Narod pripovjeda: Bio je u staro vrijeme neki bogataš a zvao se Dobriša. On imagjaše tri ćerke: Biku, Soku i Vranu. Otac njihov uz to što je bio bogat, bio je uzor dobrote i prostodušnosti. Sirotinju ljubio je i potpomagao, rgjave Ijude odvraćao od zlih djela u kojima su se tušili. Bogu se je molio a crkve i manastire potpomagao, putnike i strane u kući svojoj dočekivao i put im kazivao. Jednom riječju: narod ga je u zvijezde okivao za dobra djela njegova. Kada mu se ćerke već opasaše snagom, on umre i dade smjerno Bogu dušu a svojim ćerima imanje u našljedstvo. One ne samo da našljediše svoga dobra oca u imanju, nego i u ponašanju, dobroti i prostodušnosti, što je njima mnogo više bilo, nego bogata polja, cvjetne livade i krasne šume roditelja njihova. Djevojke bijahu pobožne. skromne, nevine i bezazlene kao angjeli. U dobročinstvu i drugijem dobrijem vrlinama nadmašivahu roditelja. Svaki onaj koji se je od rgjavih djela odvratio dobijao je od tih čestitih ćerki nagradu. A koji je uvijek dobra djela činio, dvostruku je nagradu i pohvalu dobivao. Majku, koja je čestitu djecu odhranila u dobročinstvu i uljudnom ponašanju, voljele su one nada sve, a tako i dobru, pobožnu i poslušnu djecu. Jedan put dogovore se sestre, da u svome imanju podignu tri gradića, kako bi lašnje svoju očevinu čuvale, a na šire sirotinju potpomagale, neuke naučavale, a zapuštene i rgjave na dobar put navraćale. Sva bihaćka dolina bila je imaovina njihova roditelja, a stanovali su u gradu Dobrovniku, kome se sada vide razvaline niže Biaća, nedaleko tri sata, kod Kostela na desnoj obali rijeke Une. Nekakav zavidljivac i prisvajalo, što je stanovao u Brekovici, po smrti očevoj, napadao je na njihove zemlje i otimao. No one se pomire s njime i sad u miru počnu sebe i svoj narod osiguravati i namišljene gradiće zidati. Odu megju narod svoj. Bika izabere sebi mjesto u sredini pitome doline bihaćke na lijevoj obali rijeke Une i tu podigne grad a nazove ga po svom imenu: Bikće-Bišće (Bihać). Soka se udalji od sestre Bike jedan sat daleko na istočno-južnu stranu od Bišća, te podigne na jednom jako visokom brdu nad stijenama gradić i prozove ga po svom imenu, kao i sestra joj — „Sokolac". Vrana, najmlagja sestra im, ode na kraj istočne ivice svoje zemlje te u jednim betinama, kod današnjeg sela Ćukova sazida vilinski gradić i nazove ga po svom imenu „Vranograč". Kobašic gospodar Brekovice videći da ne može izići na kraj sa ćerima Dobrišinijem, htede oženiti se jednom od njih. I ode najprije Vrani najmlagjoj i učini joj ponudu, ali ga ona odbije. Baš tada, kada ga je odbila, pogje da obigje svoje sestre, a s njoni pogje Kobašić. Kad su bili blizu Une, on zavara njezine sluge i oni odu na drugu stranu. Kada se je Vrana sa Kobašićem prevozila preko Une i kada su bili na sred vode, turi je Kobašić u vodu, te nju talasi valovite Une odnesu. Kobašić pun osvete pregje na onu stranu, otide u Sokolac i kaže Soki sestri njezinoj, da se je Vrana utopila — pun lukavog sažalenja. Ožalošćena sestra gorko plakaše. Kobašić ubica, kazivaše i laskaše, kako se njemu svigjalo, a ne kako je istina. No i Kobašića laži na skoro se osujete. jer ih Vrana razjasni. Vrana, kad ju je Kobašić u Unu turio, nju vodeni vali izbace u neke rakite na sedru još živu i ona se tu osvijesti Kada njezine sluge naigjoše, ona ih ugleda i dozovne. Ovi brže kad poznadu prigju i izvade je. te pogju u Sokolac. Ali znajući da je tamo Kobašić prigju kradom i Vrana pripovjedi Soki što se je zbilo. Sad one uhvate Kobašića i bace ga u tavnicu. U tom dogje i Bika te pripovjede i njoj sve. Soka i Bika zapitaše Vranu: „Kojom smrću želiš da umorimo onoga koji te htede umoriti?" Ona odgovori smijerno i pobožno: ,,Ne, sestre, otac je naš pokojni kazivao da nikome smrti ne činimo. Mi nijesmo u stanju ni malom mravku dati život; pa kad nijesmo mogući dati, ne ćemo nikom ni oduzimati, pa ni našem najvedem krvniku ne ćemo to diniti. Neka mu sazdatelj uzima život. Nego ako je vaša volja, ja bih mu dala ovakovu kaznu: Hranimo ga i odjevajmo, kao što Bog ljubi. a Božijem najsavršenijem stvoru čovjeku dolikuje; ali samo uz to, da napravimo direk jedan na putu, pa ćemo ga svakoga praznika i nedjelje privezati za taj direk i dati naredbu, tko god progje tuda da pljune na onu stranu direku i reče mu: „Sram te budi, zato, što htede oduzeti život nevinom stvoru Božijem. Da 1' vam se sestre tako dopada?" Tako bude i učinjeno a sama savjest njegova sudila je krvniku. On se najposlije sam udavi.