Na mlagjima svijet ostaje, stara je riječ, pak zato svaki narod, kome je do toga stalo, da mu zemlja u kojoj živi. bude sretna i napredna, o tome se stara, da mu se omladina valjano razvije i naobrazi. Jer koja nam fajda teći i graditi, ako ne ostane iza nas, tko će to na kupu držati i čuvati; koji će k onome što je pribrano još više gomilati, k onome što je posagragjeno opet dalje dogragjivati ? A tko će to drugi da bude, ako ne naša omladina? Kao što rasipan i lud sin može da rastepe silan imetak, što mu ga je otac stekao, tako i podmladak, koji nije ništa čestito učio, može, kada doraste, da upropasti cijelu zemlju, cijeli rod. Zato pametni ljudi sviju narodaipo svijem krajevima zemlje učei viču : škole gradite ljudi, škole djeci svojoj! Njoj će biti za srecu a vama će donijeti blagoslova od vašega potomstva! Ako okom svrnemo širom naše Bosne i Hercegovine, pričinja nam se biva, da po mnogim krajevima svijet još ne zna, što duguje porodu svome; prilika je da ljudi misle, ja ću se do svoga groba dovući, kako mi Bog dadne, a moja djeca neka se onda muče u svijetu, kako joj bude sugjeno. Biva, da mnogi i mnogi roditelji misle, da im je Bog samo zato dao djecu, da njima robuju, a ne da je uče ili naučiti dadu, kako se Bogu služi u svijetu, kako li se živi pošteno i pametno. Biva, te mnogi misle: to će moja djeca i od mene naučiti, evo neka samo paze kako im babo živi, te neka njegovijem tragompogju! Vjerujem ti starkelja dragi, da ti umiješ pošteno živjeti, ta je li te kršna ova zemlja rodila, onda znam, da si poštenjak i vrličina od pete do glave; ali da li umiješ i pametno živjeti za današnje doba, da li ti samo znaš, sto današnje vrijeme sve od čovjeka traži, a što će za ne dugo još tražiti, to je, brajne moj čestiti, sasvim drugo pitanje. Bez zamjere ću ti reći (a poštenu bratu i prijatelju, kakav ti je kalendardžija nikad se ne zamjera, kad istinu govori) ne znas ti što današnje vrijeme od čovjeka traži. Pa otkud da znaš! Ta nije li danas sve sasvim drugojačije, nego što je bilo za tvoga mladovanja? Što je za tvoje mladovanje bilo radovanje, to tvojoj djeci može da budne jadovanje! Nemam zgode ni prostora, da ti to na široko razlažem. ali će samo otvorenim očima pogledni, što oko tebe biva, zamisli se malo kamo to smijera, razaberi, kamo su narodi u tvome komšiluku već dospjeli, kakvi su u njih sasvim drugojačiji adeti i prilike nego li u nas ovdje, pak ćeš se domisliti, da ni u nas više ne može dugo da ostane kao što je, već ili će nas drugi na zor, ili ćemo se mi sami kao i nehotice potegnuti, da one druge stignemo u njihovu napretku, u njihovom ljudskom živovanju; promijeniće se zemlja, promijeniti ljudi, promijeniti adeti, promijeniti prilike u svem i svačem, a tvoj će sin, kada ti već budeš pod zemljom istom zakukati: Avaj meni, gdje sam, kud li sam dospio ? Ne znam ja taj svijet, niti sam priličan megju njim da boravim. Odavle me gurnu, vele da nijesam naličan biti megju njima, odanle me izvaraše i krupno oštetiše, ne znam te adete, ne znam s tima ljudma živjeti: već me ni one komšije, s kojima sam za djetinjeg doba drugovao i mladovao ne će da poznaju; vele da sam luda i neznalica! Babo, babo, da si ti mene u školu šiljao, dok si me gonio po pašnjacima i brdima, koje za konjima koje za ovcama, druga bi sada u mene pamet bila, druga bi se meni sreća smijaia! Babo, babo, što učini od mene; ti sada u