Današnja Evropa, a s njom i čitava bijela rasa, boluje od jedne podmukle bolesti. Od iste bolesti, od koje je u svoje vrijeme bolovao i stari Babilon, i Egipat, i Rimski imperij. Boiovali i umrli. Na vrhuncu moći i bogatstva, u naponu kuL turnog razvoja, ali i moralne dekadence, zapali su u tešku krizu: krizu braka, materinjstva i nataliteta. Gordi Rim, Gospodaricu svijeta, nijesu već mogli spasiti ni Augustovi zakoni »Lex Julia et Papia Poppaea« za unapređenje poroda, ni dijeljenje zemlje u Kampaniji seljacima sa troje i više djece, ni išta drugo. Grobaricom su mu bile rimske matrone, koje nijesu htjele da imaju potomstva. I savremena Evropa stupa istim stazama kao i nekad stari Rim. Prvi je preporučivao, da se ograniči broj poroda, engleski socijolog Malthus (1798.). Bojao se prenapučenosti kugle ze= maljske. Kao sredstvo predlagao je kršćansku uzdržljivost. Međutim njegovi učenici pođoše dalje. I profilaksu začeća i zatiranje ploda pod srcem majčinim preporučivali su kao dos zvoljena sredstva protiv množenja čovječanstva. Tu njihovu nauku i praksu zovemo neomaltuzijanizmom, popularno »bijelom kugom«. U svojoj biti znači neomaltuzijanizam brutalno gaženje naravnog i pozitivnog zakona Božjeg, znači teško zlo, upereno protiv prvoj svrsi braka — rađanju djece, znači zločin protiv domovine i čovječanstva. Po plodovima se drvo poznaje. Ta stara riječ vrijedi popuno i ovdje. Da vidimo, kakvim je plodovima urodio neomaltuzijanizam u Evropi. Samo nekoliko primjera! Francuska je g. 1922. imala 11,696.000 obitelji. Od tih je 1,930.000 bez djece, 3,668.000 s jednim, 2,776.000 s dvoje djece. Ukupno 8,374.000 (71'5%) pasivnih porodica, kraj kojih narod mora nužno izumirati. I izumire! Francuska i Njemačka imale su g. 1870. podjednako stanovništva (38V2 milijuna). Uza sve, što je Njemačka izgubila u ratu više pokrajina i milijune naroda, ima ona 63,000.000 žitelja (g. 1922.,), a Francuska s Alzacijom i Lorenom 39,400.000 (g. 1921.). Bez njih ima Francuska 1,800.000 duša manje nego 1911., dapače, manje nego je imala pred 60 godina. Nije tako samo u Francuskoj. I najmodernija Njemačka spala je na njezine grane. G. 1900. imala je Francuska 879.000 rođenih, Njemačka 1,996.000; godine 1927. Francuska 724.000 (— 155.000), a Njemačka1,160.000 (— 836.000). Njemačka strmoglavice pada. Na 1000 duša otpada živorođenih g. 1900 u Njemačkoj 36'8, u Francuskoj 22’0 g. 1913. » » 27'6, » » 19'1 g. 1927. » » 18'3, »» 18'1. Danas Njemačka gore stoji od Francuske! — Socijalistički poslanik Dr. Moses tvrdi, da u Njemačkoj godišnje zaglavi preko 1/2 milijuna, a moguće i 800—900.000 nerođene djece! Od otrovanja kao posljedice hotimičnog abortusa umire na godinu 25.000 žena. Slične su prilike i u ostaloj Evropi. Pad poroda upravo je katastrofalan. Iznosimo koeficijent nataliteta u nekoliko država u g. 1860. i 1927. (broj u zagradi): Francuska 26'2 (181); Njemačka 401 (18"3); Engleska 337 (167); Švedska 31"5 (16'9); Švicarska 29'0 (181); Italija 36'9 (26'5). — U 55 godina (1870. —1925.) izgubila je Španija relativno 47% poroda, Belgija 40%, Ugarska 36%, Rumunjska 33% i t. d. I onda, kad koeficijent nataliteta padne stalno ispod koeficijenta mortaliteta, kad bude veći pomor od rađanja, a tomu, ako svi znaci ne varaju, hrlimo u naručaj, puca pred nama jedno široko — groblje naroda. Stojimo pred jednim od najtežih problema sadašnjice. Činjenice nas to uče. Ni u jednoj zemlji na svijetu nije do danasuspjelo suzbiti neomaltuzijanizma. Gdje se on jednom uvuče, tu se širi sve više i rastače poput crvotočine stablo narodnog života. Dr. H. Muckermann u izvrsnoj knjizi »Kind und Volk« (sv. II., p. 29.) veli: »Bez sumnje je ispravno ono, što je rekao Dr. Christian u suglasju s drugim vodećim rasnim higijeničarima: još nigdje nije uspjelo svojevoljnom i promišljenom reguliranju poroda (vernunftmassige Geburtenregelung) oduzeti njegove po državu opasne tendencije«. I to je najinteresantnije. Proglašuju, da je loše materijalno stanje prvi uzrok neimanju djece. A činjenica je, da bogatiji slojevi imaju najmanje potomstva. Najbogatije su djecom obitelji i čitave zemlje, u kojim je vjera duboka i čvrsta. U svjetlu evropskih prilika lakše ćemo razumjeti značenje neomaltuzijanizma za hrvatski narod. Francuska i Njemačka pokazuju nam ćorsokak, u koji neminovno vodi razularem neomaltuzij anizam. O tomu pitanju lako je pisati u pojedinim evropskim državama. Stvar je do u tančine proučena. Prikazana u hiljadama knjiga i revija. Kod nas je to posve drukčije. Problem bijele kuge među Hrvatima nije sistematski ni osvijetljen, a kamo li proučen. Nemamo potrebnog statističkog materijala za sve naše krajeve. I ono što imamo, nije uvijek potpuno i sigurno. I zato ovaj članak i nema svrhe, da sistematski prikaže taj problem u nas. On hoće jedino, da upozori na veliku opasnost koja prijeti našoj narodnoj budućnosti od neomaltuzijanizma. Počnimo najprije s Herceg-B o s n o m. Prije rata stajali su b.h. Hrvati-katolici u pogledu nataliteta na zamjernoj visini. Tim su dobro očitovali svoju životnu snagu. Na 1000 duša otpadalo je poroda na pr.: g. 1910. kod katol. 43'6, kod pravosl. 417, kod musl. 37'2 g. 1914. kod katol. 45’1, kod pravosl. 377, kod musl. 32'8 Kako katolici i u pogledu mortaliteta stoje nešto bolje od njihove inovjerne braće, to oni trebaju u Bosni 39 godina, da se naravnim.množenjem podvostruče; pravoslavni trebaju 48, a muslimani 66 godina (na temelju podataka 1910.—1914.). Poslije rata prema službenim statistikama katolici su izgubili i apsolutno i relativno na broju poroda. Tako na pr. imaju oni god. 1926. 17.484 rođene djece (36'8°/0o). Najviši koeficijent nataliteta imaju pravoslavni. — Po crkvenim statistikama stvar izgleda posve drukčija. Banjalučka biskupija ima te godine 4889 rođenih (49°/00), mostarska 6710 (46°, a vrhbosanska nadbiskupija skoro kao obje zajedno. Ukupno 22—23.000 rođenih. Koeficijent nataliteta iznosi okruglo 45°/0o. Na selima je dakako stanje daleko bolje nego u gradovima. Bosansko selo ima obično 50°/Oo rođenih. Što više imamo veći broj seoskih župa sa porođajnim brojem od 600/00. Oko 70°/oo imaju župe Solakova Kula, Podhum, Golo Brdo i Skopaljska Gračanica. To su rekordni brojevi. Lako je moguće, da se tu radi o jednom svjetskom rekordu uopće. Za narodnu budućnost su to malo važniji rekordi od onih u plesanju ili kojoj grani športa, a ipak se o njima tako malo zna. U b.h. gradovima imaju katolici 25°/00 rođenih ili nešto više. Kako x/s katolika stanuje po varošima, a 4/s na selu, to se dade postaviti formula, koja približno tačno izrazuje stanje nataliteta u b.h. katoličkom elementu: 4/5 x50°/00 + 1/5 x25°/°° = 45°/00 Tim se dotičemo pitanja neomaltuzijanizma u Herceg-Bosni. U naše gradove su ga donijeli austrijski činovnici. Danas i u zadnjoj bosanskoj kasabi Zweikindersystem nije ništa neobično. Naravni prirast stanovništva u gradovima jest malen, nekad i negativan. Župa Tuzla ima otprilike pola župljana građana, pola seljaka. Od rođene djece otpada 2/3 na sela, ½ na grad i predgrađa. Župa Sarajevo imala je g. 1914. 566 krštenja. Od 1919. stalno opada broj poroda i dosiže g. 1928. svoj minimum (198 rođenja). Taj golemi nazadak ne može se protumačiti ni ocjepljenjem dviju novih župa, ni fluktuacijom stanovnis štva, ni drugim čim, sve dok se ne uvaži i razorni utjecaj neomaltuzijanizma. U Sarajevo je g. 1925. (odnosno 1926.) rođeno katol. djece 407 (435), pravoslavne 425 (413) i muslimanske 847 (835). Koeficijent nataliteta izhosi kod katolika 23'6°/00, kod pravoslavnih 29'l0/oo, kod muslimana 34’7°/00. Rezultati, koji nas moraju zabrinuti. Kod katolika jasno se vide znaci neomaltuzijanizma i brojnih mješovitih ženidaba na našu štetu. Sarajevo u pogledu nataliteta stoji u čitavoj drinskoj banovini, izuzev Vukovar i Valjevo, na zadnjem mjestu (27— 28°/oo). Hrvati katolici Sarajeva stoje i ispod Vukovara i Valjeva. Da se hrvatski elemenat u Bosni i Hercegovini onako naravno množio kao u gradovima, ne bi naš živalj porastao od 1879. g. do danas ni na punih 250.000. Ovako, zahvaljujući selu i doseljivanju, ima nas danas 550.000. U grudi bosanskog sela nije još neomaltuzijanizam zario svojih otrovnih pandža. Istom se sprema na skok. Prvi tragovi bijele kuge javljaju se tek tu i tamo uza Savu (»čuvala sam se djece«). U jednoj ili drugoj župi u Posavini (na pr. u Dolini) opaža se jasno zub neomaltuzijanizma u broju novos rođenih. Slična opasnost prijeti našem selu i od blizine gradova. Sve naše sile moramo uprijeti, da sačuvamo selo, od ove strašne zaraze. Drugi dio hrvatskog življa u Bosni i Hercegovini jest muslimanske vjere. On je, kako mislimo, još pošteđen od crva narodnog života. Istina, on boluje od drugih bolesti, ali to amo ne spada. Tek muslimanska inteligencija hoće i u ovom pogledu da bude moderna. Bacimo letimičan pogled i na ostale zemlje gdje žive Hrvati. Što se tiče g r a d o v a, svuda iste prilike kao i u Bosni. Poznata je činjenica, da su naši gradovi od Subotice i Zemuna do Sušaka i Dubrovnika gotovo bez iznimke zaraženi bijelom kugom. To je tako poznato, da to i ne treba brojevima potkrepljivati. A kako je stalo na selima? Počnimo sa Slavonijom. Bijelom kugom najjače zaraženi hrvatski kraj jest Slavonija, osobito Donja Posavina. Već odavna nađena je za nju zgodna prispodoba: rumena, krasna jabuka izvana; iznutra gnjila i crljiva. »Čuvanje« i »Utrošenje« specifični su slavonski izrazi za bijelu kugu. Ova nije u taj najplodniji kraj hrvatske zemlje unešena pred 10 ili 20 godina. Ona poput jenjičarskih četa harači Slavonijom, osobito njezinom Granicom, već blizu 100 godina. Župnik Ilijašević predao je g. 1887. vladi memorandum o depopulaciji Slavonije (Kroat. Revue, Agram 1887.). Dok se u užoj Hrvatskoj za 40 godina žiteljstvo podvostručilo, dotle Slavonija izumire. U samih 10 godina (1870.—1880.) pao je hrvatski živalj u plemenitoj Slavoniji za 30.000 duša. Župa Bebrina imala je 1841. oko 2000 duša; 40 godina kasnije 1625; nazadak za 20%. U svemu je 46 župa, gdje narod izumire. U gradiškom kotaru porasle su samo 2 župe i to radi doseljenih tuđinaca. U Kutini 10 njemačkih obitelji ima na godinu više rođenja nego 3000 hrvatskih starosjedioca. U Lipovljanima ima velika hrvatska zadruga s 9 parova i bez jednog djeteta. U nekom selu sa 160 kuća htjela vlada zatvoriti školu, jer je u njoj samo 25 djece. Od tih 4 jednog doseljenog Slovenca, oca 9 djece. Dakle 1 kuća — 4 školske djece i 159 (hrvatskih) — samo 20! — I tužni župnik, iskreni rodoljub, niže činjenice, jednu žalosniju od druge. I glas mu ostade — glas vapijućeg u pustinji. Pisalo se odonda dosta puta o toj stvari. Pravog lijeka nije bilo. A tuđinci — Nijemci, Mađari, Česi i drugi — poput jata skakavaca padali su na pusta hrvatska ognjišta. Doseljenici imaju redovito daleko više djece nego domaći. U selu Vrpolju ima 2/3 domaćih kuća, a ipak u školi djeca tuđinaca čine 2/3 đaka. Hrvati imaju dakle 4 puta manje djece nego stranci. Slika blize budućnosti! Doskora, za 20, 30 godina biće 2/3 stranaca u selu. Samo nekoliko sličica iz te mrtve Krajine (Glasnik biskupije đakov. i srijem., 1929., br. 19): »Počamši od Velike Kopanice pa tamo do Gunje nalaze se naša najveća i najljepša sela za sada sa čisto hrvatskim življem. V. Kopanica (oko 600 kuća), Sikirevci (500), Gundinci (500), Babina Greda (1000). To su sela, u kojima je redovito manje rađanje nego umiranje, a u nekima je tako grozno stanje, da i za 50 posto godišnje bude više slučajeva smrti nego rođenja. Neka su mjesta već tako opustjela, da ima i do polovice kuea bez ijednog djeteta i u kojima su najmlađe osobe iznad 40 godina, tako da neće niti je više moguće da bude djece. Referentu je poznato, da na pr. u Otoku (1.000 kuća) bude od 40 do 60 rođenih na godinu, a smrti gotovo redovito do 100 dapače i više. U Gradištu (800 kuća) bude rođenja isto 40 do 60, a slučajeva smrti 80 do 90. Uzme li se još u obzir to, da od tog malenog broja rođenja bude barem 30 posto stranih (redovito od Dalmatinaca, koji se ovamo hrpimice sele) slika je još gora. U Gradištu ima oko 800 kuća, a od toga blizu 400 bez ijednog djeteta. Pred 30 godina je selo imalo 3.500 stanovnika, a sada nema ni 2.500. Za 20 godina (t. j. od 1902.—1922.) bilo je u župi točno 1.000 rođenja, a smrti 1.714. Niie ništa bolje, ako nije još i gore u Otoku, Štitaru, Babinoj Gredi, a i ostala sela u ovom kraju ne zaostaju mnogo. Slika je strašna, da ne može biti crnija. Ova Posavina je doista na umoru i može se upravo matematički izračunati, kada će posvema nestati domaćeg življa.« Zgodno je usporediti susjedne bosanske i slavonske župe. Župa Vidovice četiri puta je manja od slavonskih župa Bošnjaka i Županje zajedno (imaju oko 25%o rođenih). Pa ipak u 7 godina (1921.—1927.) imaju Vidovice prirast od 335 duša, a obe priječanske župe od 248. Na bosanskoj strani pri« rast je relativno 530% veći. G. 1925. nazadovao je broj stanovništva u 35 župa đako? vačke biskupije, napredovao u 61. Ukupni prirast iznašao je na 316.000 duša tek 448 i to naravno, stranaca (u Bosni bi za toliko porasle svake dvije veće župe). Najžalosnija je slika, koju nam riše župnik Đuro Mitrović u Hrv. straži (br. 152., 1929.): »Znam jedno selo, gdje sam svijet govori, da je takva primalja (selo je zove »grobaricom«) načinila po šljivicima veće groblje, nego je njihovo »Selište« (tako su zvali seosko groblje). — Slučajno sam u jednoj bivšoj svojoj župi naišao na grozne zločine. Prijavilo mi se, da se jedna žena u selu bavi tim obrtom, da kod drugih žena zna pospiješiti porod, kad su već u 7.—8., dapače i u 9. mjesecu. Dijete bi se živo rodilo, a onda bi ga ona ugušila i u šljivik zakopala. Proveo sam kratku istragu i naišao upravo na grozne zločine.« I tako Slavonija još uvijek izumire. Baš naša, hrvatska, baš najbogatiji njezin dio. Umire usred blagostanja, usred bogatstva. Da barem izumire. Ubijaju je zločinački, podlo, gadno. Ubijaju niezin podmladak, njezinu djecu, još prije nego su se i rodila. Umire Slavonija. Ubija sama sebe.« (»Novosti« od 24. XI. 1929.). Važno je pitanje, kako se u ovom pogledu drži pravoslavni elemenat Slavonije i Srijema. Jasno je, da je neomaltuzijanizam i njegova Ahilova peta. Iz nekih krajeva (Vukovar, Đakovo i t. d.), pišu da su tu Srbi gore stali od Hrvata. Dr. Anderlić (Glasnik biskup. b. i srem. br. 10, 1924.) piše: »Domaći starosjedilački elemenat izumire. Hrvati mreckaju, a Srbi izumiru... ostalo je još jedino „racko" groblje«. U okolici Dakova i Požege nestalo je čitavih srpskih sela. — Po zadnjim službenim statistikama stoji pravoslavni elemenat u Srijemu bolje od katoličkog. A-kako je u ostalim hrvatskim krajevima? Krenemo li od Vinkovaca na istok, u »kitnjasti Srem«, eto nas u kraju do kosti zaraženom neomaltuzijanizmom. Bogati Srijem postao je zemaljskim rajem stranim doseljenicima i zato, jer »sremski bate« ne će da imaju djece. Nekad mala njemačka sela Inđija i Putinci danas su bogata i velika mjesta. A srpska i hrvatska sela slabo ili nikako ne napreduju. Selo Obrež ima danas preko polovine tuđinaca. Pred četrdeset godina nije bilo ni jednog jedinog. Nije puno bolje ni uz Dravu od Osijeka dalje. Od iste rane, premda ne u tolikoj mjeri, kao vinkovački kraj, boluje i naša Podravina. Pripovijedao mi je prijatelj liječnik iz Donje Podravine o prilikama u svom kraju. Kod njih rješavaju problem izumiranja onog kraja Slovaci. »Množe se kao poljski miši.« Penetriraju naša sela. Ono, što Hrvata izumre, nadoa mjeste Slovaci... — U Gornjoj Podravini osobito od Koprivnice do Virovitice, gdje se nalaze najbogatija i najveća hrvatska sela (Virje, Durđevac i t. d.), uvukao se već sistem jednog ili dvoje djece. Narod je vrlo štedljiv, a štedljivost se već po malo izrodila u škrtost. Sprečavanje začeća ili poroda tamo je stvar posve obična, svagdanja. U požeškoj kotlini već odavna širi bijela kuga svoja otrovna krila. Kroz 130 godina (1770.—1900.) hrvatski katolički živalj porastao je samo za 1000 duša, a mogao se lagano i popeterostručiti. Ne niječemo da kod toga utječu i drugi iaktori, ali im neomaltuzijanizam svakako stoji na čelu. Ima čitav niz sela (Kunovci, Nurkovac, Draga, Doljanci i t. d.), koji danas imaju manje stanovnika nego pred 150 godina. U selu Grabarju bilo je g. 1702. 36 hrvatskih porodica doseljenih iz Bosne; do danas su sve izumrle. Isto tako nestalo je u Bjeliševcu svih 12 srpskih porodica u Kuli svih 12 hrvatskih i t. d. Rastočio ih crv neomaltuzijanizma. I danas to zlo ništa nije jenjalo. Šijakinja ne želi djece. Kad polazi na vjenčanje, ona još i danas obilazi oko konja i govori: »Kad se ovaj konj ožrijebio, onda i ja dijete rodila.« One, koje imaju više djece, izvrgnute su ruglu i preziru. — I tako je požeška kotlina, nekad čisto hrvatski kraj sa 30 župa, imala g. 1910. samo 57% Hrvata uza sve to što su asimilirani toliki stranci, (J. B. u Hrv. straži 1930., br. 25.) Čemu dalje nabrajati i opisivati! Bijela kuga uvukla se ili se uvlači na širom otvorena vrata među naše Bunjevce, Posavce, Turopoljce, Moslavce, Podravce, Banovce... Već nije pošteđeno ni Zagorje, ni Kordun, ni Lika, ni gradovi na našim otocima. Tako u hrvatskom narodu imamo tri vrste krajeva u pogledu bijele kuge: jedni su njom potpuno zaraženi (Slavos nija i t. d.), drugi su dosta zaraženi (Gor. Podravina i t. d.), & u trećim javlja se bijela kuga sporodično (Zagorje i t. d.) ili se još uopće nije javila (veći dio Dalmacije, Bosne i Hercegovine). Sistematski podaci o populaciji za cijelu Jugoslaviju nijesu objavljeni. Ipak i ono malo brojeva, do kojih može javnost doći, sadržava u sebi ozbiljni memento za hrvatski narod. Izuzevši Vojvodinu sa 29°/0o rođenih imade Hrvatska i Slavonija najniži porođajni broj u čitavoj Kraljevini (g. 1920. 37°/00, 1921 34°/oo, 1922. 31°/oo). Što je najgore, ako su točni ovi brojevi, broj poroda u Hrvatskoj katastrofalno opada. U Srbiji g. 1926. ima 38 novorođenih na hiljadu duša. U Bosni i Hercegovini i Dalmaciji još više. S druge strane zapravo naravni prirast igra najveću ulogu. I tu je Hrvatska i Slavonija iza Vojvodine opet na zadnjem mjestu. G. 1926. na hiljadu duša u Srbiji narod je porastao za 21 osobu, u Bosni i Heercegovini za 18, u Sloveniji za 13, a u Hrvatskoj i Slavoniji za 8 (g. 1922.) ili za 10 (g. 1921.). Čisto hrvatski kotar Županja imao je g. 1927. naravni prirast u visini 2'6%0 (1928. g. 1"28». U Srbiji, premda se u Pomoravlju i Posavini zalegla bijela kuga, imade kotareva s velikim naravnim prirastom. Tako na pr. Rađevina na Drini ima g-1927. 49'8, a g. 1928. 39'3°/00 naravnog prirasta stanovništva.. (Narodno Jedinstvo, Almanah-kalendar drinske banovine za 1930—31.) Prema tomu Hrvati u Županji g. 1927. devetnaest puta sporije su napredovali od Srba u Rađevini, a g. 1928. punih trideset puta. Bosna, Hercegovina i Dalmacija, gdje živi tek manji dio Hrvata, neće održati i umnožiti broja Hrvata bez Hrvatske i Slavonije. A tamo u pogledu populacije u većem dijelu zemlje stojimo loše. Tako će Hrvati, od popisa do popisa činiti u Jugoslaviji sve manji i neznatniji procenat stanovništva. Eto kamo vodi neomaltuzijanizam! Potpunosti radi iznosimo tek jednu ili drugu misao o ustuku protiv bijeloj kugi. Pitanje neomaltuzijanizma u svojoj biti jest moralno pitanje. I za to je u prvom redu Crkva pozvana, da povede. rat do istrage s ovom strašnom pojavom. Ona je to i do sada činila, ali treba pojačati rad u ovom smjeru. Kakogod raste: zlo, treba da raste i borba protiv njega. Uostalom Crkva je zapravo jedina, koja je kadra satrti glavu bijeloj kugi. Vjera i moral idu usporedo, a oboje ima svoj glavni izvor u Crkvi. Međutim neomaltuzijanizam nije samo moralno pitanje, on je ujedno i nacionalno, ekonomsko i socijalno pitanje prvoga reda. I zato su pozvani svi, kojima leži sreća naroda na srcu, da stupe u borbu protiv ovoj bujici. U prvom redu država i njezino zakonodavstvo mogu uspješno da porade na njenom suzbijanju. Protiv neomaltuzijanističke reklame u knjigama i novinama, protiv besavjesnih babica i liječnika (a takvih,, nažalost ima kod nas), protiv svih pojava javnog života, koji pogoduju' ili potpomažu bijelu kugu, morale bi se poduzeti najstrože mjere. A onda socijalno zakonodavstvo u korist obitelji s brojnom djecom. Na kraju svi mi kao pojedinci i kao društvo trebamo zagaziti u borbu s bijelom kugom. Moramo pokrenuti sve, da sačuvamo zdrave krajeve i izliječimo zaražene. Inteligencija, koja ima dio krivnje na propadanju naših najljepših krajeva, pravo je, da ima i dio zasluge na njihovu spasavanju. Tu treba i kod drugih poraditi riječju, perom i djelom. Pitanje neomaltuzijanizma u sebi je veliko i teško, da ga ne možemo temeljito riješiti, ako ne riješimo masu drugih pitanja. Naravno, u prvom redu moralnog, kulturnog i ekonomskog pridizanja hrvatskog naroda. I tko pomaže riješenju jednog od ovih pitanja, taj ujedno pobija bijelu kugu.