Šta je piće? Vrlo prosto pitanje. Na njega mogu i mala djeca odgovoriti. Piće je sve što se pije. A šta se pije? Pije se: voda, mlijeko, kahva, čaj, šerbe, limunada, šurup, turšija, vino, pivo i rakija. — Da, to je piće. Ali upitajmo mi našeg seljaka, šta je piće, pa će nam reći: vino, pivo i rakija, jer seljak pod pićem razumijeva samo ono, od čega se može opiti i što pamet zanosi. Nekom prigodom upita me jedan prijatelj: Ko je pijanac? Na ovo mu pitanje ne mogoh odgovoriti. A on reče: Pijanac je onaj čovjek, koji, štono se kaže, ne moži bez pića živjeti. Je li ono dakle pijanac koji se prigodom kakvih svečanosti tri četiri put;i u godini pošteno naklepa, a kroz čitavu godinu, osim tijeh prigoda, i ne zna šta je piće? Nije. Je li ono pijanac, kojij svaki dan po malo ma od kojeg pića okusi, ali je uvijek pri svijesti; dakle nikad mu pamet ne zanese? Nije. Je li ono pijanac, koji svaki dan po malo pijucne, a kadgod se i dobro naklepa'? Ovo dovodi nekako blizu tome zvanju, ali se opet može reći. da nije pijanac, ako bi dotičnik u slučaju potrebe mogao, da pića nikad i ne okusi. Ne bi dotičnik mogao bez toga biti, onda već zaslužuje potpunu tituki pijanca. Naš narod ima za naziv pijanca još ove izraze: lokač, bekrija i sarhoš. — Ova dva zadnja imena primljena su iz istočnih jezika. Ko pije? Na ovo možemo ovako odgovoriti: Ljudi i životinje. Kad se veli ljudi, to onda ovamo spadaju: siromasi i bogataži. učene i neuke glave, osobe duhovnog i svjetovnog staleža, prostaci i dostojanstvenici, muževi i žene, djeca obojeg spola, pa onda starci i starice. Da prostaci piju, ne trebamo dokazivati, ali da to i dostojanstvenici čine, kaže nam evo ovo: Vino pije Dojčin Petar, Varadinski ban: Popio je sto dukata Sve za jedan dan i t. d. Još i ovo: L'jepo ti je pod noć pogledati, Gdje gospoda piju hladno vino i t. d. I povijest nam spominje nmoge visoke osobe po zvanju, koje su u raboš pjanaca spadale.Da ih mnogo ne napominjemo, spomenućemo samo Većeslava IV (1378.—1419.) Ovaj je u kraljevskom rimu ljubio čašice, ali je i nesretno vladao, jer pod njim buknuše husitski ratovi, koji su preko dvije sto godina kraljevinu Česku harali, i najzad do prosjačkog štapa dognali. Naš pjesnik Vukasović-Vuletić kaže u pjesmi „Pjesnik i vila", da i pjesnici znaju po koju istrusiti. A o tom bi mogli navesti mnogo primjera i za druge ljude. Obično se pije po mejhanama (krčmama). Jos se nalazi piće po hanovima i dućanima, gdje se prodaje uz drugu robu. Danas se pod mejhanom razumijeva prosta krčma, dočim se malo uregjenijim kaže po njemačkom nazivu: birtija ili bircaus. Težak ne ide u birtiju, jer je tamo skuplje. U mejhani je mejhandžija (krčmar). A naše narodne pjesme stereotipno spominju „krčmaricu Maru". U krčmi se drži piće u bačvama i bocama. A gdje nema kolnog puta voze ga u mješinama. Krčmar krčmi pice na boce i na čaše. Čaše se dijele po vrsti pida na rakijske, vinske i pivske. Po prostim mejhanama krčmi se samo rakija, dočim u ljepše uregjenim još vino i piva. Naš narod u Bosni veći je prijatelj rakiji, a u Hercegovini vinu, i to iz ovog uzroka: 1. n Bosni je oštrija klima, a rakija brže razgrije živce, i 2. još u Bosni obilno rodi šljiva, pa ima rakije na pretek. U