Pokojnog Hamida Svrzu vidio sam prvi put i s njim se upoznao godine 1915. u Zenici gdje sam kao austro-ugarski vojnik čekao da me pošalјu u vojnu jedinicu. Tu u Zenicu dođe jednog dana i Svrzo da se prijavi u Popunidbenoj kotarskoj komandi — kako se onda Vojni okrug zvao — jer su i njega bili uzeli u vojsku. Mi smo se odmah sprijatelјili. Zajedničke nevolјe i istovjetni pogledi združiše nas lako. Teški su tada dani bili za sve nas. Ljeto je bilo na izmaku. Rusi, poslije poraza kod Gorlica, neprestano su se povlačili. Varšava je bila pala, a njemačke trupe primicahu se Rigi. Mi smo se ipak nečemu nadali. Očekivali smo preokret. Rusko »strategijsko povlačenje« uzimali smo bukvalno. Veliku nam je nadu ulivala okolnost što je sam car Nikola preuzeo vrhovnu komandu umjesto velikog kneza Nikole Nikolajevića. Mi smo mislili: ta ne bi car preuzimao komandu da je sve propalo! Svrzo je, pored opštih briga, imao jednu svoju: bojao se je da ga ne otkomanduju kakvoj stranoj (njemačkoj ili madžarskoj) regimenti ili kakvom odredu gdje su politički sumnjivci. Nažalost, njegova bojazan nije bila neosnovana. Dođe naređenje da ide u madžarski gradić Erkenj i da se tu prijavi komandi. Prošle su iza toga dvije godine i po. Svršetkom 1917 godine mene oslobodiše vojske i postaviše za profesora u Sarajevo. U Sarajevu sam se viđao sa pokojnim Svrzom, jer je on kao posjednik zemlјe bio privremeno oslobođen od vojne službe i poslan kući radi obrađivanja zemlјe. Tako ga je u Sarajevu zateklo Oslobođenje. Kada se je u oktobru 1918 godine obrazovalo Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu, Svrzo bude pozvan u Vijeće. On je bio jedan od trojice izaslanika Narodnag vijeća koji su početkom novembra otišli prema istočnoj granici Bosne pred srpsku vojsku, od koje su jedan odred i doveli u Sarajevo 6 novembra. U drugoj polovini novembra kao jedan od devetorice izaslanika Narodnog vijeća ide u Zagreb da se pospješi ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Isto tako ide kao član delegacije Narodnog vijeća u Beograd, gdje tadanjem Regentu Aleksandru predaju adresu, a Regent proglašuje ujedinjenje zemalјa bivše Austro-Ugarske sa Srbijom i Crnom Gorom u Kralјevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Iza Ujedinjenja bude Svrzo pozvan u naš prvi parlamenat, u Privremeno narodno predstavništvo, u kome je ostao sve do raspusta parlamenta, krajem 1920 godine. Svrzo je bio još prije svjetskog rata apsolvirao pravo u Beču. Rat ga je spriječno, te nije svršio studije položivši propisane ispite. To je nadoknadio iza rata. Godine 1920 odlazi u Beč, polaže ispite i bude promovisan za doktora prava. Naskoro iza toga osjeti bolest (katar) u plućima. Otoga se povuče iz aktivne politike da bi se mogao liječiti, premda je i nadalјe s najvećim interesovanjem pratio političke prilike u zemlјi. Međutim, tuberkuloza uzimaše maha, i Svrzo umrije 18 juna 1925 godine. Pokojni Svrzo bio je jedan od onih omladinaca muslimana prije rata koji su, usprkos tradicija u porodici, odgoju kućnom i školskom bili svom dušom za nacionalni i demokratski srpski pravac javnog rada. Takav je bio kao đak sarajevske Prve gimnazije koju je svršio 1909 god. Već iduće godine kao student prava u Beču skreće na sebe pažnju napisavši u sarajevskom časopisu »Pregledu« (sv. 6 od 15. XI 1910, str. 410—413) članak pod naslovom Agrarno pitanje. Redakcija lista naročito je podvukla da je to članak jednog muslimana, jer je ispod naslova dodala riječi: mišlјenje jednog muslimana. I zaista mišlјenje toga dotle nepoznatog muslimana bilo je neobično, potpuno u opreci sa mišlјenjem bosansko hercegovačkih muslimana. Tada se je u Bosni i Hercegovini počelo pisati i raspravlјati o agrarnom pitanju, upravo o kmetovskim selištima. Među pravoslavnim Srbima počela se je širiti teza obligatornog otkupa kmetova, dok su muslimani zastupali mišlјenje da je zemlјa aginska i da mogu pristati samo na fakulativni otkup. Svrzo je tada bio zaista bijela vrana među muslimanima. On pobija tezu da je kmetsko pitanje privatnopravnog karaktera i on iz nacionalno-ekonomskih razloga preporučuje da se to pitanje što prije riješi. Evo nekoliko citata iz toga njegova članja: »Turska se je vlada već u njega (t. j. agrarno pitanje) umiješala i zakonski uredila odnošaj age i kmeta, odredila količinu prihoda sa zemlјe koliku je dužan kmet agi davati, zaprijetila agi da ne smije napastovati kmeta i bez uzroka ga sa zemlјe skinuti. Taj sam fakat čini mi se da ni malo ne govori u prilog onima koji naglašuju da agrarno pitanje nosi privatno-pravni karakter!, a da i ne spominjem prijašnjeg turskog državnog ustava«. »Jedna zemlјa, a dva gospodara: aga s pravom vlasništva, a kmet opet s kmetovskim pravom kojim je zemlјa opterećena. I to dvostruko gospodstvo uzrokom je i priječi obojicu da ulože što veći trud na obrađivanje«. »Rješenjem agrarnog pitanja nestalo bi malo po malo ovako velikih zlih strana naše polјoprivrede. Cijena bi zemlјištu poskočila a time i kredit. Selјak bi se dao na što bolјi i intenzivniji rad, pa bi unekoliko nestalo nerodice i zemlјa bi nosila bolјu rentu«. »Imam da konstatujem jednu veliku pogrešku islamskog političkog vodstva. Vodstvo to neće da čuje o kakvom rješenju agrarnog pitanja. Ono veli da je to čisto privatna stvar agina. Ono okreće glavu, a za njim i svi bos.-herc. muslimani, pred jednim problemom koji je kucnuo nama na vrata i poziva nas da mu izađemo u susret. Taj se je problem porodio i iznikao iz duše naše sredine, pa ga ni najveća sila ne može zastaviti i uništiti. Svako bježanje od tog problema, ne vodi nikakvu dobru i ne mijenja ništa na stvari. Nјemu valja pristupiti, ako hoćemo da ga skinemo s vrata«. Ali je na glas izašao kao opozicionar tadanjem režimu godine 1913. Te godine bude djevojka, pravoslavne vjere, Đurđinka Pavlović tajno odvedena u jedan rimokat. manastir. Pola godine boravi ta djevojka u klosteru, a mati njezina ne zna gdje joj se kći nalazi. Najzad, doznavši gdje je, porodica te djevojke obraća se na državnu vlast. Vlast se ne miče, izgovarajući se da ne smije pretraživati katolič. manastire. Ujedno, ne preduzima ništa protiv onih koji su djevojku u kloster odveli i preuzeli na katoličku vjeru ne obazirućs se na postojeće propise o formama mijenjanja vjere. A kada porodica, doznavši gdje se djevojka nalazi, odvede je kući, tražeći da se zakonske forme izvrše, vlast odmah nalazi djevojku i intervenira. Kada krivac ovog zakonskog prekršaja, tadanji sarajevski nadbiskup Štadler, izjavlјuje da njega ne vežu nikakvi zakonski propisi koje nije priznao papa, glava njegove crkve, državna vlast opet ne intervenira. Politička atmosfera u Bosni i Hercegovini bila je te godine neobično teška. Poslije svršetka balkanskog rata i nakon velikih uspjeha obiju srpskih kralјevina, nacionalizam srpski bješe se silno rasplamtio, a narodno samopouzdanje diglo do najveće mjere. Neprijatelјsko držanje zvanične Austro - Ugarske i domaćih političkih grupa koje su stupale utrvenim stazama te službene politike razdražilo je ove Srbe u Bosni i Hercegovini bez