Reklama i njezina korist.

KALENDAR BOŠNJAK,

Reklama i njezina korist.

Autori: J.K.BORJANOVIĆ

Čovjek ima danas za se lično, pa i kao član porodice, općine, društva i države mnogo više potreba, poziva i dužnosti, nego što su ih imali nekada naši stari. — Danas se drukčije odijevamo i hranimo; drukčije radimo i trgujemo; drukčije živimo i putujemo; različito svoje misli priopkavamo drugima i t. d.; u kratko mi danas u svemu drukčije živimo i radimo, no nekada naši stari. — Sve danas ide i brže, savršenije, u vekoj količini i obimu. Dodir sa vaskolikim svijetom, savršenije uređenje države, napredniji ukus i pravac u društvenom životu izazvalo je sobom i mnogo veće potrebe za naš opstanak i napredak. — Htjeli ne htjeli, svi moramo poći za svijetom i ovom naprednom strujom našega doba. Ko to ne će i ne može da čini, ili se tome još protivi — taj će ostati zaboravljen, izgubljen i pregažen, te mu se ne će znati ni traga ni glasa ovdje. — Blago dakle svakomu onomu pojedincu, pa i svima onima ukupno koji se znaju iz svoga uskoga kruga, iz skromnoga mjestanca i iz društvene guste mase i niske dubine vinuti u visinu, isplivati na uglednu površinu i otuda se na sve strane obazirati i sve potrebno ne samo uočiti, nego ujedno i sebe uočiti dati ! Koji znade privuki pažnju velikoga dijela publike na se i na svoja djela, taj ne samo da se nema bojati propasti, no će se vazda održati na površini ili će se podići još i do uglednih visina. Zbog toga, što su i naše današnje potrebe već velike, teške i skupocjene i što se okolo nas nalaze svuda već i susjedi iskusniji, napredniji, imukniji i umjetniji — mi se moramo ozbiljno brinuti, da ni u čemu ne zaoetanemo nza ostaloga naprednijega svijeta, kako nas ne bi ova silovita bujica povaljala i smrvnla. Zbog toga danas ljudi iznose na javnost zvoja djela, te ih ističu, hvale, preporučuju i uljepšavaju svim mogukim sredstvima i načinom. I narodna riječ to potvrđuje, kada kaže: „Znano, voljeno; neznano, nepitano". Ovaku reklamu čine u svoju korist svi: malo i veliko, siroto i bogato; radenik. zanatlija i trgovac; činovnik, naučenjak i umjetnik; velikodostojnici, državnici i vladaoci; čitavi narodi, pokrajine i države. Pa kada svi tako čine reklamu za sebe i stvaraju ugleda sebi, svojim proizvodima, svojoj domovini i svome plemenu, — zar da ne pođemo i mi njihovim stopama? Kako to da činimo? Ima li za to onker uputstva, pravila i pisanih knjiga? Ne! Od svega ovoga nema nigdje pribranoga cjelokupnoga pravilnika; niti bi kogod i mogao udesiti to za vaskolike osobe, prilike i potrebe, za sve staleže i za svako doba. Ali, i ako ovoga nema, možemo se poelužntn bogatim iskustvom u drugih naroda i ugledati se u tome na njih, pa otuda za naše prnlike i potrebe iznaki lako način i pogodnn pravac reklame. Reklama se upotrebljuje danas na veoma razne načine, od najprimitivnijih (provodadžije, kumovi, prijatelji, majke i bake, telali i bubnjari i t. d.), pa sve do najsavršenijih (štampom, saobraćajnim srestvima. umjetništvom, skupštinama, diplomacijom i t. d ). Danas su najveći majstori u upotrebi i izumu reklame — Amerikanci. U Jevropi prvo mjesto zauzimaju u tome Francuzi i Inglezi, za tijem Nijemci i Belgijanci, Talijani i t. d. U Aziji su prvi Kinezi, Japanci i Parzi (u Indiji). No svuda se naročito ističu — Jevreji. Šta sve u tome čine na zapadu (osobito u Sjedinjenim sejevero-američkim državama, u Francuskoj i Ingleskoj) trgovci. fabrikanti, zanatlije i gostioničari. neka pokažu ovi primjeri: Velike trgovine imaju tamo po više stotina spomoćnika; cijelu svoju kuću od 6—10 bojeva pretvore u magazu sa nebrojenim sobama prodavnicama. Da bi kupce što bolje privukle i u svojim lokalima što duže zadržale, čine im svakovrsne ponude u jelu, piku, zakuskama, i cigarama, sladoledu, zabavama, igrama i t. d.; drže i bilijare, karte, šah, listove i knjige, poštu, brzojav, telefon i ine razne udobnosti za uživanje, potrebu i zabavu. Sve ovo dobija mušterija besplatno. I ako su ovo odveć veliki izdatci za firmu, ona ipak nalazi svoga računa, počem joj prihodi postaju danom u dan sve veći i stalniji. Trgovine u malom daju svojim mušterijama i razne poklone, kao i. pr. lijepe slike (u bojama izrakene), ili ukusna ogledala (zrcala) sa svojom firmom. Neke daju pri koncu svakoga mjeseca i proviziji kupcima; neke opet i bonove (kupone) za ulaznicu u pozorište (kazalište) i koncerte; neke i putničke karte za željeznicu, parobrode, tramvaj, banje i t. d. sa 15—20°/0 popusta od one cijene na glavnim j blagajnama. — Neke poklanjaju fotografije gospodara radnje, na čijoj se poleđini nalazi i kratki cjenovnik robe dotične firme. Uz robu se prndaje još i veoma elegantna škatulja (kutijica) ili vrlo ukusno izrađena etiketa, koje daju robi vazda onaki vid, kao što i ukusno odijelo čovjeku. Neki fabrikant gradi od papira lice od košulje (Vorhemd) tako lijepo i praktično, da se ovo ne mora više vi prati, kada se zaprlja; lice se prosto slisti (skine. sljušti, i ocijedi). a pod njime se ukaže drugi sloj isti onaki: kada se i ovaj drugi zaprlja. skine se i upotrijebi se treći, pa tako dalje i četvrti, peti i šesti. Cijela ova šesta struka, prednja strana košulje (ili lice) ne pere se nikada i staje manje nego kada bi se dala oprati, ubijeliti i uglačati, a može se nositi prema okolnostima 6—18 dana. Praktičnost ovake košule u brzo shvatiše i drugi fabrikanti papira, te počeše patvarati njegov izum. — Sada se fabrikanat dosjeti i usavrši svoj izumjoš bolje, te natkrili sve svoje konkurente. — On poče sada na svakome od tijeh šest slojeva košulje štampati krake romane, novele, priče, pjesme i t. d., te je sada publika imala ne samo košulju za šest puta, nego ujedno još i zabavnu biblioteku, te poče kupovati samo njegov fabrikat. Mnogi vatreni čitaoci ne mogoše ni dočekati, da im se jedno lice na košulji zaprlja, nego ga saderaše sami (i ako čisto), samo da što prije pročitaju produženje i završetak ove i one priče i da saznaju je li se ubio oficir ili je li se udala Kata za Marka? Posjednik nekojega salona za žensko odijelo obuče n. pr. po 12 djevojaka u novo sasma jednako odijelo i to od glave do pete, te se ovako uniformisane (idući sve dvnje i dvije) šeću kroz najživlje ulice po varoši. Svačije oko zatakne za ovu grupu mladih, lijepih, najelegantnije i jednako obučenih djevojčica i pita se: ko si i šta li su te ljepotice? Jesu li one sestre ili pitomice nekojega zavoda? Od kuda im tako prekrasno, u varoši još nevikeno ukusno odijelo najnovijega kroja ? Ali u pristojnoj haljini iza njih ide neprestano i jedan poslužitelj, noseći u ruci visoku zastavu, na kojoj se može jasno čitati ovo: „Najnovija moda iz salona N. N., ulica N. N. br. N. Još se ovaj živi izlog ili čudna litija nije ni povratila doma, ali se već salon puni mušterijama; ženice vuku svoje muževe a kćeri matere u damen salon N. N., da poruče onako lijepih haljina, šešira, cipela, suncobrana N. T. D. Trgovina sirom i maslom izda na jednome listu papira početak 3—4 romana; u nekoliko hiljada komada razda ovo besplatno po varoši i okolici gostionicama, većim porodicama, kuharicama. podvornicima, šegrtima, vojnicima, đacima i t. d.; na dnu se nalazi primjedba, da se prvo produženje ovih romana može dobiti samo u trgovini masla i sira N. N. (ulica i broj) i to opet besplatno. — Ako se 1000 osoba odazove i zatraži produženje romana besplatno, biće ih najmanje 500 osoba, koje će onda u trgovini nešto i pazariti. Račun je onda tu već uhvaćen i hasna je velika. Neki trgovac stavi u svoj izlog među ostalom robom i jedan novi kožni novčanik, na kojemu bijaše znatnim pismenima naštampano ovako: „Novčanik od prave čovječije kože". Publika nagrne na izlog, da vidi svojim očima to čudo i varvarstvo 19. vijeka. Stvar dođe najzad i policiji do ušiju. Policaj ulazi u trgovinu i uzima sa zvaničnom dostojanstvom na odgovor trgovca, tražeći u ime zakona, da mu prokaže prijestupnika i kanibala kožara, koji čak i čovječiju kožu čini i od nje izrađuje novčanike. Trgovac se voljno odaziva pozivu policije, vadi iz izloga dotični novčanik i predaje ga vlasti sa nekim gordim osmjehom, pokazujući mu ujedno i drugu stranu (poleđinu) novčanika, na kojoj stoji kao produženje i završetak sa prve strane još i ovo: „nije dozvoljeno nikome graditi!" (cijelo sada vala čitati: Novčanik od prave čovječije kože — nije dozvoljeno nikome graditi!). Policaj se prenerazi takoj vještoj šali i njegovom nasjedanju; publika udari u smijeh i počne jatomice kupovati ovake novčanike radi obmanjivanja svojih poznanika. Trgovac nije mogao dovoljno pribaviti takih novčanika za nebrojene kupce. Trgovac objesi o vratima svoje radnje japanska talasasta ogledala, u kojima se lik svakoga gledaoca pokazuje sa naduvenom ili veoma uskom glavom, trupom ili sakatim nogama, — prave nakaze i havetinje. Gledaoci se skupe jatomice. ogledaju se, kikoću, šale se i čude i t. d., ali i veliki broj od njih ulazi i u radnju, te pazari cigare, duhan, šibice, bonbone, marke i t.d. Neki trgovci daju ovda onda svojim izlozima i političko obilježje. Grade od razne robe trobojnice. Saspu i. pr. u poveće boce dole živu, na nju vodu, plavim ili zelenim obojadisanu, a no vrh vode još i obojadisano ul.e (crveno), te tako onda izlaze tri boje: crveno plavo i bijelo (ili crveno zeleno i bijelo) Neki trgovac muškog odijela objavi. da će svaka ona mušterija dobiti u njega zimski ogrtač na poklon, ako pazari robe za 15 dolara.Za dva dana mu je dućan bio sasma rasprodat. Neki berberin brije svoje mušterije. a u isto doba daje im u pobočnoj sobi čistiti i uglačati i njihove šešire i cilindre besplatno. Razumije se, da je svako radije svraćao u ovu brijačnicu, gdje je badava bilo i čiščenje i glačanje šešira. Fabrike porculanskoga nocyfea poklanjaju velikim hotelima potiune opreme (servise) za nocyha (tanjire, zdjele). A zašto mogu to činiti ? Ha nocyfey cy postavljeni oglasi, koji su veoma dobro naplaćeni i za malene prostore. Svaki gost htio ne htio mora pri jelu čitati i te oglase. Po velikim varošima fabrikanti i preduzimači postavljaju po ulicama, pijacama, šetalištu i parkovima žel.ezne stolice i klupe badava za publiku, jer se i njima ovaj izdatak bogato isplati sa stalnim oglasima velikih trgovina, kupatila i hotela. U Čikagu će se vješati nekoji zlikovac. Ogromna masa naroda čeka da vidi taj strahoviti prizor. Osuđenik pred gubilištem ovako progovara svjetini: „Gospodo ! Nije mi žao što umirem, zaslužio sam. Ali me je samo žao, što ne ću više piti onakog izvrsnoga piva iz pivarnice Roberta Dika, kojem u bijelome svijetu ravna nema." Veli se, da je pivar R. Dik učinio pismeni ugovor sa osućenikom i sa odobrenjem vlasti, da će platiti 1000 dolara porodici osuđenikovoj, ako ovaj te riječi narodu prije vješanja izgovori. U jednome velikom izlogu sjedi lijepa djevojka sa odveć dugom, gustom i crnom kosom, gradeći od nje pletenice. — Ispred njezinih nogu piše krupnim pismenima ovo: „Što mi je kosa ovaka lijepa, crna, gusta i dugačka, to jedino imam zahvaliti pomadi „Higeja" ove firme. Neki trgovac u Filadelfiji objavljuje, da će svake Nedjelje u 4 sahata po podne u parku N. puštati vazdušnu loptu (balon) iz koje će padati pisma u kuvertima. a meću tima mora biti i jedna banknota od 10 dolera. Četvrtina varoši izlazi u park, gleda balon, hvata pisma, otvara ih i traži banknotu. Jedan je u istini i nađe; a svi ostali pak čitaju elegantan cjenovnik robe onoga trgovca i veselo piju pivo u restoraciji, koju drži opet zet onoga trgovca. Neki pivar objavi, da će svakog onog gosta svoga on sam sobom na kolicima do kuće odvući, ako ovaj bude u stanju ispiti po 6 boca njegovog najjačeg eksport piva. Nagnu gosti u pivaru kao šaška, ali niko da dotjera do 6 boca; kod četvrte i pete već mnogn pobjegne kući ili padne pod sto pjan. Gostiju je vazda puno bivalo, jer se nadahu, da će ipak pivar nekoga na kolicima vući; a najzad i to ih je osobito veselilo, što su svakoga dana smiješnih prizora gledali sa pjanim junacima. Dobroj bijaše i pivaru i publici. Neki mehandžija objavi da će toga i toga dana u Nedjelju kod njega biti ciganski svatovi. Toga jednoga dana imao je više gostiju, nego cijeloga ljeta. Poklanjanje kalendara za zid i džep mušterijama — i u nas je već uobičajeno. U Filadelfiji nalazi se na glavnome groblju i jedan veoma lijep i skupocjen spomenik. Svaki drži, da je to spomen nekoga odličnoga muža i velikana amerikanskoga, te mu sa strahopoštovanjem prilazi. No kako se iznenadi, kada pročita sa zlatnim pismenima ovo: „Ovo je grobnica I. I. fabrikanta najboljega viksa u ulici I., broj I." Ovaj skupocjenn kamen se davno već isplatio njegovome živom, veselom i okretnom gosi. Neki fabrikant sa robom od gume (kaučuka) platno je upravi jednog amerikanskog pozorišta 1000 dolera, a osim toga još i dotičnoj glumici obaška po 25 dolera od svake predstave, što će u nekome izvjesnome komadu (gdje baš dolazi da se zaogrće s ogrtačem protivu kiše) izgovoriti i ove riječi: „Na polju pljušti kiša da čovjek ni psa ne bi istjerao; ali ja ipak nijesam pokisla ni najmanje. jer imam na sebi neprobojni gumi-ogrtač iz čuvene fabrike N. N., ulica N.". Da se i nekoji znatniji politički događaji, znatnije osobe i mjesta rado u reklami upotrebljuju, poznato je i po našim krajevima. Tako se i. pr. razna nova roba i proizvodi krste imenima naših poznatijih osoba (papir za cigarete: „Tesla" i „Zimonić"; šeširi: „Bulanže", „Lueger" i. pr. nova boja: Černjajevo-zelenilo; Otarčević marš, Štrosmajerovo pero i t. d. Nove radnje dobivaju imena znatnih mjesta (kafana kod Plevne, Sevastopo lja, Balkana i t. d. To sve privlači (barem za prvi mah) silno publiku. Neki bavarski mali pivar pošalje prije 30 godina Bnzmarku jednu bačvicu svoga piva na dar o rođendanu mu. Bizmark mu toplo zahvali. Pivar stavi u okvir i pod staklo to pismo i objesi ga na ugledno mjesto u piviici. Gosti počeše dolaziti kao na čudo da svojeručno pismo Bizmarkovo vide i pročitaju. Pivaru se ovo veoma svidi, te posla i druge godine piva Bizmarku, koji mu i eada zahvali. Tako mu je slao svake godine o rsfendanu piva. a Bizmark njemu zahvalnicu, koje je on sve u okvir stavljao i gostima prikazivao. Nakon 30 godina se je tako jako obogatio, da je svojevoljno napustio svoju pivaru. Cjenovnici i trgovački cirkulari imaju veoma veliku ulogu u prometu i čine osobitu reklamu. Oni se štampaju ne samo ukusnim