Da hrvatski seljački narod bude prosvijetljen, treba ga prvo naučiti čitati i pisati. Svako zna, da se sve na svijetu teško uči, a naučeno se lako zaboravlja. Međutim nije samo naša zadaća, da nepismene naučimo čitanju i pisanju, nego da se i onaj, koji to odavna zna, kao i onaj, koji je to naučio pred malo vremena, okoristi tom naukom. A okoristit će se jedino tako, ako bude stalno čitao knjige. Pitat ćemo se, odakle našem seljaku knjige, kad on nema dovoljno novaca, da ih nabavi i kad se nitko ne brine, da li naš hrvatski seljak ima knjiga za čitanje. Svi znamo, da se bez knjige nitko ničem boljem nije naučio, a znamo i to, da je onaj narod, koji knjige čita, daleko odmakao od naroda, koji je ostao neuk. Hrvatsko kulturno društvo Napredak uvidjelo je tu narodnu potrebu, pa je odavna počelo slati u sela svoje seoske pomične knjižnice. U tim knjižnicama ima dovoljno knjiga, a što je još važnije, odabrane su knjige, koje su za seljaka pisane i od kojih će naš hrvatski seljak imati koristi. Knjižnice su pomične, a to znači, da knjižnica ostaje u jednom selu godinu dana, a iza toga se pošalje u drugo selo, a na mjesto nje dobiva se nova sa sasvim drugim knjigama. Među knjigama nalaze se zabavni romani iz sadašnjeg i prošlog narodnog života, što ih je izdala Matica Hrvatska, pa Društvo sv. Jeronima i Radićeva knjižara. Pisali su ih najbolji hrvatski pisci. Osobito se pazilo na to, da se pomoću povjesnih romana upozna naš seoski svijet s dogadjajima i osobama hrvatske prošlosti. Osim toga ima i pjesmarica, bilo povjesnih, bilo narodnih, pa tako se u svakoj knjižnici nadje i pjesmarica hrvatskog narodnog junaka Mijata Tomića. Narod, koji ne zna što je jučer bilo, ne zna sigurno ni što je danas. Zato ima dovoljan broj povjesnih knjiga, koje opisuju hrvatsku povijest u cijelosti ili pojedine slavne dogadjaje i hrvatske narodne velikane svih vremena. No nije to dovoljno, jer seljački narod mora biti poznat i sa sadašnjim vremenom. Zato će svjesni seljak naći u Napretkovoj knjižnici djela Ante i Stjepana Radića, njihov Seljački nauk i sva godišta Doma, po čemu će mu se otvoriti oči, da progleda i da ga vrijeme ne pregazi. Ako spomenemo još knjige iz narodnog gospodarstva, knjige o zdravlju i bolestima, onda pojedina izdanja Napretkova kalendara, Božićne i Uskrsne knjige, te pojedine časopise, nabrojili smo ukratko sve što se nalazi u našim pomičnim knjižnicama. Uzalud su knjižnice, ako ih nitko ne čita. Zato treba da se nadje netko u selu, koji je i sam do sad mnogo čitao, pa prema tome uvidja, da hrvatskom seljačkom narodu nema pomoći, ako ne budu svi čitali i čitajući progledali. Treba dakle u selu dobar knjižničar. On jedino može seljaku rastumačiti, zašto čitamo i šta treba da čitamo. Knjižnjičar je najveći prijatelj naroda. Mi smo se uvjerili, da su naši Napretkovi tečajci najbolje izvršili zadaću knjižnjičara, pa neka tako i ostane, biti će dobro, jer tako radeći idemo hrvatskom prosvjetom hrvatskoj narodnoj sreći.