Iz stare Bosne

KALENDAR NAPREDAK,

Bosanska zvona

Iz stare Bosne

Autori: AUGUSTIN KRISTIĆ

Otomanskom okupacijom Bosne prestaju i zvuci zvona na katoličkim crkvama. Narodne legende hrvatskoga katoličkoga naroda u Bosni prepričavale su od koljena do koljena, kako je tu ili ondje hrvatski narod »zakopao zvono pod prag crkve«, u »neku magazu« i tako dalje, nadajući se, da će jednoga dana opet slobodno zazvoniti u svojoj slobodnoj Bosni. Ali ta zvona stoljećima ne zazvoniše! Mjesto zvona nailazimo već u ranije povjesno doba turske okupacije u Bosni na »bosansica zvona« — »gvozclene tahte«, »klepke«, »ploče«. Ja ih nazvah »bosanska zvona«, jer ih je u ovome nama poznatom obliku sam bosanski Hrvat-katolik i kovač, smislio i izradio! Jedno se sigurno može povjesnički utvrditi, da su te »gvozdene tahte« najprije u uporabu došle u gornjoj Bosni oko triju najstarijih franjevaekih samostana. Tu su bili željezni rudnici; tu su bili najbolji kovači, a sva ta teška željezna industrija bila je isključivo izrađivana po Hrvatima-katolicima u Bosni. Kao o svemu, tako i o zvonima imamo oskudne podatke pismene naravi, ali srećom sačuvalo se je par komada tih bosanskih zvona u punom svom izdanju, te ih možemo i u originalu predstaviti. Još i danas zvone ta bosanska zvona u dva sela okolice Kreševa: u Vranicama i Kojsini. Vranačka su zvona vrlo stara, a kojsinska su mlađa po kovanju, kao također i po postavljanju u tim selima. Obje te »tahte« date su iz kreševskoga samostana na porabu tim selima. Neki nadrinaprednjaci htjedoše ih zamijeniti malim modernim zvonima kao u selu Bjelovićima, ali se odupriješe stari Vrančani i Kojsinjani, te i danas tri put đnevno glasno i milo udaraju naša stara bosanska zvona, još uvijek pjevajući, da u Bosni na najvećem dijelu njezina teritorija jedirii današnji autohtoni sin bijaše Hrvat- katolik! Jedno što ta naša zvona osobito zaslužuju jest, da dobiju i tipični »bosanski zvonik« na dva ili četiri mnogo veća hrastova stupa sa dvostranim krovom i križem na vrhu. Vjerujem, da će probuđeni hrvatski naraštaj tih sela za uvijek sačuvati ta zvona kao naš povjesni ponos, a i kao lijepu atrakciju za strane putnike i izletnike. K tom Vranci trebaju još da sačuvaju jedno — lijepi kameni most u sredini sela, sigurnije za vrijeme Turaka građen, nego li za Rimljana, kako to neki hoće, pošto ga i narod zove »rimski most«. Sve do danas postojeće »gvozdene tahte« — bosanska zvona, kao i ona koja su već propala, izrađena su od bosanske željezne rudaoe, a kovane po našim domaćim Ijudima. Izgled željeznih ploča jest jednostavan i prilično nepravilan u duguljastoj pačetvorini, te jednako debela ploča na oba kraja. Obje željezne ploče vise na željeznim lancima u jednom poprečnom drvetu u razmaku od 20 cm, a »udara se« i »kuca«. sa dva željezna bata između žeIjeznih ploča. Pojedinci su se izvježbali u vrlo lijepom kucanju, te »gvozdene tahte« daju ljubak glas. Sav taj instrumenat visi na dva drvena stupa sa malim drvenim krovom. Zvone triput dnevno na tako zvana vremena od »Zdrave Marije« : u jutro, u podne i u večer; zatim kada netko umre i kada se dotični kopa u groblju, te kada svećenik nosi k bolesniku dotičnih sela Sveta Otajstva umirućih. Pozitivno utvrditi: kada su uopće tahte došle u crkvenu porabu u Bosni za turske okupacije, teško je, jer nemamo pismenih podataka. Moguće je, da su bile u porabi u XVI. stoljeću, a za sigurno se zna u selima Vranci i Kojsina, namještene su tek iza austrijske okupacije u Bosni i to u Vrancima ranije, a u Kojsini kasnije. Uporaba »gvozdenih tahta« vršena je samo u početku u franjevačkim samostanima. Prema povjesnim pisanim podatcima u ranije doba bili su samo po jedne »gvozdene tahte«, (tehnički naziv za iste iz pisanih dokumenata), a mnogo kasnije smješteno je i po više komada kod samostanskih crkava. Prvo zvono, zvono u današnjem obliku i napravi, spominje se za Fojnicu 1865. (RegestaMatasović — 384), a za Kreševo spominje se zvono da zvoni za mrtvacem u godini 1869. (Kreševski zapisnik sakristije). Do toga doba spominju se samo željezne ploče »tahte«, te su za iste često puta bile i tužbe pridonošene sa strane muslimana na turske političke upravne vlasti i od ovih izdavana su službena