raci miruješ, a ja eto u svijetu zlopatim! Kako ti je čovječe pri duši kada pomisliš, da bi tako tvoja krv iza tebe mogla zajauknuti! Elem ja sam ti pripomenuo, a ti razaberi, razmisli, pa smisli i učini kako te Bog i pamet uči. Elem nije svuda ni našem rodu prigovoriti, da se ne stara o sreći i napretku svoga podmlatka; eno lijep broj škola, što ih naši ljudi od svoje ponuke svojim žuljevima sagradiše svojoj djeci. Tako rade ljudi umom zreli, a srcem plemeniti. Na žalost nije svuda tako, ali je tu na sreću vlada upoznala. što od nje traži Bog i milostivi Gospodar, u čije ime ona tijem zemljama upravlja, te je za rana pregnula, da misli za one, koji ne umiju sami za se misliti, da radi za one, koji ne umiju sami za se raditi; da se postara o napretku onoga narodnjega podmlatka, koji bi po slabu map ili po nemoći svojih, roditelja pao na tanke grane. Netom teče peta godina, što zemljom upravlja vlada prosvijećene jevropske države, a eto već nikoše mnogobrojne škole po zemlji, i veće i manje. Tu ti je u prvom redu velika gimnazija u Sarajevu. To ti je škola, gdje se može kroz osam godina naueiti puno lijepa i hasnovita, a gotovo bez ikakva troška. Otalen će našoj zemlji izaći svakovrsni zvaničnici, da služe rodu svome, kome su krv od krvi, i da se o njegovoj sreći staraju. U tu školu danas idu 164 gjaka, a uči ih do sada u 6 razreda 14 učitelja. Megju ovima ima i učitelja za vjerozakon: tu ti je jedan hodža, jedan pop za istočno-pravoslavnu vjeru, jedan fratar za katolike i jedan rabin za jevreje. Ako i ima gjaka svakoje vjere, svačija se vjera poštuje; svaki svoju vjeru uči, a svi se uče živjeti zajedno u ljubavi i slozi bratskoj, bez kavge i inada, baš kao sinovi jedne majke. otadžbine Bosne ili Hercegovine. Svega je na toj školi 9 muhamedanaca. 90 istočno-pravoslavnih, 48katolika, 13 jevreja, i 4 druge koje vjere. Pitaćeš: a odaklen im trošak da žive i da se hrane u Sarajevu, ako nijesu rodom odanle? kad me pitas, da ti kažem! Kome je otac zgodniji, te može da troši na svoga sina, taj no žali troška, već dijete svoje namjesti kod poštena i pametna čovjeka, kome red u kući vlada, pa plati koliko je pravo i kako se pogode zato, što će mu sina u kući držati i prehraniti. A siromašak, u koga je momak pametan i čestit, rekne: kud će suza već na oko! te potekne vladi pod okrilje, a nju opet, kao dobru majku nije teško namoliti i ona uzme na se trošak sa njegova sina. Tako eto na gimnaziji ima 50 gjaka., koji se uče i hrane bilo sasvim, bilo nekim dijelom o trošku zemaljske vlade. Od te sirotinje neki će ti eto za nekoju godinu biti sudija, neki predstojnik, neki hedim, koji će te u bolesti liječiti, a svaki će biti u svijetu poštovan i vigjen. Tako ta škola! Ali ima ih i drugih. Tu ti je — opet u Sarajevu — c. k r. dječački penzionat. Tu ti se 65 mladih dječaka već sasvim u vojničkoj odori uče da budu vojnici i oficiri. Od ovih 36 njih sasvim se o carskom trošku hrane i uzdržavaju, za druge brinu se koje njihovi roditelji, koje općine njihove. To će biti carevi junaci, dični sokolovi Njegovi, s kojima ce se svijetla kruna dičiti, te izmegju kojih će birati svoje gjenerale i vojskovogje. Ima ti u Sarajevu i učiteljska škola. Otalen će već do jeseni izaći mladi učitelji, koji će vam djecu učiti kako se Bogu služi, kako li stariji poštuje a mlagji svjetuje. kako samo ono treba činiti i govoriti što je pravo, a svega se kloniti što je krivo; koji će vam djecu ueiti da štiju bijelu kujigu, da kod zdravih očiju ne budu u svijetu slijepa; koji će vam djecu učiti i perom baratati, kako ne će zbog svake sitnice za skupa pare tražiti nadripisare: a uciće nam djecu i računati. da umiju smišljati i razabirati, kako će da uštede bijele pare za crne dane i kako da ne potroše više nego li što imaju. U toj je učiteljskoj školi 41 pripravnik, od ovih je 12 muhamedanaca. 