pismenima i u po 2—3 boje, nego se bira još i elegantan papir (često i mirisima zadahnut), omotaju se u podesne kuverte i razašilju se poštom i pismonošama publici. Nekada ih i zapečate sa voekom kao novčana pisma, adresiraju i onako kao slučajno pobacaju po ulicama, šetalištu, cesti i t. d. kuda putnici hode. Svaki će iz ljubopitstva podići nnciio (naročito ono sa 4—b pečata) i kada ga otvori, prolista u njemu vještu reklalu izvjesne firme. Koliko se ova vrsta reklame neguje, vidi se iz toga, što i. pr. u Americi, Ingleskoj, Franceskoj nekoje firme štampaju svoje cjenovnike u 50—100.000 primjeraka i to na najfinijem papiru, najvećem formatu, sa nekoliko stotina strana, skupocjenim povezom i sa nekoliko hiljada slika (među kojima ima dosta i u boji — hromolitografiji). Sve se ovo prosto poklanja publici i razašilje poštom plaćeno. Kada se sve ovo uzme na račun (papir, slog, štampa, povez slike, adresiranje, frankiranje, ekspvdicija, knjigovodstvo i statistički odjeljak i t. d. onda se ne treba čuditi, kada čntamo, da neka firma na ime svoje reklame troši godišnje oko 100.000 forinata. Izgleda mnogome, da se ovaj novac prosto poklanja publici i baca kao u vjetar. Ali stvar stoji drukčnje. Take velike firme imaju po cijelome zemnome šaru svoje mušterije, te ih vazda moraju ne samo održavati za se, nego još i nove i nove pribavl.ati; a to će postići samo bogatom sadržinom i elegantnom izradom svojega cjenovnika, koji se katkad preko godine i više puta izdaje. Razumije se, da je tu i godišnji promet od nekoliko milijuna forinata. No najveće vrijednosti ima reklama u vidu oglasa (anonsa), naročito još kada je ilustrovana (sa slikama). Te se anonse svuda upotrebljuju. Ili se lijepe kao veliki oglasi po zidovima, uglovima, velikim tablama, dimnjacima, naročitim stubovima i ppramidama, paviljonima c kulama, ili se zakupe čitave strane zida i krova na pojedinim. vidnim, velikim kućama (u Americi čak i po crkvama!), te se ispiše firma ili samo roba sa veoma krupnim pismenima, koja se mogu pročitati iz prevelike daljine, pa i vozeći se željeznicom ili lađom (i. pr. pri uiasku Beč čitaju i naši putnici iz daljine već: „Van Houtten Cacao"; ili „Calodont" i t. d.). Isto se tako zakupe i zidovi na željezničkim staiicama. na omnibusima, tramvajima, lađama i t. d.. te putnicima vazda lebde pred očima raznoliki oglasi, jedan od drugoga ukusnije izveden, jedan od drugoga primamljiviji. Za sve ove oglase (kao i za one po listo vima, o kojima će kasnije biti govora) plaćaju se ogromne svote novaca. Šta više ima i posebnih radnja, koje sa velikim osobljem samo oglašivanje neguju i posreduju između oglasivača i vlasnika od kuka, željezničkih stanica, novina i t. d. (Kao n. pr. u nas Rud. Mosse, Haasenstein & Vogler, i t. d. koji svoje radnje imaju po svima većim varošima Jevrope. Pa i oni kelnerski računi, čačkalice za zube, kao i naročiti papiri za zahode (toletiapier) no hotelima nijesu ništa drugo, nego reklama nekih trgovina, koje tuda svoju firmu naštampaju i gostionama to badava šalju. Amerikanci se već ne zadovoljavaju više s oglasima samo na kopnu; oni se u svojoj fantaziji penju sada već i u zračne visine, pa spuštaju i u dubine mora. Tamo se puštaju u vazduh i vazdušne lopte (Ballon), te na daleko (naročito noću pri divnom osvjetlenju), rasprostiru ili fcrmu neku, ili novinari objavljuju velevažne brzojavne vijesti publici, i. pr. 1896. prilikom izbora predsjednika republike o broju glasova republikanske i demokratske stranke; ili u prošloj godini o pogibiji španske flote. A površina i dubljina vode znade se tamo vješto upotrijebiti za prikaz ove ili one firme ili robe. Ali bez svake sumnje najveći uspjeh postigoše oni oglasi, što po listovima (žurnalima, novinama) izlaze, a naročito pak onda, ako su još začinjeni i šalom i ukrašeni slikom. Novinarstvo je u službi reklame upravo i učinilo u ovome stoljeću ovaj nenadni prevrat kako u trgovini i industriji, tako i umjetnosti i nauci. — Jedne jedine velike i čuvene novine mogu da raznesu ime i robu nekojega trgovca ii privrednika po cijelome svijetu, — a sve za ciglih nekoliko forinata! Da anonsa u listovima postigne uspjeha, mora imati primamljiv oblik i sadržinu, naročito još ona, što ne stoji meku ostalim oglasima, nego se nalazi u uredničkom dijelu (među tako zvanim: priposlanim). Tako i. pr. danas se rado služe izmišljenom pričom nekom, koju čitaoci u slast čitaju, a pri kraju se izvije ipak reklama za nekog ili neku robu. Evo ovdje samo dva ogleda ovoga modernog oglašivanja. Neke ugledne amerikanske novine doniješe pod naslovom: „Pobuna, prevrat i ubijstvo" u podlisku ovu zanimljivu priču: „Primjećuje se već od dužega vremenanaglo opadanje cijena mušknh svilenorunihšeširaunašoj varošp. — Nijedan fabrikant ne može da ih daje