Hercegovini je obratno topla klima, a šljivu je zamijenila vinova loza. Svako ovo piće ima po više narodnih imena, osim onih, što dolaze u trgovačkoj terminologiji. Rakija ima ova imena: šljiva (može biti meka [blaga] i ljuta), rum (gjikan, sagrdan, vranac, abramovac), mastika, grozda (komovica, dropulja), drenovača, trnovača, komadara, špirituša (klipara), ako je pola špirita, a pola vode, tada se zove pola, smrekovača, borovica i konjak. Svakoj rakiji u opće kažu „mučenica“. Vino dijele na bijelo, žuto (ruso), crveno i crno. Osim gore navedenih vrsta po boji, vino dobiva imena po zemljama i mjestima. Vina ima od grožgja, jabuka i krusaka. A ima ga dosta i fabricirana. Neki ga zovu krvlju Isusovom, jer kad ih upitaju, šta će piti, odgovore: krvi Isusove. Ni pivo nije ostalo pod svojim starim imenom, jer kad krčmar upita: Hoćeš li piva? odgovore mu: Šta će mi čorba. Mnoga, gore navedena pića pravi naš narod sam po sebi. Gore je rečeno, da piju ljudi i životinje. Pa zar i životinje piju? Piju bogme, te još i kako! Piju vodu! Ne vodu, nego baš opojno piće. Grospodar dadne orozu čašicu klipare, da bolje pjeva; psetu i janjetu dadne, da ne narastu, pa su mu tako zgodniji za zabavu; konju dadne, da može bolje poteći. To što rekosmo i narodna pjesma svjedoči: Vino pilo devetero konja, U Smoljani pod ječmenim koljem i t. d. Pa još ovo: Vino pije Kraljeviću Marko; Pola pije, pola Šarcu daje. Kad je bila trka izmegju Bišća i Sarajeva, onda je jedan oficir na svakoj postaji dao svome konju po 3/4 litra konjaka, da se umoreno živinče okrijepi. Narod pripovijeda, da je jedan težak došao s kobilom k nekom dostu, gdje se pekla rakija. Oni su sjedjeli pred kotlom, a kobila je bila straga za kotlom svezana. Kako je bila ožednjela, nekako se odriješi, pa popije iz posude, koja je bila pod cijevima, svu rakiju. Otud se otisne u voće da pase. Kad e rakija skrpila ona se izvrne. Težak, misleći, da mu je kobila krepala, uzme nož, pa je odre. Sjedeći kod kotla i tužeći se dostu zbog te svoje nesreće, opazi, da je kobila ustala, pa opet počela pasti travu. U tom opazi onaj, što je pekao rakiju, da je kobila pet do šest oka rakije popila i tako se pjana zavalila. No njoj nije trebalo mahmurluk razbijati, jer je naskoro iza toga krepala. Liječnici preporučuju neke vrste pića za okrepu. Neke vrste opet štite nas od zaraznih bolesti, i to: rum od kolere, a konjak od influence. Ako je obično čovjek slab, dadnu mu vina, da se okrijepi. Naš narod pije, da se razveseli, da slagje jede, da slagje spava. Pjesnik pije da mu se razigra mašta. Govornik salijeva, da mu se razveže jezik. Gjak malko gucne, da bolje odgovara na ispitu. — Poznavao sam jednog gjaka, koji je preko cijele godine imao nedovoljno iz jednog prijedmeta. Kad je došao ispit, on popije u jednoj krčmi čokančić (1/8 litre) rakije, a drugi turi u džep. Prije nego što će doći red na njega, on se hvati džepa, pa izvuče i onaj drugi čokančić, te glog, glog, glog . . . do dna. Kad je ušao unutra, pa kad su ga počeli pitati, odgovarao je sjajno. Narod ne pije svaki dan jednako, jer to samo čine ozloglašeni pijanci. On ponajviše pije u ovim prigodama: o Božiću, Uskrsu, krsnom imenu, imendanu, rogjendanu, pri porogjaju i smrti, pri sastanku i rastanku, pri svadbi, na zborovima, pri ćaru i gubitku, pa još kad godina rodi i izda. Činovnici takogjer proslave svoja unapregjenja pićem.: Ako je dakle neko veseo, pije od dragosti; ako je žalostan, opet ponesi piće, da se razveseli. Naš narod pije rakiju pred ručak, užinuj i večeru. Ako neko pije rakiju, a nije doba kojem obroku, tad obično zamezeti. Mezetij se rotkvom, crvenim i bijelim lukom, samom solju, suhim i pečenim mesom i krastavcima. Meza se obično uzima s toga, da se slagje pije, i da rakija ne padne na prazno gladno srce, jer bi dotičnik mogao odmah sklapiti. Evo šta veli djevojka u narodnoj pjesmi za svog dragoga: Da mi je znati, je 1' u mehani; Poslala bi mu mezeta. Kako se pri narodnoj svadbi pije, neka nam kaže ova pjesna, gdje draga dragom javlja da je valjda za nekog drugog isprošena: Iskaću ti, što u dvoru nemaš: Rujna vina od devet godina, I rakije tri put pripicane, I janjeta prije pramaljeta i t. d. To se bogme ne ište džabe, nego baš da se popije. Siti ljudi ne piju rakiju nego vino. Težaci ne će da piju rakiju osobito onda, kad su kiselo mlijeko jeli, niti u opće iza jela. A vidio sam, gdje talijanski zidari i poslije večere trukaju rakiju, pa ipak im se nije smučilo. Naši pijanci piju svako piće, u svako doba, osobito ako su gdjegod džabice na njušili. Koji su siromašni, pa moraju preko nedjelje raditi, oni piju samo Nedjeljom svecem. U ponedjeljak, koji obično zovu „modrim", što je doneseno preko Save, razbijaju mahmurluk, i tako se ponovo na zvocaju, te se moraju i u utorak liječiti. Oni koji se i utorkom liječe, zovu se ,,utornjaci”. Pijanac je najgori čovjek, ali ipak volij djevojke njega, kako kaže narodna pjesna, nego li trgovca, kovača, terziju, težaka, it. d., jerj U sarhoša puna čaša; Puno je i srce. Ko ide piti s namjerom da se opije. tada rekne: idem se naklepati, nakresati, gjornuti, naljoskati, nakrhati, nazvocati, napiti, natrukati, nadologati, natuci, zviznuti, nalokati, nakititi. Ako će malo piti veli se: čvrknuti, ždrknuti, pijucnuti, otrovati gujavice. Ako je neko pjan, vele mu: Pjan kao ris, čutura, crna zemlja, čep, top, klin, mrtav; naždro se kao božji vo; ćor ćutuk (valjda posve pjan); ubila ga šljivova grana. Kažu i ovako: Ćeifli je, zviznuo je, čraknuo je, zaoćrio je, nije sam. Je li ko god odličniji ućeifio, tada biraju besjede, pa kažu: veseo je, razveselio se, bio je veseo i t. d. Sve naravi nijesu jednake, jer jedni popiju samo malo, pa ih već skrpi, dočim drugi popije mnogo, pa ipak se na njemu ništa ne zna. Za ove pošljednje vele: ukvasio, kao bačva. Vrlo je zanimivo gledati pjane ljude. Pri tom ćemo opaziti, da su jedni mirni, drugi nemirni i svadljivi; jedni pjevaju, a drugi plaču; jedni nemaju nigdje mira, drugi gledaju da odmali zaspu; jedni se hvale, a drugi opet tuže it. d. Ako ovo čovjek promatra sa gledišta naravi (temperamenta), rekao bi, da su sangvinici i kolerici nenrirni i svadljivi, a melankolici i negmatici, da su opet mirni. No opaža se, da to nije tako; jer piće na svakog drukčije upliviše, pa po tome svak dobije pri piću novu narav. Reknu li ljudi za nekoga da se opio, to se ovako izražavaju: Nalokao se, naljoskao se, gjorno, natukao se, nadro se, nakitio se, nakresao se, nakrhao se, potegao, nadologao se, ućeifio, sklapio, sastavio. Žena obično rekne mužu: Nalokao si se kao pas! — Lijepa prispodoba! Ako je neko istom počeo piti, kažu: Propio se, prolokao se, proćario. Neki i proklinju pićem, pa kažu: Da Bog da se ti propio! Obični izraz za pjanu ženu glasi: Napila se kao tuka, čvaknula, zviznula, malo pinula. Narod kaže: Ništa nije gadnije vidjeti, nego li pjanu ženu. Kao da je, biva, pjane ljude lijepo vidjeti. Naši pjanci pjevaju „ravne pjesme"; a to je obični deseterac. Evo primjer: O Travniče! što si zamaglio; Ili goriš, Il’ te kuga mori? Ili: Trebeviću visoka pianino! S tebe mi se vidi Sarajevo i t. d., a pri tome kucaju uz tamburu; ne znaju li baš tamburati, tad uzmu štap, kakvu cjeplju ili metlu, pa uz nju prstom kucaju, a usnama pomičući, izgovaraju: bim bum, bim bum. O piću i pjancima nikle su raznovrsne poslovice, koje ill najbolje karakterišu. Evo ili: Ko rakije večera, vode ruča, t. j. ljudi, koji u večer mnogo piju pića, sjutra dan moraju vodu piti. Pjana glava ne nosi bajraka. Ova nam kaže, da pjan čovjek ne može ništa učinjeti. Misli se barem ništa dobro, a zlo su već i onako učinjeli, jer su se napili. Popio bi božju kišu, veli se onome, koji ne pita, što je čije, već sve popi čega se dočepa. Popio bi kapu s glave, veli se onom, koji sav svoj imetak u piće potroši. Uvukao je sve svoje u suho onaj, koji sve propije. U glavu pij! kažu onome, koji zavrzuje i napada mirne ljude. Budalastu i pjanu čovjeku ne treba zamjeriti, jer ne znaju šta govore i rade. S toga razloga njihovo se nigdje ne pise, t. j. ne prima kao zbilja ili istina. Pa i sud je blažiji prema onijema, koji nešto pri piću učine, nego kad isto učine trijezni. A da čovjek pri piću može svašta protiv svoje volje učinjeti, kaže nam ova pripoviječica: Bio u Sarajevu nekakav vrlo pošten čovjek. K njemu jedan put dogje vrag, pa mu stavi tri zla, i zapovijedi, da bira koje hoće učinjeti. A ako ne će nikakvo, on će ga popasti i odnijeti sa sobom u pakao. Onaj čovjek prepavši se vražijih riječi, a ne držeći piće za veliko zlo, odluči se napiti. Nu kad se napi, ne znajući šta radi učini i ona dva; a ta su: otigje na nepošteno mjesto i ubije čovjeka. Pjan ne zna šta govori, vele onome, koji utaman i ludo brblja. Drži se kao pjan plota prigovore tad, ako neko jednu te jednu uvijek govori ili radi. Što trijezan misli, to pjan govori, kaže se kad neko sve svoje iskaže. Ova je poslovica istinita, jer zbilja mnogi koješta u sebi kriju po više godina, a kad zviznu, onda sve otkriju. Nema suzice bez pjane g . . ice. Kad se neko ućeifi, pa počne svoje jade otkrivati, onda ga ne će mimoići gornja poslovica. Od duhana kuća popljuvana; Od rakije kuća poskakuje, A od vina nije kuća mirna, to kažu onda, ako neko napastuje i zlostavlja svoju čeljad u kući. Pjanu čovjeku čini se da svi prijedmeti oko njeg obilaze. To kaže i ova pripovijetka: Jedna baba došla Bogorodici na proštenje. Prije nego što je ušla u crkvu, popije sirota čašicu, da se okrijepi. Kako je kukavica pila na tašte, ono ju je sklapilo. Ona klekne na sred crkve, a narod oblazi Grospinu sliku. Kad je već sav narod obišao, učiniće neko: „Šta ti baba već ne oblaziš; sav je narod obišao". — A baba će: „A šta ću, dušo, oblaziti, kad oko mene oblazi Grospa i svi sveci". — Bog i duša, baba je bila težeg tura i preča kod Boga, nego li svi oni božji ugodnici! Lako je piti, ali je muka čep čuvati, reknu onima, koji se ne znaju učuvati od pića. Ako što god reknemo pjanu čovjeku, onda nas se doveže, da ga se ne možemo kurtarisati. Ako se trijezna čovjeka ne možemo otresti, tad učinimo: Navrzo se kao pjan. Našao je u njoj srecu; osiromašio je. Nema u njoj sreće; ne treba je piti. Poštenu čovjeku, a odanu piću vele sažaljevajući ga: Sve mu valja, samo da ne piie. Dobijmo pa popijmo, kažu ljudi, kad koće reći, da najprvo treba nešto zaraditi, pa onda uharčiti. Ima ljudi, koji pri piću vide sve dvostruko. Jedni su opet velike kukavice, a kad se napiju, najveći su junaci. Jedan čovjek dogje mejhandžiji, pa zaišće čašicu rakije, ali da nikom ne kazuje. Mejhandžija mu odgovori: ,,Ne boj se! Ne ću ja nikom kazati. Kako bih ja kazivao na svoje mušterije? Nego bojim se, da ćeš ti kome prije kazati nego ja”. „Kako ja kazati? upita čovjek začugjen. Ta da ja hoću, da svak zna, ne bih te ni molio, da me sakriješ". Megju tijem isti mušterija popije i drugu, pa i treću sa istim ugovorom. Ali kad ga je već treća bila skrpila, počne onda pjevati. Mejliandžija ga na to počne šutkati: „Ćuti, bolan! čuće ko, gdje u mejhani pjevaš, pa će ti reći, da si pjan!" A čovjek, razigran, odgovori: „Koga se ja bojim"? Nije meni niko platio; za svoje pare ja pijem". Piće se pozna na očima, na hodu, po govoru i po zaduhi. Ljudi su i tome našli lijeka. Kome se pozna na očima, metne crni cviker. — Fićfirici! ne nosite cvikera, jer će ljudi misliti, da ste uvijek pjani. Ako se kome pozna po hodu, doviknu mu: Udireči se! Pozna li se po govoru, reknu mu: Nijesi ti pjan, samo ti se jezik pokratio! — Oni, koji hoće, da piće sakriju, jer se u svijeh pozna po zaduhi, žvaću karanfilj i uzimaju nekake medicine iz ljekarne. Ako to ne učine, oni reknu: Ne će poznati; ne ću se s njim ljubiti. Pjanu ćovjeku pokažu dva prsta, obicno kažiput i veliki prst, pa pitaju kolika su? — Obično on odgovori dva, kao što i jesu. A oni brže bolje pruže i palac, koji je za onima bio sakriven pa dometnu: Kako su dva, kad vidiš da su tri? Mnogi ne znaju svoje ruglo pokriti, te se hvale, kako su bili pjani: Ala sam se rakije natuko, Jedva sam se do kuće dovuko. Pijanac veli: šta će mi voda, kad se u njoj žabe kupaju. On bi najvolio, da s njom (rakijom) rijeka teče, dočim oni, koji ne piju mnogo, vele: Ne mogu je više, da s njom rijeka (potok) teče. Za one, koji su pili, pa su se tobože okanili, kaže se: Ne će iz prazne. Ne će otkako je zadnji put bolovao. Ne će dok je ne vidi. Ne će dok se ne dočepa. Ne će iz male nego iz velike. Ako se hoće kazati, da je bilo mnogo rakije, reknu: Bilo je kao Save (vode). Ako se dva ćeifli čovjeka sretnu na sokaku jedan drugom učini: Ili si pjan, ili te gledam pjanim očima. Da se pijanac obrani, obično rekne: Da je ima mnogo, pio bi je svak. Rakija može biti blaga kao voda. ljuta kao grom, stoga išću one, što treći dan s konja obara. Pijanci obično piju iz malih čaša, jer im je drago u nju gledati, te već u ovom gledanju nalaze neko zadovoljstvo. Ako slučajno koji prevail čašu, ostali učine: Svejedno, a prolio, a popio. Ako se pročuje, da je jedan jemin učinio, pa se prošao pića, onda onaj, koji zna, da on još cari, kaže: Ne pije, već salijeva. Posrne li danas ko u čaršiji, odmah jangini dočekaju: Pjan je, vodi ga! Misli se u zatvor. To su od tad iznijeli, od kad se počelo piće zabranjivati. Za koga znaju, da je može, naliju mu čašu petroleja, te siromah pljucka po tri sata. Kad se pije onda govore: De, da se kucnemo! Nazdravi mi! Pij, i ćaća ti je pio, pa je dobar čovjek bio! Ne budi kukavica, nego popij s ljudima! Pri piću su nikle one lijepe naše zdravice, osobito u Hercegovini. Onaj, koji pije, rekne zdravicu, pa obično veli: ,,Ne bila nam prva ni pošljednja, nego sretna i čestita“. Slušaoci dodaju .,Amin, Bože!" Zdravi li poduže, slušaoci neprestano aminaju t. j. govore „Amin Bože". Ako je onaj, koji toči zaboravio red, pa koga slucajno preskočio, onda dotičnik rekne: Ne preskači me! Volim da me i smrt preskoči, nego čaša. Nude li koga rakijom, on obično zahvaljuje, a ipak prima. Običaj je ponuditi rakijom tri puta, ako to nije pri jelu, gdje bude i po dvadeset puta. Ne će li ko druge čaše, reknu mu:Nijesi na jednoj nozi došao. A ako ne će treće čaše, kažu: De popi u ime sv. Trojice. Roditelji, a i narodna pjesna svjetuju mlagje, da ne piju, ili da se barem ne opiju: Pij, brate, pij, al se ne opij! Mnogi i negativno svjetuju: dobro se napij, pa će ti biti velika dika! Kao što su se u sve uvukle praznovjerice, tako i u piće, jer kažu: Ne valja preko ruke točiti. Kažu i to, da se ne može opiti onaj, koji metne pod svako pazuho po po glavice crvenog luka. Da je to istina, onda ne bi niko na svijetu bio pjan. Šta je mahmurluk? — Premda mahmurluk nije naša riječ, ipak je pijanci dobro razumiju. — Mahmurluk je ona muka i glavobolja, koju svaki čovjek iza mnogog pića mora pretrpjeti. Mahmurluk je sličan naoblačenu nebu za ljetnog sparnog dana, gdje čovjeka znoj poduzima, a ništa mu se ne mili raditi; sve mu je dosadno. Ono žiganje u glavi slično je munji, a izvanjska lupa, što na sluh djeluje, grmljavini. Mahmurluk je pošljedica prekomjernog pića, te stoji u svezi kao uzrok i učinak, jer jesi li odviše pio, sigurno ćeš biti mahmuran; nijesi li pio odviše, sigurno ti je, da ga ne ćeš imati. — Zaludu je to tako! Ima ljudi, koji se hvale, da iza pića nijesu bili mahmurni, premda su bili pjani kao čutura. Pogledajmo mahmurna čovjeka. Jadan ti je! Iza onog veselja, pjesne i igre objesio nos: boli ga glava. a čini mu se da je kolik varićak ili trnka; neprestano pije vodu, a usta suha; trbuh se sklopio, a ne može ništa okusiti; oči mu zakrvavile, mislio bi, da je gorski hajduk; ljut sam na se, ubio bi svoga ćaću; ne mili mu se ništa raditi, osobito ako je to umni posao; dan mu se čini godinom, neprestano mu se zijeva od dosade; ruke dršću; noge izgubile snagu pa sve trnu i trnci kroz njih prolaze; ne može da stoji; ne može da sjedi, ne da mu se šetati; kuda mu je haps, a radionica drugi; kao što mu je pri piću bila hitra pamet, tako mu sad misli teško dolaze; računa sam u sebi koliko je popio i šta je pio; na jedan put mu nešto zašumi u ušima, pa misli, da je kod jajačkog vodopada; opet se sjeća osoba, koje su s njim bile, i koje su ga vidjele, pa se stidi, u zemlju bi propao: misli, kako će se te nevolje kurtarisati, pa traži kiseli kupus, raso, kiselo mlijeko, krastavice, papriku, sirće, turšiju, sodu, pa opet rakiju, vino ili pivo, da se te glavobolje oslobodi, ili opet novu dobije. Nesretni Nasradin hodža pravo je rekao nekom sultanu, da on ne pije, već mahmurluk razbija. Teško se jedan put naklepati, a poslije moraš, hoćeš, ne ćeš, ako nijesi toliko moralno jak, da se dva tri dana uzdržiš, pa da mahmurluk ne razbiješ opojnim pidem, nego vodom ili dim drugim, jer diniš li to opojnim pićem, to si sjutra dan na istoj deredži. Mnogi su ljudi taj nesretni mahmurluk bortali, pa se ipak ne okaniše, nego malo po malo svoju očevinu uvukoše u suho, pa spadoše na prosjački štap: na teret sebi, svojoj rodbini, svemu narodu i općini. Poznavao sam takvog jednog nesretnika, koji je, za otomanske vlade prodao sve, pa i sina jednom paši, a novać prolokao. Koliko ih je tako svoj imetak profuturilo, ne može se kazati; koliko ill je izgorjelo, u vodi se ugušilo, na polju se smrzlo sve zbog pića, ni to se ne zna. Sve to narod vidi, pa ipak srće za tijem zlom kao ćorav; on ne zna, da ga više piće ubija i uništuje, nego li kuga i morija. No kad on ne zna, a to zna visoka vlada, koja je počela po malo „pjane mejhane" ukidati, a i inače piću na kraj stajati. Hoće li u tom plemenitom poduzeću uspjeti, kazade nam ovaj istiniti dogagjaj: Poznajem jednog čovjeka, koji je štono se veli bio smrtni pijanac. Kad je on prije dva, tri desetka godina, sve svoje popio bio, pa vidio, da ved nema šta, rede: ,,S bogom kudo! Suncu i mjesecu nadaj se svaki dan iza gore, a meni nikad", i tako zamagli u svijet. Kod kuće mu osta tužna i žalosna žena sa troje dječice. Majka je djecu savijala oko sebe i pazila. Kad su djeca dorasla do škole, dala ih je u školu, a poslije na zanat. Izučivši zanat, domognu se dječaci male svotice. U to vrijeme začuju, da im se otac negdje u Posavini potuca od nemila do nedraga. Oni pritegnu opanke, pa u Posavinu. Po kazivanju nagju ga u jednom selu. Kakav je bio, Bože sačuvaj i najvećeg dušmanina! Sinovi ga uhvate, pa s njim u potok, lijepo ga operu i obuku, pa s njim kući. Kod kuće hoće ćaća, da opet gjorne, ali sinovi ne daju. Ako kad god i pijucne, a oni za batinu, pa ovud hoću, a ovud ne ću. Pa šta mislite ? Evo ga i danas zdrava i čitava. Rakiju zaboravio, kao da je ni Bog stvorio nije! Možda de ko redi, da nije pravo, što ga sinovi kad god opipaju, ali ja velim da jest. Kad on nije htio njih učiti pameti, neka oni barem nauče njega. Oni su mu rekli: Ne pij, pa se ni za šta ne staraj! — On ne pije, ali i oni vrše svoje obećanje. Znam i za drugi slučaj, gdje nije mogla prijateljska opomena koristiti, pa je „ljeskova tarana" svoje učinjela. Samo neka visoka vlada nastavi dalje svoje plemenito djelo istom energijom, kao što je započela, pa će na skoro, ako Bog da, vidjeti uspjeli svoga zaslužnog djelovanja. Sigurno će bolje uspjeti, nego li su svi satirički i humoristički listovi uspjeli, jer ćoravu ne fajdi namigivati, a gluhu šaptati; niti treba ružiti onoga, ko obraza nema i svog dobra ne uvigja.