24 su istočnopravoslavna, a 5 je rimokatolika. Primaju se u ovu školu oni koji su svršili osnovnu školu a navrsili 16. godinu. Svi se skoro uzdržavaju o vladinu trošku. Za one koji se misle posvetiti svešteničkome činu, u muhamedanaca su 42 medrese rasijane po raznim gradovima u zemlji (u samu ih je Sarajevu 6). za Istočno-pravoslavne je u Reljevu kod Sarajeva bogoslovija, koju je vlada ondje velikim troškom uredila, te se ondje takogjer o njezinu trošku hrani i uči za sada 36, a do godine će biti 48 bogoslovaca. Katoličke bogoslovije još nema, za nju se istom odgaja podmladak u dječačkom sjemeništu u Travniku. U Dolnjoj Tuzli podigla je vlada i gradska općina gragjansku školu. iz koje će izlaziti naobraženi i u veliki svijet pristali trgovci i zanatlije. Takove su gragjanske škole za podmladak obrtnika i trgovaca po našim gradovima baš od prijeke potrebe. te će, ako Bog da, takve do skora ponic'i i po drugim vedim mjestima u zemlji, samo neka gragjanstvo ponešto i samo uz tu stvar prione i na koju se žrtvicu pripravnim pokaže, a vlada od svoje strane za cijelo ne će kratiti pripomoći, u koliko zatreba i ona pomoći uzmogne. Gdje god u zemlji ima naših muhamedanskih sugragjana, tu ima po više vjerozakonskih škola muhamedanskih, koje se zovu mektebi. Tih mekteba ima svega u zemlji 631, a polazi ih 27.679 djece. U tima mektebima uče se djeca, što svaki muhamedanac od svoga vjerozakona mora da zna i da vjeruje. Kada djeca te mektebe izuce uvijek im je još zgode i prilike, da u osnovnim i drugim školama nauče i druge hasnovite stvari, bez kojih čovjek danas gotovo ne može da živi u svijetu. Diljem i širom zemlje rasijano je 104 osnovnih ili pučkih škola; od ovih uzdržava njih 65 vlada s gradskim i seoskim općinama, a drugih 75 koje crkvene općine koje fratri i duvne. Svega u te škole ide do sele 8745 djece. To je mnogo, veliš! A što ćeš kazati, ako ti reknem, da u zemlji ima oko 115.000 djece, koja bi mogla i trebala u školu da idu, pak od sve te djece ide ih eto samo onoliko, koliko gore rekoh! Tu treba reći: to je žalost, to je velika nevolja, gdje tolika silna omladina ostaje bez nastave! A zašto? Zato, jer svijet po mnogim mjestima još misli, da djeci ne treba nastave, da joj od toga ne će biti hasne, pa zato taj svijet ne mari graditi škole, a ako baš u mjestu i ima škola, ne će da djecu šalju u nju. Očevima od toga doduše ne bude nikakva kvara, ali će djeca njihova stradati zbog ludosti i nemara svojih otaca. Od ove 8745 školske djece 6681 je muškića, 2064 su ženskinje. Od sve djece 723 su muhamedanca, 5029 je istočnopravoslavnih, 2670 katolika, 319 jevreja, a 11 različite druge vjere. Proučite te brojeve, dobro ih promozgajte, pa ako vas štogodice nauče, a vi se u pamet ljudi i sljedujte to! Samo jedno držite uvijek pred očima i nikad nemojte zaboraviti, da su djeca amanet, koji vam je Bog povjerio, za koji će račun od vas tražiti i za koji ćete Bogu teško odgovarati!