ispod 6 dolera komad; samo jedan jedini ih daje po 3 dolera i to još najfiniji kvalitet. Zbog velike prodaje širio jesvoju radnju iz dana u dan, dokle su drugi fabrikanti počeli momke otiuštati, pa najzad neki i propadati. — Radenici se njihovi uzbuniše u počeše ovome fabrikantu irnjetitipa.vevinom, pai umorstvom, ako ne primi i njih u radnju pli ne prsstaie s obaljivanjem dijeia cgaširnlga. Jedva policija uguši ovaj radenički očajnički korak i kolovoke pohvata. No ova pojava stade sada zanimati ozbil.no i policiju, kojoj također nikako ne bijaše jasno. kako da ovaj daje šešire za 3 dolera komad i ne propada (nego se još naglo bogati), dokle ostali fabrikanti pod zakletvom ispovjediše, da samo svileno runo staje oko 5 dolera, a ruke oko 1 dolera. Svi bijahu saglasni u tome, da ovaj fabrikant ili krade od nekud gotove šešire, ili svileno runo. Policija, fabrikanti, pa i novinari dadoše se na hajku, ne bi li samo kako doznali i uhvatili u nečistu poslu ovoga fabrikanta. Ali svi pokušaji ostaše bezuspješni; a na čistotu karaktera njegova ama ni jedne pjege nn odkudanaći. Najzad naše uredništvo pošalje jednoga svog izvještača, da svakako ovu zagonetku riješi. Ovaj uzme sobicu pod najam baš preko puta od fabrike i jedino je sa prozora posmatrao ko u fabriku ulazi i izlazi. U tome primjeti, da svakoga jutra ulaze 15—20 mladića, i nakon 1 sata boravljenja opet izlaze iz fabrike. Pošao je za tim mladiEnma i saznao je, da su svi oni mahom berberske kalfe. Ali na pitanje šta oni rade svaki dan u fabrici? — ne dobi nikakva odgovora. On ne malakše. Jednoga dana preruši se u telefonskoga radenika i popne se na krov te fabrike, te otuda ugleda kako oni mladići u dvorištu briju svilorune zecove. Pošto ih obrijaše, namazaše ih nekakvim mazalom i zatvoriše ih u odaje. Sjutra dan bijaše na zecovima opet veliko runo. kao i juče, kojemomci opet skinuše i zecove ponovo namazaše. Ovako su radili ti momci nekoliko dana redovno, dok našem reporteru ne pade na um, da bolje posmotri ono mazalo. I gle čuda. To bijaše ona čuvena pomada za kosu iz fabrike S. F. Schmidt & Co. Boston Street, 16, od koje mora za 24 eata najgušće runo izrasti Pak, budući ovaj fabrikanat nikakva druga izdatva nema, osim ono malo nagrade momcima za brijanje (pomada je pak tako jeftina, da se ovaj izdatak ni u obzir uzeti ne može), to je onda sada posve razumljivo svakome, zašto on može da daje svilene šešire i za 3 dolera!" Druge novine doniješe pod naslovom: „Potonja oporuka jedne sirotne djevojke" ovu priču: „Jučer su stanovnici Kanadske ulice vijali jednu prekrasnu kanarinku, koja je bez sumnje od nekud umakla. Kad opaziše na njezinomu vratu neku privezanu ceduljicu, dadoše se svi, da je po što po to uhvate. I g. M. Robertson, trgovac svilene robe u istoj ulici br. 14 je uhvati i pročita sa ceduljice ovaj zapis: „Pala sam u tešku sirotinju; te ne imajući nikakve zasluge. rnješila sam se, da sebi život oduzmem. S bogom prelijegš raju, ja sad moram drugom ići kraju, i ako sam marljiva, poštena i lijepa djevojka i tek u sedamnaestoj godnni svoga mlađanoga života! Imadoh na ovome svcjetu samo jednog jednnog prijatelja, ovu moju zlatnu ptičicu. Kako ni njega ne mogu hraniti puštam ga na slobodu. Molim pak onu plemenitu dušu, koja ga uhvati, da ga njeguje i ljubi, kao što sam i ja činila, jer on kao izvrstan pjevač (muškarac je) to zaslužuje. Nesretna Marija." Ovo bijaše strahoviti sadržaj te ceduljice, iz koje se na veliku nesreću ne mogaše ni traga doznati o pobližoj adresi ove nesretne djevojčice, koja mora sama sebi smrt zadati. Kako ovaj čovjekoljubnvi trgovac ne mogaše pomoći ništa djevojci nepoznato], to je prigrlio svom ljubavlju ovu ostavljenu ptičicu, stavio ju ]e u prekrasan kavez i postavio ga u svoju trgovinu, gdje se vidjeti može. U onoj prvoj priči je reklama onoj pomadi; a u ovoj drugoj trgovini svilene robe, jer je cijela ova priča vsoma podesno izmišljena u tu svrhu, danavučemnožinu inteligentnije publike u tu trgovinu radi ptice, koja mnijaše, da ptica od tuge za svojoi gospodarpcom ne može da pjeva (a ouo trgovac u blizini nije mogao dobaviti muškarca, no ženku). Ovaki oglasi, stavljeni sa znanjem i odobrenjem uredeištva u sami list (meću dnevnim novostimai t. d) imaju najjača djejstva; ali se i moraju mnogo bolje platiti od ostalih, koji pzlaze među ostalim oglasima. Za ovake oglase ne primaju uredništva pred sudom na se odgovornost. No i obični oglasi što izlaze obično pozadi na uobičajepom mjestu, mogu veoma lijepa uspjeha imati, ako su začinjeia šalom, poezijom i u opće duhovitošću. Tako n. pr. u jednoj vslikoj varoiš imaju tri veoma ugledne i čuvene krojačke radnje, koje jedna drugoj ni u čemu ne će da ustupi prvenstva. Sve tri šalju reklame po novnnama, a sve trn se nalaze u najglaviijoj ulici. Jedna će ovako oglasiti za se: „R. Filipson, prvi krojač na svijetu." — Druga sjutra dan izda ovaki oglas: „S. Smit, prvi krojač u ovoj varoši." — A šta osta onda trećemu konkurentu? Najmanje ili ništa! On morade u svojoj skromnosti ovaki prosti oglas dati: „R. Henderson, prvi krojač u ovoj ulici." Najskromnijim riječima se poslužio ovaj treći, ali je njima baš nadmudrio, ismijao i potukao pred publikom obojicu svojih konkurenata. A ko u Americi umije svojega protivnika javio ismijati i nadmudriti, taj tamo važi kao veliki vojskovođa i pobjedilac. Taj dobije odmah povjerenje vaskolike publike, što je i ovaj treći krojač postigao. Nekoji slože oglaso raznim znadima. brojevima, slikama i notama, kao pravi rebus, a samo pri kraju stave običnim gšsmenima svoju firmu. Publika iz ljubopntstva rješava sa znojem rebus i gle čuda: izlaze šeširn, kišobrani, ogrlice, rukavice i t. d. kao najbolja roba, koja se u dotične firme u toj varoši dobiti može. Ili ovako (poput naših narodnih pjesama): „Nije blago ni srebro ni zlato, Već je blago, što je srcu drago. Nejma drage nigdje do Milice! U Milice duge trepavice, Obrvice — s mora pijavice; Kosa duga, svilena i gusta, Od pupoljka rumenija usta; Vita tjela, ko tanana jela. Što j' ljepše i od vile bjelje, To je lice u moje Milice!" Koja god cura želi da zadobije ovako vilinsko lice, neka se radi pomade obrati apotekaru N. N. u N., ulica N., br. 0. Ili ovako: Cijelu prvu stranu u listu zakupi za se neka velika vinarska radnja, ali je ne upotrijebi; nego samo pri dnu (i to sa s veoma sitnim pismenima) napiše ovo: „Naša kuća (koja izvozi vino u bocama i nalazi se u ulici N. N., br. N.) nema nikakve nužde da daje oglase no listovima, jer je odavno već svuda priznata kao solidna i čuvena. Ali, želeći potiomoći naše čestito novinarstvo, zadržalo je cijelu, ovu praznu stranu za sebe. N. Richards & Co. Boston." Ili ovako: Porodična objava! Javljamo svjema prijateljima i znancima, da ćemo vjeridbu našega sina N. sa gospoćicom M. pokvarili danas iz toga razloga, budući ona htjede svoje vjenčano ruho naručiti u nekoj nepoznatoj krojačkoj radnji, a ne kod čuvene ovdašnje firme R. A. Beale (Pacific Str. 18). — N. N. advokat. Ili, istaći u nekojim redovima sa krupnijim pismenima neko pitanje, rečenicu i t. d. kao i. pr. Zaštodanas postaju tolike mnoge pomodne trgovine, a opet veoma brzo i propadaju? Ko računa na naše žensko i njihov priznati fini ukus, taj ne smije nikada dopustiti, da mu u trgovini i izlogu stvari ostare nego se mora vazda brinuti o tome, da se redovno snabdijeva sa najnovijom i najelegantnijom robom i svakako ranije dok to ne učine i njegovi konkurenti. Za to i potipsana kuća ima taj princip ne samo vazda na umu, nego još ne žali godišnje velike svote novaca izdavati na anonse i cjenovnike, iz kojih se svako može uvjeriti o bogatom stovarištu i solidnim cijenama. Nije li tako poštovane dame i muškarci? Kamilo Polj Paria, Boulev. Hausmann 19. Slike podižu oglasima izvanredno ugled i uspjeh. Osim glavne zadaće ilustracije, što ona dotični predmet (osobito novost) iznosi vjerno pred oči čitaocima — ona ima još i tu čarobnu silu, da je svako rado gleda, pa i odraslija, inteligentnija publika, baš kao i djeca. Ako je pak slika i šalom začinjena, ona je dostigla vrhunac svoj, pa ma uz nju bilo ili veoma malo ili nikakva teksta. Tako n. pr. donosi amerikanski trgovac sa rafiniraš petroleumom dvije slike u oglasu, jednu do druge. Na prvoj slici se vidi, kako cijela porodica uživa u čitanju, a pri bajnoj svjetlosti velike lamie. Na drugoj slici prikazano je, kako je lamia prsla, petroleum se razlio po stolnjaku, plamen uhvatio i odijelo nekojih članova porodice, koji bježe na sve strane. Ispod prve slike stoji samo ovoliko: „Ovako gori naš petroleum." — Ispod druge pak: „Ovako prolaze svi oni, koji ne će da kupuju naš potiuno očišćen, te i bezopasni petroleum." N.N. trgovina petroleumom. Ili: Slika prikazuje neko eksplodiranje dinamita, gdje i mnoge osobe mrtve padaju, a no zraku lete razne pocijepane i nejasne stvari; samo se vide jasno neke čizme i cipele. Tekst pod slikom kaže ovo: „Prilikom eksplozije dinaašta u N. izgiboše svi prisutni radenicc tako strahovito, da im se ni kost sa košću ne mogaše sastaviti. Samo ostaše nepocijepane čizme i cipele, zgotovljene u kožarskoj radnji N. N., koje su od najjače aligatorske kože. — Dosadašnji primjeri reklame tiču se isključivo privrednoga i trgovačkoga staleža. Ali se isto tako znaju i ostali staleži služiti reklamom za se, za svoja djela i poduzeća. Na prvom mjestu iznijećemo novinarsku (žurnalističku) reklamu. I u Jevropi ima dosta novinara (urednika, kao i viasnika i zakupnika), koji osobitom vještinom podnžu stalno ugled svojim listovima u čntalaca i oglasača. kao što se to i u nas znade i. pr. za listove franceske: „Petit Journal", „Le Figaro" i t. d., njemačke: „Gartenlaube", „Bazar", „Fliegende Blatter" i t. d., ingleske: „The Graphic", „Daily Telegraf", „Times" i T. d. koji se nalaze no cijelom obrazovanom svijetu. Ali, što u tome čine amerikanski listovi (n. pr. „New-York-Herald", „The Worldt", „News", „The Century" i t. d.) to prevazilazi daleko sve naše pojmove. Ovi veliki listovi imaju po svima jevropskim prijestonicama svoje stalne izaslanike (dopisnike, saradnike), koje plaćaju bol.e, nego sjevero-amerikanske Sjedinjene države svoje poslanike. Što se i. pr. večeras dogodi u Parizu ili Londonu u poslaničkoj kući vijeća, to sjutra dan zorom čitaju njujorški pretilatnici isto onako opširno, kao i publika u Parizu i Londonu. Koji znaju, šta se plaća za riječ brzojava preko atlantskog oceana (kabelom), shvatiće onda, da ovi telegrafični članci, dopisi i izvještaji iz Jevrope iznašaju nekoliko stotina hiljada forinata za pojedine listove. njihovi naročiti izaslanici na bojnome polju troše i rasipaju novac. kao i vladaoci. — Te novine („Herald"), šalju o sopstvenom trošku ekspediciju na sjeverni pol koja ih staje na 21/2 milijuna dolera; one su slale i čuvenoga putnika H. Stanlija kroza srednju Afriku. da nađe traga izgubljenome Livingstonu; one su u prošlom špansko-američkom ratu jednu regimentu konjanika o svome trošku stvorile i za vrijeme rata uzdržavale i t. d. Sve to čine novine rado radi svog ugleda i uslug svojim čitaocima i oglasivačima. Ovake novine imaju prihoda na 4—8 milijona dolera samo od oglasa, a ne — manje toliko još i od pretilate i prodaje na broj. Njihove kuće su gorostasne palače sa po 10—16 bojeva, a vlasnici i glavni urednici su mnogostručni mnlijunari. Njima može podnijeti i taj raskoš, da za nekoje glavnije varogai drže svoje zasebne željezničke vozove, sa kojima svakoga jutra zorom razašilju svoje jutarnje brojeve svojim mnogobrojnim pretplatnicima tamo, te ovi čitaju još u krevetu najnovije vijesti, ali svakako 3—4 sahata ranije, nego što bi ih poštom primili. Publika ovaku pažnju i udobnost zna ocijeniti, te se i odaziva obilatom pretilatom taknm listovima. I a i naučenjaci i umjetnici pritječu rado reklami, koja im velika uspjeha donosi. Nekn mlad liječnik imađaše u svome rodnome mjestu vrlo dobru praksu; ali za ljubav svoje mlade ženice preseli se u neku veliku varoš, gdje bijaše on ne samo sasma nepoznat, no gdje se nalažahu još i mnogi drugi, veoma iskusni liječnici i specijaliste. Zaman je čekao na obilatu praksu. Kada je već i svoju gotovinu potrošio bio, dođe mu sretna misao u pamet. Počne iohađati čitaonice, kafane, koncerte, pozorišta, igranke, ispite i druga javna mjesta i vazda udešavaše tako, da ga najml.eni poslužitelji, kelneri, raznosači brzojava, kuharice, djeca i t. d. na tijem mjestima traže i iozivaju, da odmah ide bolesniku. Za i kratko vrijeme stade se sva inteligentnija publika za nj pnteresirati i o njegovoj veliko] praksi ii liječničkoj vještini govoriti. Tijem zadobi on brzo u istini mnogobrojne bolesnike i porodice, te se proslavi i obogati. Veliki glumci, igračice, muzičari, pjevači, pa i slikari i t. d. imaju vazda i svoje spomoćnike po galerijama (klaku), a i u književnoj kritici, kojima redovno plaćaju, ako žele, da ostanu u trajnoj ljubavi i uspomeni kod mase publike. Isto tako čine i mnogi romansijeri, pjesnici ii t. d. I državni velikodostojnici hoće često i rado da se posluže reklamom preko listova ili i inače javno sa priređivanjem gozbe, izleta, igranke, zabave sa prploznma za dobrotvorne svrhe i t. d. Britanska vlada i. pr. stvara sebi u Indiji i drugim svojim kolonijama najljepšu reklamu pred prostim i mnogobrojnim joj podanicima, što podiže ogromne i veleljepne građevine (bedeme, vodovode, željezničke stanice, kasarne, guvernerske palače, muzeje, bolnice, škole, ceate, tvrđave, hramove i t. d.). Taka vrsta žive reklame ulijeva nepobitno jasan i lijep pojam o sili i moći Velike Britanije kod njezinih podanika; ovim se ne samo stvara, no i održava autoritet i strahopoštovanje u podanika prema moćnoj državi. Iz dosadanjih prpmjera moglo se jasno ugledati, šta danas ljudi sve čine, samo da podignu ugleda sebi i svojim proizvodnma. Ovo bi bio donekle i lijep putokaz i nama u toliko prije, što se još i sada u nas na tome polju i odveć malo i dosta nevješto radi. A mi baš imademo veoma mnogo razloga i potrebe. da počnemo ozbiljno pomišljati o tome, kako ćemo pred široki svijet iznijeti sve ono naše, što sadrži u sebi ljepote, dobrote, koristi, praktičnosti i uzvišenosti; što spada u velike rijetkosti ili ima starinarske vrijednosti i velike originalnosti. A ovoga svega se nalazi kako u nas pojedinaca i u masi našega naroda, tako isto i po našim pitomim i kršnim krajevima u velikoj količini. Ovo nam sve može pomoću poštene i istinite, no ipak podesno upotrijebljene reklame donijeti pred licem obrazovanoga svnjeta ne samo još dosta časti, ugleda, poštovanja, čuđenja ii odlikovanja, nego suviše još i obilate materijalne koristi, koja je i nama odveć potrebna. Zar naša domovnna. Bosna i Hercegovina ne obiluje mnogim rajskim krajevima, bajnim jezerima, kitnjastim gorama i prastarim dubravama, gojnim pol.anama, divotnim klancima i slapovima, gorostasnim vrletima i strahovitim liticama, neprohodnim i veličanstvenim pećinama, raznovrsnim podnebljem, bogatstvom biljnoga i životinjskoga blaga i naših jedinstvenih specijaliteta i t. d. kao rijetko koja druga, mnogo veća i naprednija zemlja i država u Jevropi? Pa, koliko li je prešlo u nas od onih, što se računaju u inteligenciju, što se nazivaju rodo i domoljubi, — da svako barem svoju najbližu okolinu ispita, njezinu ljepotu i pravu vrijednost opiše, snimi i prikaže u javnosti našem i stranom svijetu? Da nema u tomu pohvalna preduzeća i pokušaja od strane Baše visoke zemaljske vlade i njezinih književnih organa („Glasnik zemaljskog muzeja"; „Nada"; „Kalendar Bošnjak"; razne monografije. albumi i katalozi pri izložbama i kongresima), kao i priređivanja raznih izložaba. utakmica naučenjačkih skupova, dovođenja stranih turista ovamo i t. d. podizanje raznih kulturnih stanica, usavršena preraćevina naših sirovina i t. d. i t. d. ne bi se još ni danas o ljepoti i vrijednosti naših krajeva znalo ni u monarhiji našoj ni onoliko, koliko se znade o Kavkazu, Tunisu, Abisiniji i Klondiku. A ovako i ovome tek imademo zahvaliti, što nas danas pohode turiste i naučenjaci prosvijećenih naroda Jevrope i Amerike svake godine u sve jačem broju, diveći se ljepoti naše zemlje, snažeći svoje oslabljeno tijelo i porušeno zdravlje u našim klimatično udobnim krajevima, ili istražujući ovdje nove privredne izvore, poslovne i trgovinske veze. Zar mi nemamo toliko izvrsnih zemaljskih proizvoda, kojima bih u širokom svijetu izazvali zasluženu pažnju i njih trgovački izvoziti mogli, kada bi ih samo znali ukusno prirediti za izvoz, zgodno ih prikazati stranomu svijetu i opću pažnju na njih skrenuti? Sjetimo se samo hercegovačkoga grožđa i vina, pa bosanske šljive, rakije i pekmeza! Svi znamo, koliko narodno bogatstvo leži u ova dva artikla danas. No koliko je vrijedilo sve to prije okupacije? Za vino mostarsko se nije znalo ni u Beču: a danas (hvala inicijativi visoke zemaljske vlade i ustalačkoj firmi Braće Jelačića) piju ga ne samo svuda u Jevropi, nego se izvozi čak i u Braziliju, Sjedinjene amerikanske države, Argentiniju i Čile. A šta još može biti od toga vina, ako se ono stane još savršenije spravljati, njegovati i čuvati i sa više ukusa prikazivati? Šta će biti u nas od grožđa, ako se u Hercegovini u velikim razmjerima počnu podizati i one priznate jevropske najranije, mirišljave i najizdašnije odlike za jelo (desert). za dugo držanje zimi, pa i za finije vžno? Dok se u nas počne šljiva i drugo voće još u većim razmjerima gojiti, te sirovo ili i vješto prerađeno u široki svijet raznositi, a sve pomoću zdrave i vješte reklame, — onda će narodno i državno blagostanje skočiti u nenadne visine i razmjere. Ovo bi se moglo reći i za još mnoge druge naše sirovine i njihove prerađevine, kao što su i. pr.: mlijeko, sir (travnički i trapistanski), jaja. maslo, pernatu živad, med i vosak, rakiju, pekmez i razne konzerve od voća i povrća. Koliko li ima u našoj domovini još nepokupljenoga i stručnjački nesređenoga umjetničkoga rada u pokućanstvu i ženskim rukotvorinama sa veoma originalnom zasnovom i izradom, čemu bi se strani svijet ne samo divio, nego bi isto rado kupovao, kao što i sada čini. Koliko ima još u našem bezazlenom narodu sva tri zakona očuvanih, a ne prikazanih duševnih vrliva, proste filozofije, karakternih crta, originalnih običaja, starinske pojezije, divne melodije, kao i još nebroj drugoga narodnoga blaga i dragocjenih osobina. Kada bi se sve ovo i još ostalo drugo naše blago voljno pribiralo, sistematski sređivalo i vješto i prosvijećenome svijetu i prikazivalo (ne očekujući vazda od zemaljske vlade pomoki i inicijative), koliko bi otuda po sve nas i po našu domovinu sreće, dobra. slave i koristi doći moglo ? Sve bi ovo bila veoma blagodarna rabota za prikupljanje i izlaganje, te bi i svit privlačili k nama od sada još više ne samo naučenjake i starinare, nego i umjetnike, industrijalce, preduzimače i trgovce širokoga svijeta. A dotle prionimo svojski oko toga, da i ovo sadašnje poznato nam blago prikazujemo neprestano stranom svijetu, služeći se pri tome svakom dozvoljenom reklamom, pa ma i samo u najprostijem obliku i skromnim razmjerima. Sarajevo, augusta 1899.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje