame” na samim njenim pocecima smatrali necim što ne posjeduje kvalitet koji bi joj obezbijedio opstanak, rijetko se izvodila na sceni, a ako i jeste, onda uglavnom u klubovima, neadekvatnim, improviziranim prostorima, u najboljem slucaju, u manjim teatrima. Medutim, postalo je ocigledno da je na pomolu ipak stvaranje jedne drugacije estetike, a mladi stvaraoci, dramski pisci, redatelji i glumci shvatili su da, ako žele ostvariti svoj cilj i svoj san – da vlastitim jezikom govore o sebi i svijetu oko sebe onda to hoce i moraju ciniti na nacin kojim svijet danas govori njima: o svijetu koji je agresivan – govoriti agresivno, koji je nasilan – nasilno, koji je n