Još od Srednjeg Vijeka sva su evropska društva bila uređena po staležima, koji su bili među sobom nejednaki. Prema tome iz kakve je porodice rodom, čovjek je bio plemić ili građanin ili seljak; položaj kakvoga čovjeka zavisio je od njegova rođenja i smatralo se, da je sasvim prirodno, da čovjek ostane u onom istom položaju, u kojem je i rođen. Samo je mali broj ljudi iz viših staleža t. j. plemenita roda, imao vlasti, počasti i bogatstva i samo su oni privlačili pažnju svijeta. Društvo je bilo aristokratsko. Od XVIII. stoljeća to je uređenje žestoko napadano, a naročito od pisaca. Ono je oglašeno za nepravedno, jer čini nejednakim ljude, koje je sama priroda stvorila jednake; — za nečovječno, jer najveći dio naroda drži u sramnom i bijednom položaju; - za besmisleno, jer ono ostavlja slučaju rođenja, da riješi koji će ljudi upravljati društvom. Tada se po svama zemljama stvori jedno osjećanje, koje je, nasuprot aristokratiji, nazvano demokratskim. Riječ demokratija izgubila je svoje prvobitno značenje (vlada naroda), pa se danas primjenjuje na svako upravno uređenje, gdje se više ne vodi računa o rođenju. U samoj stvari demokrati su bili pristalice republike s toga, što su aristokrati podržavali monarhiju; ali ne treba smatrati da je demokratija isto što i republika. Francusko je carstvo, na priliku, bilo demokratska monarhija. Demokratska su se načela primjenjivala na vladu, društvo i običaje. Za vladu se tražilo, da zakon ne čini nikakve razlike između ljudi: bilo pri porezu, bilo pri dijeljenju pravde; šta više zahtijevalo se, da svaki čovjek, pa ma kakvo mu bilo porijeklo, može obavljati sve vrste državne službe, pa čak i one najviše. Taj je zahtjev najviše vrijeđao pristalice starih običaja (tradicija); njima se činilo, da se jedna služba obečašćava, kad se povjeri čovjeku iz naroda. Demokrati su zahtjevali, da svaki čovjek, ako ima sredstava, ima prava da kupi svaku zemlju, pa čak i plemićsku, i da svoju djecu onako isto može vaspitati kao i najveća vlastela. Oni ne priznajahu nejednakost ni u privatnom životu; oni se borahu protiv predrasuda o rođenju, oni su se gnušali na to, što jedan plemić ne prima u svoj salon kakvoga građanina; što mu ne dopušta, da se oženi njegovom kćerkom i što mnogi građani tako isto postupaju prema radničkoj djeci.