Na pitanje ovo moramo odgovoriti, da naše ženskinje, barem u ovim krajevima, ne čita, na žalost, ništa ili vrlo malo. Ako im koja knjiga dođe do ruke, ona se po po godine dana pretura sa stola na sto, sa ormana na orman, i tek po gdjekada, od duga vremena, uzme se nebrižno, pročitaju se nekolike stranice, pa se opet ostavi u kraj. Tako se desi, da poneka djevojka, čitajući knjigu u tako dugim razmacima i zaboravljajućn sve, što je u prvim stranicama pročitala, dođe i do zadnje stranice i sasvim ostavi knjigu, a da ne zna šta je čitala. Naše ženskinje mnogo više voli stajati na prozorima i besmisleno gledati prolaznike, voli čavrljati sa komšinicama, pretresajući sve dnevne novosti, voli govoriti o čemu god hoćete: o sijelima, igrankama, a da i ne spominjemo „mode", razne haljine, „šnitove", „fišbajnove", „hemdbluze" i t. d. napominjući kako je ovo ili ono ,,hercig", nego uzeti srpsku knjigu u ruke i pročitati je. Vole se čak i „Ansich-kartama" i „štambuh" ima zabavljati, nego knjigama, jer sve ovo ne drže besposlicama i samo im je knjiga jedna — besposlica. Zapitajte koju našu žensku o kakvoj novijoj knjizi i ona će vam, ni malo ne crveneći priznati, da nije ni čula za nju, a kamo li pročitala. Zapitajte je o Sremcu, Matavulju, Adamovu, Veselinoviću i rijetko koja da vam neće odgovoriti: a kakvi su to ljudi? Ako se nađe po neka da i spomene pokojnoga Vojislava Ilijća, to ga opet ne poznaje po njegovim pjesmama, nego po tome, što mu siromahu, ni mrtvu ne daju mira, nego mu prizivlju „duh" pri svojim spiritističkim seansama. Jednom riječi: gotovo sve ženskinje kod nas, ne poznaje naše književnosti ni naših književnika. Ko je kriv tome — teško je reći. Možda su krive i neke matere, koje mirno gledaju kad im kćeri besposliče na prozoru, a razjare se kad im opaze knjigu u šakama i odma viču: „Zar nemate prečega posla?" Možda su kriva i neka braća, koja i sama smatraju književnost „besposlicom" i vole uputiti svoju sestru na kakav broj „Wiener Mode", nego na kakvu lijepu knjigu? Možda su krivi i neki „pozvaniji", koji smatraju za dužnost opomenuti ovu ili onu djevojku zbog kakve sitnice, a nikada ne nađu za vrijedno, da im prebace zbog nečitanja knjiga? Najposlije možda su krive i same djevojke, što se nikako ne interesuju za knjige? Kad dodamo ovome, da mi nemamo nikakvnh većih ženskih škola i da, osim osnovne, gotovo ni jedna naša djevojka nije svršila kakvu veću školu ni na strani, onda se moramo pitati: pa šta te ženske znadu? Kako se vaspitavaju? I kako će one, ne učeći više, a ne čitajući ništa, moći vaspitavati djecu našu? Ili ćemo vazda ostati pri onome starome da „kći ne treba da zna više nego majka" i dozvoliti, da nam se djeca ne vaspitaju nimalo drukčije, nego što smo se mi vaspitali? I hoćemo li na taj način, ikada koraknuti naprijed? Kada sravnimo naše momke i djevojke, onda vidimo, da imamo mnogo više muških, koji su i više učili i više čitali nego ženskih. I takav jedan mladić, koji je učio i čitao, kada stasa za ženidbu, rijetko će pristupiti kojoj našoj djevojci. Zašto, jer bi želio da mu žena, ako ne baš kao on, a ono da zna barem približno kao on i da se ne postidi zbog nje ni u kakvome društvu. I šta vidimo tada? Taj mladić ide na stranu i ženi se sa strane, a mi se džaba ljutimo, kidamo i pitamo: zašto nam se djevojke ne udavaju? Jesu li naše djevojke rade, da ovako i dalje ostane? Mi držimo da — nijesu. Mi držimo, da će one i same uvidjeti da, ne čitajući, ne učeći se, škode sebi samima i da im se to ljuto sveti. Držimo, da će i one naskoro ozbiljnije prihvatiti se knjige, te, što nijesu mogli naučiti u školama, da će to naknaditi pažljivim čitanjem. Ali kakve knjige da čitaju? Mi bi im preporučili, da u tome budu vrlo oprezne. Ne treba čitati sve knjige, koje nam do ruke dođu ili koje se slučajno, svide kakvome neznalici. Nas je čisto stid priznati da smo čuli, e je u jednome mjestu u našoj domovini, veća polovina samih djevojaka pročitala „Malu Maru" od Pol de Koka. Takih knjiga treba se čuvati kao vatre, a birati treba samo onake, koje su u stanju da oblagorode dušu i srce žensko. Da bi što više djevojaka moglo doći do raznovrsnih knjiga, a da te knjige budu odabrane, mi imamo jedan predlog za to. U svima našim, manjim i većim mjestima, a bez velikih troškova mogle bi se osnovati Srpske djevojačke biblioteke. Članovi tih biblioteka trebale bi da budu ne samo djevojke, nego i udate žene, kako bi ih bilo više na broju. Između tih članova izabrale bi se nekolike najsvjesnije u odbor, koje bi same, ili u dogovoru sa svjesnijem muškarcima, birale knjige za biblioteku. Knjige bi se kupovale ulozima članica. Za prvi put svaka članica neka uplati po 2, po 3 ili po 4 krune (kako bi to odbor odredio) i sa tim novcima neka se kupe prve knjige. Kašnje bi svaka članica imala pravo da čita kupljene knjige, a za to bi plaćala po 40 hel. mjesečno. Novim prinosima, kupovale bi se kašnje i nove knjige i, kroz nekoliko godina, sve bi to bile velike i lijepe biblioteke, kojima bi se čitavo mjesto ponosilo. Dakle na posao, djevojke naše mile, pa da vas vidimo! Mi smo uvjereni, da ćete, ako poslušate, kroz kratko vrijeme blagosiljati čas, jer bi time koristile i sebi, a pomogli bi i boljem razvijanju naše srpske književnosti.