razlike. Trebao je ma kakav povod, pa da narod dade izraza svome nezadovolјstvu i ogorčenju. Stoga nije čudo da je povodom vijesti o katoličenju Đurđinke Pavlović i o mlitavom držanju državnih vlasti u toj stvari, na javnu skupštinu koja je sazvana 21 septembra 1913 godine pohitalo sve što je u Sarajevu mislilo srpski i osjećalo opozicionalno. Za pretsjednika toga narodnog zbora bude aklamacijom izabran narodni prvak Gligorije M. Jeftanović, a za jednog od potpretsjednika Hamid Svrzo: uza starog borca Jeftanovića mladi student Svrzo! Svrzo je bio također jedan od govornika na tom zboru. Tim govorom Svrzo je podvukao svoje opozicionarstvo i svoju saglasnost sa opštom srpskom nacionalnom politikom. Evo, šta kaže u početku govora: Ovdje se radi o jednoj stvari koja treba da interesuje sve nas sinove srpskog naroda bez razlike vjere, radi se o protestu i stanovištu našem u pitanju prevjerenja Đurćinke Pavlović koju je nadbisvup Štadler nezakonito preveo u katoličku vjeru«. Zatim spominje zahtjev Austro-Ugarske poslije balkanskog rata da preuzme u novooslobođenim krajevima Srbije i Crne Gore zaštitu vjerskih (upravo katoličkih) manjnia: »Austrija ide i miješa se u stvari jedne države u kojoj su svi građani i formalno i materijatno jednaki pred zakonima i uživaju jednako sva građanska prava i slobode; od takve jedne države traži Austrija neke posebice, traži garanciju vjerske slobode za pripadnike jedne konfesije, a u svojoj kući dozvolјava bezakonja u tom pogledu i izručuje nas pripadnike drugih vjera navali rimokatoličkog prozelitizma«. Razumije se da je austro-ugarska vlast u Bosni i Hercegovini dobro upamtila ovo držanje mladoga Svrze. On je to odmah početkom svjetskog rata osjetio. S ostalim omladincima i nepoćudnim javnim radnicima bude Svrzo uzet u taoce, uhapšen, a onda poslan u Arad u internaciju. I tu je Svrzo pokazao svoju borbenost, svoj nesalomlјivi karakter i svoj čisti nacionalizam koji je razlučivao od vjere. Sprva mu je u Aradu bilo lijepo. Stanovao je u privatnom stanu. Kada Turska objavi rat antanti, bude Svrzi kao i ostalim muslimanskim omladincima od zapovjednika interniraca saopćeno da će biti oslobođeni od internacije, ako se dobrovolјno prijave u tursku vojsku. Zapovjednik mišlјaše da će oni to rado učiniti, jer su kao muslimani dužni ići u »sveti« rat. Svrzo je junački odbio taj poziv, rekavši da rat nema nikakve veze sa vjerom, jer se i u antantinim vojskama i u onim centralnih sila bore i katolici, i praroslavni, i muslimani, i protestanti, i jevreji; on da nije Turčin, nego Srbin iako je musliman. Te su riječi silno nalјutile zapovjednika, i toga časa morade Ovrzo svoj pristojni stan zamijeniti nezdravom ćelijom u aradskoj tvrđavi. I inače mu se je stanje u internaciji od toga vremena pogoršalo. Srećom, to nije dugo tragalo. Pošto je u Aradu proveo nekoliko mjeseci, bude na intervenciju rodbine, ali bez svoga znanja, poslap u Bihać u internaciju a odatle u Cazin u kuću H. Selman-bega Ćorovića. Ljeti 1915 godine bude uzet u vojsku u kojoj je ostao sve do kraja 1917 godine, izvlačeći se nekako da ne bude na front poslan. Pokojni Svrzo pokazao se je i pred omrt kao kulturan musliman i nacionalan Srbin. Ostavio je jednak legat i društvu »Gajretu« i društvu »Prosvjeti« i tako osnovao i u jednom i u drugom društvu svoju zadužbinu. Treba podvući da je pokojni Svrzo prvi i dosad jedini musliman legator društva Prosvjete. U pokojniku je naša zemlјa izgubila čestita i nesebična, javnog radnika, a naš narod svoga dobrog i rodolјubivog sina.