Moderna inteligencija svijeh kulturnih naroda odraste u školama sjedeći za skamijom, a kad svrši nauke čami po kancelarijama sjedeći pogurena za pisaćim stolom. Ma da nas medicina i i higijena uče, da taki život u zatvorenim lokalima i nezdravom vazduhu ne valja za zdravlje, većina inteligencije odučena od tjelesnoga rada i onda kad je dospješna i kad svrši svoj zvanican posao, opet ide pa sjedi po kavanama i gostionicama, a i kod kuće to isto čini. Pošljedice takoga života bez tjelesnoga rada i takova sjedenja u pokvarenom vazduhu užasne su, jer inteligencija svijeh modernih kulturnih naroda tako strašno strada od kronienih bolesti, da skoro sve gospodske porodice za sto dvjesta godina sa svijem izumru a većina još mnogo drže; a to za to što počnu ragjati slabu djecu, koja poslije od skrohiloze, tuberkuloze, bolesti srca i bubrega pomru prije vremena ostaviv za sobom još slabiju djecu, koja još više stradavaju od till bolesti ako ne uginu u djetinjstvu od kakve zaraze. Ingleski, njemački i franceski naučenjaci su dokazali, da samo onaj dio naroda, koji većinu dana provede u slobodnoj prirodi radeći tjelesno, može vječito da živi. Seljaci zomljoradnici moraju danas u svjema državama da stvaraju nove gospodske porodice, jer se stare gospodske porodice brzo istroše i izumru osobito po velikim varošima. Dokazano je, da u Parisu i Londonu ni polovina nijesu ondje rogjeni, nego da su doselili sa sela. Isto je tako i u Beču i Berlinu i po drugim velikim varošima, pa valjda i u Sarajevu.Da to ne bi moralo tako biti svjedoče nam najbolje baš najveća gospoda, vladalačke i plemicske porodice, koje se održe u zdravlju više stotina godina, za to što ne žive vječito u varoši nego veći dio godine provedu gdje god na svome poljskom dobru, za to što djecu ne šalju u školu, nego im učitelje dovedu kući, za to što ne sjede cijeli dan nego se kreću, jaše, love, vozaju se, loptaju se i t. d. U zapadnoj Jevropi počela se inteligencija da brine za zdravlje svoje i svoga podmlatka, pa su došli u modu razni športovi i igre, loptanje, voženje, jašenje, trčanje, gimnastika i najposlije pješačenje po planinama. Inglezi su u svemu prednjačili. Oni su prvi bili, koji su cijelom svijetu otvorili oči pa izveli učene ljude trgovce i zanatlije u slobodnu prirodu i u bregove. U divnim švajcarskim i drugim Alpama, danas ljeti ima na mnogo mjesta više stranaca nego ondašnjega naroda. Svuda po Alpama je sad već puno željeznica i gostionica za putnike, koji dolaze da se penju na brda i da uživajući divotu prirode i pješačeći oporave svoje zdravlje. Samo još inteligencija našega naroda čami po sobama i kavanama. Ja sam četiri godine svako ljeto putovao pješačeći po Velebitu i većinom sam morao ići sam, jer nijesam mogao dobiti saputnika. Pa kako je zgodno i lijepo putovati po Velebitu. Možeš jedan dan iz Primorja krenuti zorom pa omrknuti na ličkoj strani u lijepoj gostionici. Sjutra dan možeš iz Like krenuti pa prešav Velebit još se možeš i u moru okupati i onda tek ići na konak u gostionu. Čak i gore na planini ima dvije gostione i pastirskih stanova, gdje možeš i pečene janjetine jesti i dobro spavati. Putujući po lijepom Velebitu doznao sam, da onuda jedva ako se svake godine zabune dva tri Nijemca da botaniziraju. Naši učeni ljudi vrlo rijetko idu. Bosansko-hercegovačka vlada postarala se da olakša turistička putovanja po ovdašnjim planinama, i vrlo je mnogo učinila. U divnoj dolini rijeke Neretve još kad je gragjena željeznica sazidan je lijep i prostran hotel u Jablanici, zaturiste i lovce, koji hoće da izlaze na Plasu i Čvrsnicu. Prije četiri godine sagragjena je nova željeznička stanica Prenjštacija, na mjestu gdje Neretva ulazi u tjesnac izmegju planina. Tu na štaciji ima i zasebna soba za putnike, koji polaze na Prenj planinu, najljepšu u cijeloj Bosni i Hercegovini a možda i na cijelom Balkanu. Osim toga sagragjena su zakloništa za turiste na Plasi, na Gvrsnici, na Glogovu pod Prenjom, u Tisovici, na Prenju, na Treskavici, na Bjelašnici meteorološka opservatorija, sa sobom za turiste i t. d. Povrh svega popravljeni su stari i pravljeni su novi putevi za turiste na sve strane pov planinama, po Treskavici i Bjelašnici, na Plasi i Čvrsnici, a sad je vrijedni turista Julije Pojman, direktor Ilidže, sa malo novaca opravio po Prenju tako puteve da i gospogje pa čak i bolesnici mogu jašeći preći i razgledati divne hercegovačke dolomitske vrhove. Pa kad prevrćete na raznim mjestima knjigu posjetilaca (Fremdenbuch) uvjerićete se, da najviše putuju strani naučenjaci, a najmanje baš Bosanci i Hercegovci. Naš narod i naša inteligencija ili žali novac za putovanje, ili smatra putovanje po planini za nepotreban i nekoristan sport, ili ne će da se muči, ili ne umije da uživa u ljepoti prirode, ili u opće ne razumije i ne pojmi od kakve to može biti koristi. Da osladim i rastumačim turističko putovanje po planini i da pokažem kako se po bosanskohercegovačkim planinarna može najzgodnije putovati, napisao sam ovo specijalno za činovnike, profesore i gjake viših škola. Putovanje po planini je za zdravlje vrlo korisno, i ko god hoće da se održi zdrav treba svake godine bar nekoliko dana da se malo izliječi pješačeći po brdima, jer putovanje po bregovima je najbolja gimnastika za muškule, za pluća i za srce. Osim toga ima i bolesti, koje pješačeći po brdima možemo najbrže i najbolje izliječiti. Hoću da spomenem samo skrofulozu, kronične katare u plućima, ugojenost, reumatizam muskula, pa i šećerluk (Diabetes), i katare želuca kod velikih izjelica i t. d. Čist vazduh, sunce, umor, znojenje i nova hrana najviše liječe. Vazduh je na planini sa svijem drugi nego u nizini ili varoši. Prije svega u vazduhu gore na visini nema ni dima ni prašine, a nema ni kliea zaraznih bolesti, pa je za pluća za to ljekovit. Osim toga je vazduh sve rjegji što se više penjemo te je pritisak na prsa manji, disanje slobodnije i cio krvotok slobodniji. Što u vazduhu ima manje oksigena naknadimo dubljim i češćim disanjem. Sunce na planini mnogo jače peče. O tome se najbolje možemo uvjeriti kad putujemo nekoliko dana po nizini pa izigjemo na planinu i za malo dana nam ruke, vrat i lice sa svijem pocrne. Kod varošana često sunce na planini tako oprlji kožu da sva pocrveni, pa se zapali i poslije oguli. Kako je sunčeva svjetlost mnogo jaca na planini najbolje znaju amateuri koji fotografiraju, jer im za sliku treba manje svjetlosti, nego dolje. A da su hemijski zraci suncevi vrlo korisni po zdravlje naše to svjedoči najbolje nova moda „kupanja na suncu" kad varošani za skupe novce po raznim sanatorijima idu da se liječe šetajući goli po suncu. Tjelesni umor nuždan je za održanje zdravlja, prvo za to što naprežući muskule vježbamo tijelo a drugo za to što sagorijevamo bolje hranu pa je ušljed toga cijela promjena gradiva (Stoffwechsel) sa svijem drugacija. Ljekovitost tjelesnog umora najbolje mogu osjetiti oni, koje muči ugojenost i reumatizam muskula i razne druge „reume", osim toga oni koji boluju od šećerluka a nijesu odveć slabi. Gimnastika u sobi nikad ni blizu ne može biti tako korisna kao pješačenje po planini. Znojenje od sunca i umora, korisno je za to što na znoj izagju razni otrovi, koji se u čovječijem tijelu prave. Da je to tako svjedoče razne bolesti kod kojih sa znojenjem popušta bolest n. pr. kod upale pluća i malarije, i razni lijekovi koji u bolesti natjeraju znoj i donesu olakšanje bolesniku kao aspirin, piramidon i t. d. Osim toga znamo da i bubrezima mnogo koristi jako znojenje, jer manje otrova ide na bubrege, za to se i liječe bolesti bubrega sa toplim kupkama i znojenjem, za to su i parne kupke dobre. Osim toga znojenje izaziva žegj, koju gasimo pićem vode, a voda opet ispira iz tijela dalje razne otrove. Putovanje po planini je nevino uživanje, i za to koristi zdravlju. Inteligentan čovjek i činovnik ili naučenjak. koji učmane u monotoniji svoga zvaničnoga posla i postane nervozan, kad nekoliko dana putuje po planini tako se osvježi da opet može da izdrži svoj naporni duševni rad. A kako ne bi! Pomislite samo kako se odmori mozak kad nekoliko dana bez brige uživajući u carima divne planinske prirode putujemo i posmatramo. Onaj dio mozga koji smo cijele godine mučili sad se odmara jer nemamo zvanična posla. Novi utisci u planini, vrhovi i dolovi, stijene i drva, snijeg i kamen, očaraju nas i razvesele, pa nas nagone da mislimo o nečem drugom prijatnom, te onda i nehotice zaboravi čovjek na svoje jade i nevolje. Pa onda tu dolaze razgovori sa putovogjama o životu planinaca, o megjedima i divokozama, o i smrčevima i borovima, o vjetru i snijegn, o njivama i pašnjacima, o šumi i hajvanu i t. d. Pa što je najglavnije kad čovjek dogje na konak u zaklonište ili mora gdje god u stanu na planini da prenoći, ne dobije za piće ništa nego vode i mlijeka pa se organizam odmori malo i od alkoholnih pića. U gostionicama po varošima mora da pije čovjek i nehotice, jer ga nude. Putovanje po planini mladiću je škola za život, jer psihološki razvija volju za rad i čeliči karakter, mnogo instruktivnije nego preda vanje najboljega profesora. Kad se čovjek odlučuje na putovanje, kadpravi plan kuda će i kako će putovati, nauči se da o nečem u naprijed razmišlja i da se brine. Kad čovjek putuje nauči se da radi nešto po planu naprijed izračunano. Kad na putu naigje na iznenadne teškoće, nezgodan put, veliku strminu, užasnu žegu ili studen vjetar i kišu, nauči se mladić da savlagjuje prepreke i otpore u životu i da ne bude materina maza. Kad mora da se penje ili spušta po klizavoj travi ili da po uzanoj stazi iznad provalija prolazi, kad mora da pazi da mu noga ne oklizne i da se ne sruši niza stijene u provaliju, nauči se mladić, da opasnosti u oči gledi i da opasnost savlagjuje. A kad naigje na kakvo mjesto koje ne može savladati ili je tako opasno da ni vogja ne će da ide, mladić se nauči da ne može biti sve po njegovoj želji, — da treba promijeniti plan i da ne valja biti tvrdoglav. Kad mladić savlada sve teškoće pa se poslije napornog i mučnog penjanja sav oznojen, žedan i umoran popne na vrh planine, onda pogledajući dolje i uživajući u vidiku sa planine uživa i u samome sebi, računa kakve je prepreke i nezgode savladao, veseli se da je postigao ono što je htio, raduje se što je sve to mogao izdržati — pa mu raste samopouzdanje, dobije novu volju za rad, i čeliči mu se karakter, uči da bez muke nema pravog uživanja. Eto za to je putovanje po planini vrlo važno vaspitno sredstvo. Putovanje po planini od velike je koristi po nauku, osobito za sve prirodne nauke. za kulturnu historiju, etnografiju i sociologiju. medicinu i higijenu i t. d. Pomislite gdje bi bila geoorafija, da niko nije putovao po planinama Azije, Afrike i Amerike i na sjeverni pol. U Bosni i Hercegovini su poslije okupacije oficiri maperi sa svojom pratnjom mjesecima živjeli gore na planini, penjali se na vrhove i mjerili pa su nam načinili divne karte, po kojima možemo sad lako putovati. Geolog mora da putuje po planini da traži mjesta gdje su stijene odronjene. gdje se kamen kruni i gdje je voda brda razderala, jer na tim mjestima najlakše može proučavati geološki sastav planine. Isto tako zoologija i botanika ne bi poznavale mnoge vrste životinja i bilja da naueenjaci nijesu putovali po planinama. Ko hoće da proučava kulturnu historiju i etnografiju nije mu dosta da samo putuje po varošima i selima. Najstarija kultura zadržala se u planinama a dolje po varošima je moderna kultura već sve promijenila i nivelirala, izjednačila sve kulturne narode. Kad sam putovao po Velebitu čudio sam se kako se u stanovima na planini kod čobana zadržala neka polunomadska pastirsko-stočarska prakultura, pa eto je i ovdje u hercegovačkim planinama nagjoh nepromijenjenu. To je nešto tako starinsko, da nas opominje čak na omirove junake i na neka mjesta u starom zavjetu, a uvjeren sam da nešto slično mora biti i u Aziji po planinama gdje Turci žive, i u Alpima gdje žive Latini. Ko proučava etnografiju našega naroda naći će u planinama ne samo običaja i kulturnih pojava prastarih, nego će naići i na imena brda, izraze i riječi koje nijesu slovenske, koje su ostale od nekoga naroda što je ovdje živio prije Slovena, od Ilira i Kelta, a mnogo od Grka i Romana. Pa nauci koristiti može i onaj, koji nije pravi stručnjak, ako putuje po planinama pa bere biljke, sabira životinje, kupi komagje kamenja i okamenjotina, bilježi čudnovate izraze i riječi, opisuje običaje i život planinara pa šalje pravim stručnjacima na dalju upotrebu. Ko treba da putuje i ko ne smije putovati po planinama. Svaki ko živi cijele godine sjedeći u sobi za skamijom, katedrom ili pisaćim stolom treba jedared dvared u godini da putuje po planini, da se tjelesno malo umori a duševno odmori od monotonije, i da se tako osvježi za dalji rad. To su u glavnom činovnici, profesori i učitelji i gjaci srednjih i viših škola. Oni koji su još potpuno zdravi i snažni ili samo malo nervozni mogu ići i na najviše planine, jer mogu izdržati štrapace i opasnosti od nezgodnog vremena. Slabunjavi, blijedi i malokrvni, debeljci, punokrvni, skrofulozni i tuberkulozni, pravi dijabetičari i ako su u punoj snazi ne valja da se odmah odvaže na veliki put, i da se izlože najvećim štrapacima i naporima penjući se po suncu na najviše planine, ili da se izlože opasnosti da izišav znojavni na vrh planine ozebu na vjetru ili na kiši. Za njih su kratka putovanja na kojima mogu udobno ići od zakloništa jednog do drugog ili oko stanova ili samo take ture, da se u veče opet vrate u hotel iz koga su pošli. Ko boluje od srca, od bubrega, otečenih zglobova, teškoga disanja, ili oni koji su nedavno krv pljuvali. najbolje je da ne idu u planine putovati, već neka se šetaju po ravnici u dolini. Kuda i na koju planinu da idemo? Kad pravimo planove moramo na razno misliti. Ko ima da mu se presipa može ići i na Pamir i na Himalaju, no mi obični ljudi moramo gledati gdje je najbliže i najzgodnije, gdje ne mora čovjek čitavu ekspediciju opravljati i gdje se može sigurno i bez brige putovati. Osim novaca treba u naprijed i da se orijentiramo šta hoćemo da vidimo. Ko hoće da proučava i Primorje i visoku planinu, najbolje neka ode na Velebit. Tamo može na planini rufiati mlijeka i na ražnju peći janje i piti vode sniježnice, a u veče se može kupati u moru i jesti taze morske ribe i piti dalmatinska vina; može u isti dan študirati prastaru polunomadsku kulturu pastira velebitskih, i u veče slušati talijansku muziku i proučavati kulturnu mješavinu primorsku; može prije podne brati alpinsko cvijeće, a pred veče proučavati polutropske biljke primorskoga karsta. U Bosni i Hercegovini najljepše su planine oko srednje Neretve, baš u okolini Jablanice, gdje je vlada sazidala hotel za turiste. Plasa i Čvrsnica su vrlo lijepe, ali su glomazne masivne sa zaobljenim vrhovima. Klanac Neretve, Divlja Grabovica i dolina rijeke Drežanke tako su lijepe i zanimljive i za geografa i za geologa, i za turistu i za amateura, da se sit može naštudirati i nauživati i nafotografirati. No od svijeh planina koje sam ja vidio najljepša je i najveličanstvenija Prenj-planina. Ja sam već tri puta putovao po njoj i ako uzmogu još ću ići, jer tu može čovjek svaki dan i na svakom koraku nešto novo lijepo vidjeti i uživati. — Lijepa je i Treskavica sa jezerima, ali nije tako veličanstvena kao Prenj, kome samo fali još što nema dva tri poveća jezera pa bi čovjek bio kao u pravim Alpima. Kad pravimo planove za putovanje treba da pazimo da ne idemo onamo gdje ćemo smetati ili biti na dosadi ili gdje će nas sumnjičiti i proganjati. Svaka država čuva i brani svoje granice, a pogranične planine, koje su već od prirode neki gradovi čuva i vojska ako bi neprijatelj lako mogao preći preko planine. Tamo gdje su prijelazi preko planina svaka država pravi utvrgjenja i ne dopušta da nepozvani civili tumaraju oko tvrgjavica i slikaju. Svake godine možete čitati, da su u Franceskoj ili u Italiji uhvatili po kakvog možda sa svijem nevinog amateura čim je prešao granicu, pa ga zbog sumnje, da špionira, zatvorili, osobito ako nije imao putnih isprava. Za to turiste i amateur najbolje da ne putuju po planinama oko državne granice. gdje ima vojničkih utvrgjenja ni onda ako je gragjanin iste države. Mora tražiti specijalnu dozvolu i motivirati. Kako se treba opraviti za putovanje? Specijalista geolog. botaničar ili zoolog svaki već sam zna šta mu treba ponijeti. Ko putuje malo dalje, gdje ga ne poznaju, treba da ponese osim novaca i putne isprave, ako mu se desi kakva nezgoda da mu se može pomoći. Ja ću ovdje samo da napomenem šta treba ponijeti sobom na Velebit i na planine u Bosni i Hercegovini. Prije svega treba dva odijela, jedno ljetno i jedno zimsko i dobar ogrtac zimski, jer je vrijeme na planini prevrtljivo pa usred ljeta može zastudeniti ako dune sjever ili padne snijeg. Kad sam ja prije dvadeset godina kao vojnički lijecnik sjedio na Cemernom, onda je pao snijeg jednom početkom jula i jedared početkom augusta i to ne samo po vrhovima najviših planina nego i po pašnjacima, koji nijesu viši od 1000—1200 m nad morem, a 14. septembra po rim. 1889. padao je u gornjoj Hercegovini takav snijeg, da su se pastiri sa planina morali kući seliti. Sjećam se da su onda mnoga djeca stradala i da se mnogo hajvana izgubilo. — I ljetos nam je na Prenju dobro došlo toplo odijelo, jer smo se penjući premorili pa smo morali noćiti u visini od 1600—1700 m u rupi kraj vječitog snijega, na studenoj buri. Dva odijela nam treba i onda ako u jednom prokisnemo da možemo presvući drugo suvo. Tri četiri košulje za presvlacenje kad se čovjek oznoji, i nekoliko čarapa treba svak da ima ko ide na malo duži put. Ne škodi ni kišobran ili suncobran ponijeti, a ko ide dugo oko vrhova gdje ima snijega mnogo i gdje je sunce žestoko, dobro je da ponese i naočare sa tamnim staklom. Ko se ne penje na kukove i ne ide na vratolome i strmoglavnice ne treba bog zna kakve sprave, ali je svakako dobro da ponese cipele sa čavlima u gjonovima da ne kliza na travi i kamenju, da ima poduži štap da se podupire kad ide preko krša, i da ponese tanko podugačko uže da drug druga može izvlaciti i spuštati preko strmib stijena. Bez dobre sjekire ne treba ići u planinu, jer časom može trebati. Šibica treba svaki da ponese, a ko ne će da vuče fenjer neka ima pri ruci bar lučevine. Ja sam jedared na Čvrsnici ljuto stradao i namufiio se kad me je u najvećem kršu ubvatila noć, pa nijesam vidio gdje stajem. Jedared sam silazio sa Prenja pa zakasnio tako da sam još u šumi bio kad se mrak spustio; na sreću imali smo dosta luca pa smo dva sahata hodali sa lučem u ruci čak do Prenj-štacije i ne zapesmo za kamen. Jela treba ponijeti na put uvijek makar da čovjek ide samo nekoliko sahati u planinu. Hljeba, sira, pečenja, tvrdih jaja, jabuka i salame ja obično nusim, a kadgod i konzerve. Mlijeka nijesam nikad sobom nosio, jer kad dogjem gdje god gdje su stanovi, dobijem dosta i mlijeka i varenike i kajmaka. Jedared smo na Velebitu nas četvero i osam pratilaca Ličana častili se noću u Stirovaei pa ujutru zaboravili hljeba ponijeti te smo cijeli dan proveli bez hljeba, i jedva u veče kod nekih stanova dobismo krompira i hljeba od Primoraca. Onda sam vidio kakva je muka jesti konzerve, salamu i pečenje i sir a nemati hljeba! — U Hercegovini kad putujem ja sve što mi treba na ručim unaprijed kod hotelijera Pintarića u Jablanici, pa ponesem čak i upržene crne kave, soli i luka. Bez vode ne idi na planinu ni na Velebit ni po Bosni i Hercegovini, jer u karstu osim mrljavih lokvica i snijega ne ćeš naći izvora. Ako je gdje god na karti i zabilježen izvor prevarićeš se, jer možda Ijeti zasuši. Prvijeh godina nosio sam po Velebitu sobom i vina i vode a sad više nikad ne nosim vina, jer na putu ga ne valja piti, a gdje čovjek na konak padne obično ima vode u blizini i kisela mlijeka. Najbolje je ponijeti sobom velike boce mineralne vode. Po Velebitu sam obično uzimao Jamničku kiselicu i zapakovao u mokre peškire. Ovdje mi hotelijer u Jablanici spakuje u sepete Gieshublera ili Rohiča. Taku vodu čovjek štedi, po malo pijucka i mnogo bolje gasi žegj neg obicna voda. Bilo je prilike da sam i snijeg griskao i sniježnicu vodu od otopljenoga snijega pio, ali sam vidio da to ne valja. Za crnu kavu sa šećerom može još podnijeti. Pio sam vode i iz bukovih i jelovih panjeva. Nešto i od lijekova treba da ponese ko ide na duži put. Dosta je malo kinina i bismuta i opiuma, jer većinom Sovjek pokvari stomak od neobicne hrane ili dobije proliv od mlijeka i vode. Osim toga treba i nešto za zavijanje rana i ozljeda, pošto čovjek na putu lako može pasti i ozlijediti se, a često se dešava i da se noge izranjave od mnogoga hoda i znoja. Tamo gdje ima zmija dobro je ponijeti i hipermangana i klora za svaki slučaj. Liječnik koji putuje često dogje u priliku da mora liješiti bolesnike. Ja sam na Velebitu došao na noćište lani baš kod nekih stanova gdje se mladić jedan srušio sa kuka pa se skalpirao skoro, pukla mu koža na tjemenu i posuvratila se pa je seljaci samo natrag preklopili. Kad sam teškoga bolnika pregledao i digao skalp na glavi bješe pod kožom kost oguljena i puno lišća, mrva od truloga granja, kamičaka i pijeska da sam dobra dva sata imao šta prati i čistiti. Bolesnu djecu od proljeva vrlo su mi često donosili. Astmatičnih staraca, tuberkuloznih djevojaka, skrofulozne djece i zubobolnih ima svuda pa traže savjet kad čuju da lijecnik putuje. Prošle godine izvadio sam u Drežnici jednom Mostarcu trun iz oka a kad sam mu kazao ko sam i kako se zovem mal me nije poljubio od radosti; pričaše mi, da sam mu prije 17 godina kad sam bio u Mostaru u vojenoj bolnici i jedan zub izvadio. Amater koji hoće da fotografira na planini treba već da zna kako će se opraviti. Ja obično slikam samo na staklenim pločama i to na ortohromaticnim Perorto od Perutza iz Mtinehena. Za mene su to najbolje i mogu ili svakom samo preporučiti. Podnose i kad ih malo duže eksponiram na planini ako hoćn da osim stijena i šuma izigje na slici. Motiva za fotografiranje ima na planini dosta: okomitih stijena, zidova i kukova, karakterističnih dolomitskih vrhova, lijepih grupa drva osobito borova i smrčeva po stijenama. a ima i stanova i stada, čobana i čobanica i stanarica. Zanimljivo je kako se naivni ljudi na planini rado daju slikati, osobito u društvu sa djecom. Kako treba putovati! Po planu, sa kartom i vogjom, polagano, pažljivo i na tenani! — Kad pravimo plan za putovanje treba dobro da pazimo da ne odredimo put odvei dug i težak za jedan dan. Obično se racuna da je dosta i predosta kad se kogod popne za jedan dan 1700 m u vis i kad uz to prevali 20 km u dužinu. Kod penjanja uz brdo računa se obično, da za 300 m treba bar jedan sat, aku se pak penje više od 1000 m onda se za jedan sat kadgod popne jedva 200 m. Ko posmatra okohnu, traži biljke, študira geologiju ili fotografira taj često zastajkuje i mnogo dangubi pa se lako može prevariti i ostati gdjegod u divljini planinskoj da noći. Tamo gdje se ide strmo uz brdo ako se i popne čovjek za sat 300 m u vis, ne pregje u dužinu ni jedan a kadgod ni pola kilometra. Niz brdo računaj 400 m za sat. Ko pravi plan po karti može se lako prevariti osobito u karstu. Put je zabilježen kadgod da ide po blagom nagibu ili po kakvoj visoravni te izgleda lak i ravan, a kad pogjemo naigjemo na strašan krš u kome put ide sve iz rupe u rupu. Obično su ovake vrtače i rupe u karstu tako male, da ih kartograf ne može zabilježiti! Ja sam nekoliko puta tako zlo prošao na Velebitu, i jedared sam računao da ću u podne doći kod nekib stanova pa nijesmo ponijeli vode, te smo žedni putovali do pod sami mrak i užasno se namučili umorni na vrućini; tako su nam se usta osušila, da nijesmo mogli govoriti. Sa vogjama i nosačima prtljaga imao sam dosta kubure osobito po Velebitu sa Ličanima i Primorcima. I rišćani i kršćani su vrlo pouzdani i dobri dok ne dogju do vina. Ja sam se obično pogagjao da platim nadnicu i da pojim i branim. Jedared sam bio nevješt pa sam častio nosače vinom koliko je ko htio da pije. Cijeli dan su me dobro služili, ali se u šumi sastanemo sa dva samara, koji s nama igjahu kao vogje cijeli dan dok ne stigosmo u Stirovaču, gdje je pilana i gostiona. Osam nosača i dva šumara častili se cijelu noć, pojeli pecenja i popili vina za 40 kruna, pa sjutra mamurni ne ispavani nijesu mogli ići po vrućini, a zaboravili hljeba ponijeti. Najbolje vogje i najbolji nosači su hercegovački Turci. Platiš nadnicu pa svaki putuje o svome kruhu i ne pije ništa osim vode i erne kave, te imaš oko sebe uvijek ljude trijezne i izdržljive. Jablaničke Turke svakome mogu preporučiti. Osobito su pouzdani, pošteni, vjerni, vješti, neumorni, izvrsni nosači, nikad ne zanovetaju, sa malim su zadovoljni. a kad ih gdjegod kod stanova castiš mlijekom ili im kupiš janje da peku na ražnju onda si njihov čovjek. Nosače može čovjek povesti na cio put, ako ide stranputicom, ali od mjesta do mjesta mora tražiti vogje, koji poznaju predjeo i znaju imena brjegova, da se može na karti putnik orijentirati. Ko po hercegovačkim planinama ne ide stranputicom nego putem pravljenim za turiste taj može vilo komotno i jeitino putovati, jer ne treba ni mnogo vogja ni mnogo nosača. Dosta mu je jedan tovarni konj za prtljag i jedan jahaći konj sa sedlom da se može i odmarati. Pored svakoga konja dosta je po jedan pratilac. U Jablanici može svaki u hotelu dobiti u zajam gospodsko sedlo, jer se vlada postarala da turiste ne moraju jahati na drvenom samaru. Ima čak i sedala za ženske, jer je pravljeni put tako lijep, da čak i gospogje mogu putovati osobito preko Prenja. Ja sam po Čvrsnici i Prenju sa mojim velikim prtljagom vodio po dva tri konja i najmanje tri čovjeka. Prije mjesec dana kad sam išao uz Prenj čobanskom stazom, gdje konji ne mogu proći, poveo sam sobom sedam ljudi! — U Jablanici se plaća vogja ili nosac 4 K na dan. Za noćište se treba dobro pobrinuti. Najkomotnije putuje onaj koji ide od zakloništa (Sshutzhaus) do zakloništa ili se vraća na konak tamo. Tu ima dobru postelju, a ima i kubinju i šparherd i sve nužne sude za kuhanje. Osobito ako udari kiša ili nezgodno vrijeme tu je čovjek kao kod kuće, u tobiko prije što blizu svakoga zakloništa ima pastirskih stanova, mlijeka i vode, a može kupiti i janje da peče. — Inače je na planini gdje nema ni gostione ni zakloništa ni žandarske kasarne, najbolje noćivati u stanu kakvom, gdje se za malo novaca može čovjek skloniti i okrijepiti. — Ko hoće da bivakira i da noći u slobodi pod vedrim nebom mora dobro paziti. Prvo ne smije noćivati tako onda kad kiša pada, za to se na taki put ne smije ni krenuti ako je oblačno i duva jugovina ili zapad. Koga nehotice uhvati noć u planini daleko o stanova mora paziti da ne izigje na visoko mjesto na vrh brda gdje gromovi biju, a ne smije ni pod kukom ni pod visokim drvetom nociti. Najbolje je izabrati poravno mjesto u strani od bure malo podalje od kakova kuka ili vrha. Treba da ima u blizini dosta suvih drva, da se cijelu noć može vatra ložiti. — Samo se po sebi razumije da treba i topla odijela da imaju i nosaci. Jablanicki Turci kadgod ponesu odijelo pa metnu pod glavu a spavaju u košulji kraj vatre. Ja ma gdje da prenoćim u zakloništu ili u stanu ili pod vedrim nebom, prije svega svučem znojavnu košulju i obucem suvu, makar na vjetru. Putuj polagano i na tenani! Planinac nikad ne prenagli kad ide uz brdo, pa se nikad ne premori i ne zaduva, a cesto se i ne oznoji, dok gospodin prvo žuri a onda svaki 5as zastajkuje da se izduva i najposlije od premora jedva mili. Ima planinaca koji preko velike i visoke planine mogu preći da ne stanu i da se ne odmaraju, jer na tenani korak po korak u odmjerenom tempu idu pa se ne zaduvaju ni pod teretom. Čudio sam se jedared jednom Dalmatincu, koji me je sa mora preveo preko Velebita u Liku do Medka; išli smo od zore do 4 sah. poslije podne, a moj vogja kad ga pred gostionicom isplatib samo popi čašu vina pa se još isto veče vratio sam preko planine na more, gdje je došao oko ponoći, kao što sam poslije dvije godine čuo. Naglo penjanje uz brdo škodljivo je i za srce i u opće opasno je, jer se srce može tako premoriti da čovjek padne i umre, a može da od premora postane apatičan i da izgubi volju na dalje putovanje pa sjedne i ne će da ide dalje, apatično čeka noć i smrt, kao što se dešava po Alpima, gdje osobito zimi stradaju mnogi od premora pa se smrznu. Da se srce ne premori ne valja ponijeti sobom ni rakije ni vina na put. Niz brdo ne skodi ako čovjek malo brže hodi. Putovati valja pažljivo i smotreno a ne valja srljati u opasnost bez nikake nužde. Posmatrajte šta rade sami planinci! Kad prelaze preko planine oni idu preko sedla a ne idu preko vrhova; kad se penju. na kakvo brdo oni idu najlakšim i najsigurnijim putem stranom ili grebenom brda, i obilaze vratolome i strmoglavnice. Pa tako radite i vi! Ništa ne čini ako vam se moderni osvajači vrhova (Gipfelsturmer) rugaju, da ste sedlari (Sattelreiter). Pogledajte njemačke novine pa ćete vidjeti kako megju njemačkim turistama u Alpima svaki dan ko god strada za to što se nesmotreno penjao na vrh onim putem koji je teži i opasniji pa se srušio u provaliju, ili što nije pazio na vrijeme pa ga gdje god ubvatila nod te je od premora i zime umr'o i t. d. I najpažljiviji putnik može ako ide neobienim putem naići na mjesta opasna, ili na strmu suvu travu ili na snježanik ili na kakve okomite stijene ili na uzak greben izmegju provalija, ili ga može uhvatiti kiša i grmljavina ili noć, vjetar i zima, pa da strada, ili da se kamen odvali ozgo sa stijene pa padne na putnika i t. d. Najbolje oslonite se na vaše vogje! Oni su tuda prolazili već kao djeca i kao čobani, poznaju sve staze i opasnosti, pa kad vogja kaže da se može nekuda preći i proći a vi hajte, ako pak vogje kuda ne će da idu nemojte ni vi. U Alpima pogriješe i vogje, jer im se putnici često rugaju ili za opasan put obećaju veću platu, pa često stradavaju i putnici i vogje. Za to pazite kad idete, opreznome vogji nemojte se rugati, i nemojte se junačiti pa novcem mititi vogje da idu kudgod kuda oni ne bi išli drage volje. I uvijek tražite da vam vogje ne budu sami neiskusni mladići. Bolji su starci, ili bar ljudi preko 30 godina. Ja sam putovao po Prenju i sa starcima preko 60 godina, pa su nosili prtljag i penjali se uz brdo ; bolje nego ja, a znali su me provesti opasnom stazom preko grebena i kosa i stranputicom kroz veliki gvozd, kuda ni sami nijesu nikad prolazili tako vješto, da sam se čndio kako se znaju orientirati u šumi. To mladić svaki ne umije. Osim na sebe i na vogje morate na putu paziti i da drugome ne naškodite, za to nemojte kotrljati kamenje niz brdo, nemojte bez nužde ložiti vatru usred šume; kad gdje god prenoćite pored vatre pa pogjete dalje zatrpajte žeravicu zemljom i kamenjem da šumu ne zapalite; ne siječite drva po šumi, ne gazite preko njiva gdje nema staze, ne kvarite zakloništa i t. d. Najpošlje hoću još nešto da vam rečem. Ko putuje po planini treba da rano urani prije zore i bijeloga dana, pa da se opravi i krene na put čim sunce sine. Najljepše je putovati prije podne. Amateur kadgod mora da čeka zbog fotografiranja da sunce poslije podne obasja kakve stijene okrenute sjeveru, jer inače slika ne će biti dosta plastična. Sa fotografiranjem se mnogo izdangubi. To sve treba izračunati. Kad pravite plan za put ako ste amateuri a vi za pješacenje od 8 sah. računajte još polovinu toliko za dangubu pri slikanju pa se ne ćete mnogo varati. Putovanje po planini treba tako udesiti, da cijelo društvo pred veče oko 6 ili 7 sah. stigne na noćište. U veče treba rano večerati i rano leći pa spavati da se odmorite za sjutrašnje putovanje. Kad se čovjek vraća sa puta po planini ne valja da mnogo pije čim dogje u prvu gostionicu, a ne treba ni pratioce prepojiti kao što sam ja nekoliko puta pogriješio. Kad se završi sa svijem put treba od nosača tačno primiti sav prtljag i onda odmah sve isplatiti. Ja sam obično plaćao 4 K na cio dan i 2 K na pola dana, započeto ; pola dana računa se kao cijelo. Nemoj zaboraviti kad sve isplatiš da svakom dadeš ma najmanji bakšiš na duhan, pa će se kad drugi put dogješ otimati ko će s tobom ići. Amateur u Bosni može vrlo lijepo izraditi slike čim dogje sa puta. Neka odsjedne na Ilidži nekoliko dana, tu ima udešena mračna soba i vodovod i cijela oprava za izragjivanje negativa, a kod kuće može sa ploča praviti pozitive. Od svakoga puta sastavi lijep album pa zimi sjedi, razgledaj slike i uživaj sjećajući se lijepoga puta i drugom pripovijedajući.