C r n a ć i (?). U selu Kotorcu u Sarajevskom Polјu ima jedno mramorje, koje svijet zove C r n a ć - g r e b lј e. Na jednom mramoru je utesan ovaj natpis:... (Napomena: pasus s pomenutim natpisom ispisan je bosančicom i dostupan je u PDF-U)... Ime Bogčin, koje se u natpisu spominje, vrlo je rijetko u spomenicima. Osim ovog kotoračkog Bogčina poznat je samo još jedan, Bogčin K o r j e n i ć, čovjek vojvode Sandalјa iz vremena oko 1400 godine. I prezime Korjenić je rijetko, pa se zbog toga može sa dosta sigurnosti pretpostaviti, da je u vezi sa imenom plemena Korjenića u staroj župi Vrmu u oblasti Travuniji; t. j. da je ovaj Sandalјev Bogčin bio od plemena Korjenića. Imajući na umu na daleko rašireni običaj, da neka imena dolaze u jednom kraju počesto, a u drugim su krajevima vrlo rijetka ili ih nema nikako, može se uzeti da je u 14. i u 15. vijeku ime Bogčin bilo u običaju u župi Vrmu i u susjednim krajevima. Tu dakle valјa tražiti porijeklo porodice kotoračkog Bogčina. Vrm, zajedno sa Trebinjem i Konavlima, bio je od 1391 godine u vlasti bosanskog velikaša, kneza Pavla Radjenovića i njegovih našlјednika, koji su držali i župu Vrbosnu (današnji sarajevski kraj). Knez Stipko, koji je svome sinu nadjenuo travunsko ime Bogčin, mogao je biti samo kakav travunski vlastelin. Iz Travunije je preselio u Vrbosnu kada mu je knez Pavle ili jedan od njegovih sinova dao u baštinu selo Kotorac. Travunsko porijeklo Stipka i Bogčina može se potvrditi sa još dvije, vrlo vjerovatne, pretpostavke. Pisac kotoračkog natpisa U g a r a k ima također jedno ime, koje je bilo u običaju u Travuniji. Po nekom Ugarku prozvala se jedna porodica u travunskoj župi Ljubomiru. Po njima se nazvalo današnje selo Ugarci u toj župi. Od ovih Ugaraka ili nekih drugih iz Travunije bio je i vlastelin O s t o j a R a j a k o v i ć, porijeklom Ugarčić, koji je u drugoj poli 14 vijeka živio u Maćedoniji u ohridskom kraju. Ime C r n a ć, kojim se zove kotoračko mramorje, sjeća također na jedan travunski kraj. U općini Bihovima u trebinjskom srezu ima selo Crnać. Kotoračko mramorje se nazvalo Crnać-greblјe svakako po nekoj porodici, koja se tu sahranjivala na svojoj baštinskoj zemlјi, a zvala se C r n a ć i m a. Malo je smjela, ali nije nevjerovatna pretpostavka, da su knez Stipko i Bogčin od te porodice. Prezime su valјda donijeli iz Travunije, gdje su već od prije bila u običaju stalna porodična prezimena. Bogčinova smrt pada u prvu polu 15 vijeka. Iako je umro mlad, Bogčin je bio oženjen i imao je poroda. Jedan njegov sin spominje se u drugoj poli 15 vijeka. Nјega spomilјe Gazi-Isabeg 1462 u svojoj vakufnami, kojom svojem gostinjcu u Sarajevu dariva mnoge nepokretnosti u Sarajevu i u okolini. Jedan darovani objekat bio je jedan kompleks ziratne zemlje s obje strane potoka Koševe. Zapadna granica mu je bila neko hrišćansko groblje, bez sumnje današnje staro pravoslavno i katoličko groblјe u Vrbanju kod duhanske fabrike. Na jugu je vakufska zemlјa graničila sa mulkovnom zemlјom Balabana s i n a Bogčinova. Iz ovih podataka o granicama vidi se, da je vakufska zemlјa bila oko današnje Alipašine džamije, a zemlјa Balabanova oko ušća potoka Koševe, na današnjem Cirkusnom Trgu. Balaban je imao još jedan, veći, kompleks zemlјe na drugoj strani, izvan Sarajeva u Trebeviću. Ovu zemlјu je Gazi-Isabeg otkupio od Balabana. U vakufnami se zemlјa zove s e l o B r u s. Po granicama, koje se navode u vakufnami, vidi se da je hatar sela Brusa zauzimao cijeli dô, u kome su danas obadvije šumarske kuće. Na istoku je selo dopiralo do granica L e v a r a i S k a k n i ć a i do C r n o g V r h a; na jugu do granice sela K o z a r e v i ć a, do vrha T r e b e v i ć a i do kule Trebevića; na zapadu do čajirâ Radove, Zavratla i Radomana i išla po nekoj kosi. Sjeverna granica je išla preko stijena V o g a n a i V i d e ž a. Skupivši sve ujedno o ovoj se porodici može ukratko reći ovo. Knez Stipko je došao iz Travunije i nastanio se u Kotorcu, koje mu je darovao knez Pavle Radjenović ili jedan od njegovih sinova. Porodica je stekla zemlјe još na dva mjesta, na ušću potoka Koševe i u Trebeviću. Godine 1435 Turci su osvojili ovaj kraj. Tada ili nešto kasnije prešao je Bogčinov sin na islam i nazvao se Balaban. Docnija sudbina ove porodice nije poznata. R a d i l ov i ć i. U sjevernom kraju Sarajeva bilo je selo Radilovići. Nјegova teritorija mogla je biti oko Bardakčija i Budakovića i nešto južnije odatle, pa se njegova južna granica doticala nekih vakufskih zemalјa Gazi-Isabegova gostinјca. Ovim se imenom selo zvalo zadugo. Kao spahijski timar vodilo se ono u timarskim knjigama pod istim imenom sve do u drugu polu 19 vijeka. No u narodu se ime poodavno zaboravilo; valјda stoga, što su na seoskoj teritoriji nastale nove mahale građanskog naselјa sa novim imenima. Davno prije Turaka selo je imalo neko drugo ime, pa se prozvalo Radilovićima onda, kada se u njemu nastanila porodica Radilovićâ. Kada je to bilo nije poznato. Svakako u poznijim stolјećima srednjega vijeka, kada su u nas prezimena postala stalna. Prezime porodice Radilovića dolazi u spomenicima vrlo rijetko. Jedanput kao ime spomenutog sela na sarajevskoj teritoriji; drugi put u natpisu na jednom grobnom kamenu u rogatičkom srezu; treći put se Radilovići spominju u testamentu gosta Radina godine 1466. Ali se ne zna gdje su stanovali. Pošto je gost Radin jedno vrijeme bio čovjek porodice Pavlovića, dok nije prešao Hercogu Stjepanu, držim da su i Radilovići Radinova testamenta bili lјudi Pavlovići i da su živjeli u njihovoj državi. Ova tri spomena, o Radilovićima upućuju na državu Pavlovića u sarajevskom i rogatičkom srezu. Zbog toga držim, da su svi Radilovići članovi jedne porodice i da su porijeklom iz sela Radilovića. Radilovići iz testamenta gosta Radina V u k i ć i R a d o s a v, hrišćani su. Rogatički su muslimani njihova imena H a s a n i A h m e d, spominju se u natpisu na njihovu grobnom nišanu u selu Čadovini u rogatičkom srezu. Datum njihove smrti nije poznat. Po karakteru pismena u natpisu smrtni datum pada u drugu polu 15 vijeka, a može biti i u 16. Iako se, mimo stari bosanski običaj, u natpisu ne veli, da su ukopani na svojoj baštinskoj zemlјi, sigurno je, da je selo Čadovina, gdje su ukopani, bilo njihova baština. Islamizovani Bošnjani nijesu odbacili svojih starih običaja, u koliko nijesu bili protivni islamu. A kopanje mrtvih na baštini islam nije branio. D e s i s a l i ć i. Kao sarajevski građani spominju se dosta kasno, istom u drugoj poli 16 vijeka. Ali o njima ima vijesti iz mnogo ranijeg vremena. No tada su živjeli u državi Stjepana Vukčića, koja se poslije zove Hercegovina. Prvi poznati član ove porodice je Vuk Desisalić, čovjek Stjepana Vukčića. Spominje se godine 1435. Drugi Desisalić se zvao Ivan. Spominje se 1472 kao vlastelin Hercega Vlatka, sina Stjepana Vukčića. Te godine Vlatko i brat mu Stjepan slali su Ivana zajedno sa knezom Ivanom Bogdanovićem i djakom Radovanom Hamzabegu u Foču, da vode parnicu sa dubrovačkim poslanicima oko ostavštine Hercega Stjepana. Ivan je godine 1489 zajedno sa nekim knezom Mihočem bio zakupnik prodaje soli u Herceg-Novom. God. 1492 se spominje Grgur Desisalić kao dvorjanin Ahmeda Hercegovića, Vlatkova brata. Pošto je prezime vrlo rijetko i zato, što su sva trojica bila u službi Vukčića, mislim, da su bili članovi iste porodice. Zbog istog prezimena smatram i sarajevske Desisaliće njihovim potomcima. Ovi, sarajevski, se spominju mnogo docnije, istom 1565. Bilo ih je trojica braće, M i h a j i l o, N i k o l a i D r a g o b r a t. Bavili su se kujundžijskim zanatom i živjeli su u porodičnoj zajednici. Mora da su bili imućni, kada su, kako se veli na jednom mjestu, mogli u svojoj kući dugo vremena gostiti jednog kaluđera, nekog d j a k a D m i t r a o d S v o j i d r u g a. Gostili su ga zato, što je Dmitar u njihovoj kući pisao knjigu Paterik, koja je sada svojina muzeja Stare Crkve u Sarajevu. Dugo gostoprimstvo, koje je kaluđer uživao u njihovoj kući, prikazuje Desisaliće ne samo kao imućne, nego i kao pobožne lјude. Knjiga je u njih ostala do trećeg decenija 17 vijeka, a može biti i duže. Jedan zapis na koricama Paterika spominje I v a n a D e s i s a l i ć a godine 1622. On je zadnji Desisalić, o kom se nešto zna.