dokumenta. Tako godine 1664. svjedoči kreševski kadija, da fratri nemaju zvona, već »tahte gvozdene«. Bosanski defterdar »Božji rob Sulejman« daje naredbu da nitko ne smeta, da kreševski fratri »upotrebljavaju od željeza sredstvo zabave«, jer na to od starine imaju pravo (Sveta Cecilija — Kristić 1937.). Protokol dohoda i pohoda samostana Fojnice spominje zvono na imanju da otkupi za »60 jaspri«, a to su te »tahte« (Regesta 160). »Zapisnik crkvenih računa« u Fojnici spominje kupnju drugih »tahta« za samostansku crkvu u godini 1830. i tako tada imaju dvoje »tahte«; fra Marko Ostojić kupuje treće »tahte« i smješta ih pred korom crkve 1830. godine, a potom naručiše još 4 ploče»tahte«, ali ne zna se za koga (Napredak — Kristić — Bosanske crkve 1936.). Danas imamo još nekoliko sačuvanih »tahta« osim u ova dva sela i u još nekoliko muzeja: jedne u sarajevskom muzeju, dvoje u muzeju franjevačkog samostana Fojnica, jedne u muzeju franjevaeke gimnazije u Visokom i jedne u muzeju samostana Sutjeska. Svojevremeno kreševski franjevački samostan imao je u samom samostanu pet komada gvozdenih »tahta« (narod izgovara »tate«), koje su zvonile prilikom velikih blagdana, a naročito za vrijeme Tijelovskoga ophoda oko crkve preko »šetala« (puta), gdje su se fratri u odmoru šetali. U selu Kojsini seljaci su nedavno izradili mali »bosanski zvonik« za svoja »bosanska zvona« na četiri stupa, samo šteta, da taj zvonik nije još viši za bar tri metra. Naši Vrančani trebali bi da isto tako izgrade zvonik na četiri stupa za svoja zvona, samo bi onda trebali postaviti taj zvonik kraj staroga kamenoga mosta, da tako čini jednu povjesnu cjelinu i ja se nadam, da će to naši Vrančani i učiniti! Ovim našim selima: Vrancima i Kojsini, od srca preporučam da za vječna vremena čuvaju naša hrvatska bosanska zvona, da »uđaraju«, »kucaju« na iste kao i do sada, a glas njihov svjedočiti će, da je Hrvat Bosne starosjedilac i svoj na svome! Najstarija kuća Bosne i Kreševa Građanski dio Kreševa iz doba bosanskih kraljeva bio je negdje u kreševskom polju, dok je današnje Kreševo izgrađeno poslije turske okupacije. Kako su u današnjem Kreševu nanovo kuće građene i rušene, to je teško reći, je li uopće bilo i koliko je kuća bilo na teritoriju današnjega Kreševa za vrijeme bosanskih kraljeva. Osmanlije su brzo prihvatili koristi rudnoga blaga oko Kreševa kao i njegovanje obrta a željezu. Znamo iz »rudarskih kanuna« za »rudarske emine« Kreševa i Fojnice.1) Do danas se je sačuvala tradicija u Kreševu za kuću Joze Bošnjaka, u ulici negda zvanoj »Olovčića mahala«, da je ova kuća od feta to jest od turske okupacije Bosne. Dalje tradicija veli da su: y>u njoj stanovali turski askeri (vojnici) i njihov zapovjednik«. Poslije toga od poznatih posjednika iste kuće bili su ovi: Elčija (katolik), Merdan (musliman), Elčija, pa opet Merdan, onda PoljkoPordušić katolik i današnji Bošnjak. Za Elčije se sigurno zna, da su jedna od najstarijih obitelji Kreševa, danas već izumrla, te da su bili svojevremeno jako bogati. Merdani su bili vrlo bogata i ugledna musiimanska kuća; danas i njezinih potomaka nema u Kreševu. Nadalje tradicija veli, da je ova kuća bila jedina na prostoru današnjega Kreševa. Kreševo 17. i 18. stoljeća bilo je grad — to jest »kasaba« sa političkom tur&kom upravom i bilo je razdijeljeno na osam »mahala« (ulica, rajona) sa ovim nazivima: Macina, Olovčića, Jarića (Kristića), Tomića, Zekića, čutuka, Kopića i Muslemin). Od tih osam »mahala« bijaše sedam katoličkih i jiedna muslimanska sa par katoličkih kuća u Musleminu na Brcu. Ova kuća, za koju tradicija veli, da je od »feta«, stajala je na početku »Olovčića mahale« sa strane »čaršije« (glavne ulice), kako se Kreševo kasnije razvijalo i nazivalo. Kuća je ostala do ovoga ljeta u glavnom u starom izdanju, a godine 1937. je modernizirana. Vanjski opis kuće Sva kuća zidana je ođ kamena na jedan sprat, to jest podrum i sprat. Duljina kuće iznosi 9 metara, širina 6.40 metara, a šupljina 5 metara. Pročelje ima dvoja vrata: jedna za podrum, a druga za stepenice na sprat. Vrata su jedna do drugih. Obadvoja vrata bila su na vrhu okrugla od zidane sedre, danas je već drvo naokolo vrata. Sprat ima u proeelju 5 malih prozora veličine 60X40 cm i među njima 4 okrugle rupe — puškarnice. Donji zidovi kuće su debeli 70 cm, a gornji 60 cm. Građevina je masivna. Kuća je više puta pregrađivana, ali ne u velikim razmjerima, nego u nekim pojedinostima, osobito podrum. Kod jedne pređašnje pregradnje našao se je i neki natpis za kojega Bošnjak veli, da je latinski, nu majstori su ga opet uzidali u zid i nepoznato je kamo. Da li je to bio latinski natpis ili natpis bosančicom, ne zna se. Prema toj izjavi mogla bi kuća biti i starija od feta. Devet stepenica iz kamena cijelca — dugih po 70 cm, vodi na sprat. Kuća se dijeli na dva dijela: desno od stepenica jedna sobica, dok lijevo vodi hodnik kroz cijelu kuću, te ima jednu veću sobu sa »dolafom« i »policom«3), zatim manja soba i onda dvije još manje sobice od južne strane. Ispod sve kuće bijaše podrum. Prozori imaju željezne priječke unakrst t. zv. »demire«, i željezne kvake u zidu prozora, što znači da su tu bili i željezni kapci, koji su se iznutra zatvarali i otvarali. Između pet prozora vide se jasno 4 zazidane puškarnice, vrlo zgodne i za najveće puške. Ove puškarmice baš su najznačajniji dio kuće, jer one rješavaju značenje i upotrebu zgrade, to jest potvrđuju tradiciju, da je tu stanovao »asker« (vojska) sa svojim zapovjednikom. Za rudarskog emina znamo, da je stanovao u Kreševu, a ja lično dirždm, da je stanovao u toj kući i da je imao manju četu vojske za svoju službu. Kuća je pokrivena daskom, to jest »šindrom«, a u Kreševu vele »kaplamom«, sa jednom »badžom« (otvorom) u sredini krova. Današnji prozor više vrata na ulazu, kuda vode stepenice na sprat, vidi se da je novijega datuma. Podrum je očigledno imao svrhu držanja nekoga slagališta, jer je bio bez prozora, a današnji prozori jesu mnogo kasnijega datuma, te i gornji razmještaj cijele kuće imao je drugu svrhu od obične građanske kuće, jer u njoj nema »kuće«, to jest srednjega prostora svake stanbene kuće u Bosni za spravljanje jela, a i željezom oklopljeni prozori i puškarniee upućuju na drugu svrhu, to jest na neke vrsti carinarničke kuće. Za one prilike kuća je bila tvrđava i osigurana frontalno, to jest od ulazka u Kreševo. Visina od nekih 8 metara osiguravala je stanovnike od mogućnosti, da im protivnik ili napadač lahko ne zapali kuću. Negda je kuća bila sama, danas su je na okolo stisle nove kuće, i nisam nikako mogao fotografski snimiti cijelu kuću. Raspored kuće, zeljezni kapci, puskarnice, podrum bez prozora, tradicija, da su tu stanovali »turski askeri i nekakov zapovjednik«, dok se sigurno zna, da turska uprava nigda nije držala svoju vojsku u Kreševu (jer nije uopće bilo zato potrebe), sve to upućuje na jedinu svrhu kuće: da je to bila takozvana carinska kuća — kuća rudarskog emina (zapovjednika) u Kreševu. Možda je kuća i starijega datuma, ali meni se čini vjerojatnije, da su je Turci i sagradilii, jer su bosanski kraIjevi te svoje carinarničke službenike držali na »gradu« to jest u tvrđavi više Kreševa, gdje su odsijedali i bosanski kraljevi. Po okupaciji Kreševa po Turcima oni su razorili i kreševsku tvrđavu zvanu »Grad«, jer te tvrđave nisu trebali u svoje vojničke svrhe, pošto su se granice poodmakle daleko od centara Bosne. Ja držim, da je to stanbena kuća »rudarskoga emina« i njegove straže, dok sama zgrada, a i njena tradicija svjedoče, da je ona bila zgrada nekoga turskoga državnoga ureda; drugo je sigurno, da je najstarija kuća Kreševa, i pošto pozitivno znamo za starost od nekoliko kuća preko 300 godina: Tomića, Bonovu, 2 kuće Kristića, Nikolića, te veliku i za one prilike vremena najveću kuću ćorića — to se isto sa najvećom sigurnošću može reći, da je sagrađena odmah po okupaciji Turaka, ne može se dozvoliti i pretpostavka, da je i ranije sagrađena kao »stražarnica« za kraljevski grad i tvrđavu Kreševo, ali ni sam narod o tome ništa u svojoj tradiciji ne spominje. Jedno je pako potpuno sigurno, da je to najstarija kuće današnjega Kreševa, a ujedno i nastarija kuća Bosne, u kojoj se jos i danas stanuje! Spominjani natpis mogao je biti od kuće, ali mogao je biti i od neke druge zgrade ili spomenika i slučajno tamo uzidan. Svakako: ova kuća jest dragi spomen stare Bosne! NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje