Šta je igra, šta li zabava? Pojmovi su to iz svagdanjeg nam života, pa nije potrebno da stvaramo o njima visokoučena pravila, već ćemo reći u kratko: I igri i zabavi je svrha, da se ugodno provede vrijeme. To bi bila neka prividna definicija igre i zabave, al' pravo njihovo obilježje leži u tom, da se čovjek malo rastrese iza ozbiljna rada, i — već prama vrsti igre — jača tijelo, oštri razum, vježba se u doskočljivosti, okretnosti, prisutnosti duha, i življem promatranju. Dakle kako se vidi igrom se ne provodi samo vrijeme, već ona i drukčije dosta koristi čovjeku. Po prividnom pravilu njikovu bila bi igra i zabava u nekoj užoj svezi, pa makar da je tako, ipak je igra samo grana zabave, jer, kaže se: konj je životinja, a životinja nije konj; tako je i za igru. Igra je zabava, a zabava nije igra. Igrom se čovjek zabavlja, a zabavlju ugodno provodi vrijeme. Po svemu se vidi, da je zabava nešto opde, a igra posebno. Ne idimo u općenitost, već da se malo igrom zabavimo: Čuli smo i čitali: koliko su stari Grci cijenili igru, kako su slavili pobjednika u igri. I poslije njih igra se širila i u ostalih naroda. Noviji pedagozi uvedoše je i u školu, jer najposlije dijete se igra kod kuće dok ne pogje u školu, pa za što da mu to škola zabrani. Za to su uza školu bašče i gombališta, gdje se djeca gimnastišu i igraju izvan školskih sahata. U Ingleskoj su uvedene igre i u srednjim školama sve do sveučilišta. Zagjemo li malo iz škole u unutricu — u narod, nadi ćemo skoro svagdje igara i to pravih narodnih igara. Naža najpoznatija narodna igra je: bacanje kamena s ramena uz ostale manje igre. Ovom se igrom zabavljaju djeca, momei pa i ljudi, samo je žalost da se u najnovije doba a osobito po varošima zamjenjuje ova igra kartama i dominama. No pustimo to sad, već hoću reći: da nema naroda, koji ne bi imao svojih igara, i da nema vijeka, u kom nije bilo igre, počevši od starih Grka, pa do danas, a ako Bog da i od danas u buduće biće ih. Razmotrimo sad malo vrste igara. Igre se mogu podijeliti na dječije i igre zrelih ljudi. Dječije su obično igre loptom, topom (takogjer lopta od zbijenih konjskih dlaka) igre s konjima, kolicima, lagjicama i t. d. Igre zrelih ljudi su obično take, gdje se iziskuje snaga ili vještina tijela, oštro oko i doskodljivost kao: bacanje kamena, kugle, bilijara, šaha, dame (slidno šahu), karata, domina i prstena. Na dalje se mogu igre podijeliti u — recimo — pokretne s kojima je skopčano kretanje tijela, i nepokretne, gdje tijelo miruje, a sama duša radi. Prve su — pokretne — obično za djecu, regje za ljude, a druge — nepokretne — za zrelih ljudi, a gotovo nikako za djece. Da su pokretne korisnije po djecu, a nepokretne za ljude, to nije nužno ni spominjati. Na pošljetku se mogu još podijeliti na ženske i muške igre. Gotovo su sve ženske igre nepokretne. Za tini imamo igara ljetnih i zimskih, kućnih i poljskih.... no dosta o toj razdiobi, već da mi igru drukčije promotrimo: Uzevši pred oči svrhu i cilj igre, moramo s mjesta da je odobrimo, jer velinio da se čovjek rastrese i nekako odmori iza ozbiljna rada, da se igrom jača tijelo, oštri razum, privikiva se okretnosti i življem promatranju i t. d. Pogjimo od početka života čovječijeg: Dijete se popne na svoje nožice, i u što udari najprije? Odmah u igru. Do šeste godine sav je njegov život ispunjen snom i igrom. Sedme godineistom neki dio njegova vremena zauzme ozbiljan rad i to traje skoro do petnaeste godine. Poslije petnaeste već prema prilikama posao postaje vedi, a igra manja. Oko dvadeset pete igra zauzme ono vrijeme, što je zauzimao posao u sedmoj, a posao opet ono vrijeme, što se trošilo na igru. Poslije toga posao zauzme skoro sve vrijeme ostavivši samo mali dio igri i zabavi.Al i to je opet prema prilikama. Dok se kod varoške djece igra i rad tako kose, seoska djeca u isto vrijeme i rade i igraju se. Uzevši pred oči svrhu i cilj igre, — velimo — moramo s mjesta da je odobrimo. Al uzmimo sad pred oči ne ono što bi trebalo da žanjemo od igre; već ono što je danas u istinu pošljedica igre. Uzevši dakle pošljedice igre pred oči, moramo s mjesta da je osudimo, jer u istinu ne uživamo vazda od nje ono, čemu je namijenjena. Dakle po tom izlazi, da imamo opet dvovrsnu igru t. j. igru kojom se u istinu čovjek odmara od ozbiljna rada, kojom se jada tijelo i oštri razum i t. d. i opet igru, koja nam ragja zle pošljedice. A kakve su to pošljedice ? Eto take: da čovjek postigne djelomice ono što i onom prvom igrom, al' uz neke novčane gubitke. Pa da je samo to, ni po muke, već je drugo po srijedi. Čovjek gubi u igri male, pa poslije ivećesvotice. Težnjazanovcem, kojise tako lahko gubi i dobiva, razvije se u njem; iz nje se raspiri strast; strast zavlada čovjekom i on joj je rob. Eto to je ona zla pošljedica igre. Prema tome dakle imamo opet u glavnom dvije vrsti igara i to prvu, u kojoj se ne gube novci i u kojoj se ne raspiruje strast, a drugu, obratnu prvoj. Pošto prva postizava onu pravu svoju svrnu, čemu je i namijenjena, nazvaćemo je piemenita igra, a onu drugu straštvena.Ta razlika kako se vidi nije u vrsti igre, već u načinu igranja. Razmatrajući postanak strastvene igre vidjećemo, da je tako. U svakoj, najnježnijoj igri, kojoj ni iz daleka ne bi mogao proreći zlu budućnost, t. j. da će ona kad raspiriti strast u čovjeku, možeš naći klicu neke sebičnosti. Dječica se igraju da jedno drugo dobije. Makar ne bio nikakav oklad po srijedi, ipak se dijote osjeća nekako pobjedonosno kad nadigra drugo, a ono opet pokunjeno, kao da je što izgubilo. Na to dogju stvari, kao što su orasi, lješnici i slično, koje su i predmet i oklad igre. Naravski jedno gubi, drugo dobiva. Zar ono, koje je dobilo, ne osjeća se sad kao gospodar nečega što ima „svoju vrijednost", a što je ono „svojom modi" zadobilo. Domalo se umiješa megju orahe i koji novdid. Poblepa za novcem razvije se brzo, ili je već postojala u njem, pa kad pomisli da ga je lakše u igri dobiti nego, li trudom zaraditi, onda i udari u igru za novce. Ne preprijedi li to škola ili strog nadzor roditeljski, eto nam za koju godinu od onog mališe krasna igrača, koji iz dana u dan gubi i dobiva svotice, koje njegovi parci teškom mukom zaslužuju. Na pošljetku uzraste kao momak i njemu je sad jedina briga — igra; novci su mu kao blato, troši ih nemilice jer je na vrlo lahak nadin došao do njih; al' kad je u igri, kad gubi, kad pane u strast, poginuo bi za novčić. I sad kad je pao u strast, nema mu spasa; otrovan je. Da razmotrimo sad razliku izmegju onog, koji se bavi plemenitom igrom i onog, koji je postao strastven igrač. Onaj radi svoj svagdanji posao sa osobitom voljom, sa zadovoljstvom, pa tek kad se osjeti umoran, a i kad mu posao dopusti, lati se igre, al' plemenite igre, strogo zabave. A ovaj? Ovaj o poslu i ne misli već o igri. Njom je zaokupljen i kad igra i kad ne igra. Za njom trči, za njom lebdi, bez nje ne može da živi, pa kad slučajno nije zabavljen igrom, onda ako se kad i lati posla, to je bez svakog reda, bez ikakve obveze. Dakle skroz obratno onome. Onome je igra, a ovom posao nuzgredna stvar, deveta briga. Kolika razlika! Obazrimo se sad na postanak t. j. na početak i jednog i drugog igrača. Za čudo: početak im jedan. Dakle jedna te ista igra, ta nježna dječija zabava, rad, život tih angjelaka da bude kvas, da bude klica ovoj zarazi, ovom otrovu! Pa šta je uzrok da na toj rasputnici, na tom raskršću skrene jedno zlim, mjesto oboje dobrim putem? Zar dijete samo? Ne. Dijete nije krivo, nego krive prilike, a te prilike mogu bit': slab nadzor roditeljski, nepolazak škole i nerad. Sama igra može se razviti u strastvenu samo uz ovake prilike. A sad razmotrimo još eno ona tri igrača onamo u kutu, što no igraju ne obziruć se ni na što, što se oko njih zbiva. Dan je lijep, da ne možeš ljepšeg želiti. Sunce obasjalo svaki kutić, a zagrijalo onaj prizemni vazduh, pa ti sve titra pred očima. Zeleno drveće nakitilo se rodom i plodom, šareno cvijeće daje ti ugodan miris; težaci se vide po poljima, svijet hoda čaršijom, sve u poslu, sve u radu, sve hoće da se okoristi ovim lijepim vremenom. A oni od ranoga jutra eno zasjeli za sto, nit je koji doručkovao ni ručao ni vode se napio, već eno karta puca megju njima, a oni se zajatarili u licu, očima lukavo sijevaju, svi su ljuti, svi su uzrujani, jedan bi drugom životu kidisao. Koliko je nebo, ta Božija prostorija, sunce ga je svega prešlo, a oni još ne ustaju iza stola. Sunce okrvavi vrhunce gora i bregova i zapade za brdo; puhnu tin vjetrie, mrak se poee hvatati, nastupi tiha, blaga, nježna, ljetna noć, a oni ne dižu glava. Oči im sumorne, upale u glavu, pod njima obrazi nabrekli, a oni nemaju kad da zalogaj kruha uzmu, da kap vode proždru. I riječi malo čuješ od njih; sve što čuješ, sve je gadna i pogana psovka. Dokle će igrati? Dok ih ne izda želudac, dok im ne malaksaju sile. Nesretnici! Obične svote, koje cirkuliraju izmegju ovih igrača nije sve, što ova zaraza vuče za sobom kao pošljedicu. Nema igrača koji se ne ljuti, kad gubi novae. Ta svagdanja ljutnja i uzrujanost silno upliviše na čovjeka, pa postaje zle volje, naprasit i nervozan. Kako se pohlepa za novcem razvije vec do strasti, tako igrači postaju sebični; a radeci vazda o varci, u njima se pojavljuje prepredena lukavost. Igrom se dočepa tugjeg blaga, pa ga onda troši nemilice, a smilovanja prama ikome ni malo, pa eto ti nemilosrgja. Nagje li se igrač u neprilici kad gubi, onda je pripravan i da krivo igra, da drugu oko zavara, da prosto ukrade, otme i t. d. pa zar se onda može o njegovu stidu, ponosu ipoštenju govoriti? Kad je u sve to zagrez'o, pa kad je pao u škripac, uzruja se i tada nije golem korak pa da megju njima i krv pane. Saberemo li sve te opačine, kojih klica leži u strastvenoj igri, onda nam nije teško pogoditi, što sve može biti od jednog strastvenog igrača. — jednom riječju zločinac. Eto kuda vodi ta nesretna zaraza eto kakve pošljedice vuče za sobom! S toga pazimo na mladež da se ne otruje tijem otrovom; dajimo djecu u školu, dajimo im plemenite igre, da ih sačuvamo od ovih opačia! Pazimo, budimo oprezni, to nam je sveta dužnost!