Gabela

KALENDAR NAPREDAK,

(Prilog povijesti donje Neretve)

Gabela

Autori: D.R.JERKOVIĆ

Gabela je najvažnije povijesno mjesto u neretvanskoj dolini od Počitelja do mora. Ona je primila u nasljedstvo neretvansku trgovinu, koja je onako bujno cvala u staroj Naroni (selo Vid, 4 klm sjeverno od Metkovića), tako da su neki u Gabeli tražili staru Naronu, a drugi su opet današnje selo Vid nazivali starom Gabelom. Gabela je tu trgovinu primila, više stoljeća držala i kasnije je Metkovićima predala. Još je važnija Gabela kao tvrđava. S njom je stala i padala cijela okolna neretvanska dolina. U njoj su za duga vremena bile središnje vlasti za ovaj kraj, a zadnji put u razdoblju od g. 1694. do 1716., kada je bila glavno mjesto mletačke Neretve. O Gabeli dakle treba govoriti i kao o trgovištu i kao o tvrđavi. Trgovište i jest zapravo povijesna Gabela, dok se je današnje selo Gabela, koje se razvilo na sjeverozapadu stare tvrđave, zvalo čitluk, kao i tvrđava. Trgovišta je danas nestalo, ali je njegovo opće poznato ime prešlo na tvrđavu, selo, kao i na cijelu okolinu. Ime je talijanskog podrijetla. »Gabela« znači carinu, uvozninu, koja se je tu vjekovima morala plaćati raznim gospodarima. Tvrđava Gabela nalazi se na desnoj obali Neretve, na krajnom obronku brdske kose Krstaca, koji se toliko u neretvansku dolinu pružio, da ga od brda na lijevoj obali Neretve rastavlja tjesnac od kojih par stotina metara. Tako je ta tvrđava bdjela kao najbolja straža na klancu i prolazu u unutarnjost zemlje i imala dominantan i teško osvojiv položaj. Tim više, što je u staro doba rijeka Neretva zaokruživala tvrđavu s istočne, južne i zapadne strane. Još se i danas vidi iza željezničke stanice i pred današnjim selom sa zapađne strane staro korito, kojim je rijeka tekla nazad kojih 50 godina. Nasuprot tvrđave, na protivnoj (lijevoj)obali rijeke nalazilo se je trgovište Gabela. Da li su ova dva mjesta igrala kakovu ulogu u rimsko doba, nije nam poznato. Nalazilo se ipak rimskog crijepovlja, zidina, kao i drugih spomenika. U Višićima po sjećanju starih ljudi bijaše zidina iznad zemlje, dok ih seljaci nijesu raznijeli za zidanje svojih kuća. Od Višića sterali su se ostaci zgrada do Trsane, gdje su kraj željezničkog mosta u brijegu bili otkopani i razoreni. Moguće je pomisliti, da su i stari Neretvani na ovim mjestima imali kakvu svoju utvrdu. I narodu je poznato, da je baš na ovom prostoru bila nekoć cvatuća trgovačka općina. Jedna narodna pjesma priča: »Od Trsne do sela Višića, Sedamdeset i sedam ćilita . . .« (dakle 77 magaza i dućana) Trgovište Gabela Od starih vremena na ovom mjestu, od Trsane do Višića, bilo je znamenito tržište. Još g. 1186. Dubrovčani uglavljuju mir s velikim županom Nemanjom i njegovom braćom Stracimirom i Miroslavom i osiguravaju sebi posebno još i »slobodu trgovanja, rada i paše u Neretvi« i nadodavaju: »po starom običaju.« Dakle su i prije te godine tu Dubrovčani trgovali. To se je trgovište hrvatski zvalo Drevi ili Drijevi (doslovce lađa, skela). Dubrovčani ga nazivlju: portus Narenti, mercatum Narenti, forum Narenti ili jednostavno Narentum. (Luka Neretva, trgovište Neretva ili samo Neretva). U njemu su Dubrovčani imali zakupštinu soli, a veliki dio i druge trgovine bio je u njihovim rukama. Dubrovčani su imali na 4 mjesta isključivo pravo prodaje soli: u Drijevima, kod Dubrovnika, kod Kotora i kod sv. Srđa na rijeci Bojani. Ljubomorno su pazili, da se stare povlastice o isključivoj prodaji soli sačuvaju i pogodbe vrše. Svaki su put energično protestirali proti podizanju novih slanica (kao što je bio slučaj u Sutorini koncem XIV. i početkom XV. vijeka). Dubrovčani su svoju sol, dobivenu poglavito u Gružu, na šipanu i u Stonu, uvozili preko Neretve duboko u unutarnjost, sve do Kosova polja, gdje su je osobito trebali planinski stočari. Do Drijeva su Dubrovčani dolazili manjim brodovima, dok su im velike lađe ostajale usidrene kod otoka Posrednice (Opuzena) ili na moru kod otoka Osinja. Drijevi bijahu otvoreno trgovište, ograđeno nasipima, a uza sve to često poplavljeno. Tu su bile carinarnice, stovarišta soli, magazini, crkva i ostale drvene zgrade. Dubrovčani su tu imali svoju nosebnu koloniju, zvanu Osobljani. Ta kolonija na tuđem zemljištu imala je vlastitu autonomnu upravu i sudstvo. Baš ovoj koloniji imao je Dubrovnik zahvaliti veliki dio svoga bogatstva, jer sva trgovina i promet, koji je preko Drijeva strujao u Bosnu, prolazio je kroz tu koloniju dubrovačku. Dubrovčani su bili zakupnici carine i solane, trgovci, a i brodari, na čijim se je lađama dovažala i odvažala roba. Za zakup soli plaćahu od vremena Sandaljeva 331/3% poreza, koji pod Hereegom Stjepanom bi povišen na 50%, što bi zapravo uzrokom rata Dubrovčana sa Stjepanom. Bogatstvo i posebne povlastice, koje su Dubrovčani imali, bijahu povodom čestih raspri, koje su nastale ili sa gospodarima zemlje ili sa okolnim stanovništvom. Spominjemo nekoliko takovih raspri, kojih je pun dubrovački arhiv, jer su korisne i za opću neretvansku povijest: 6. XI. 1278. tuži se dubrovački trgovac Marin Kišenja, da ga na putu u Neretvu opljačkaše Vratislav Martić, Dobromis Toplić i nećak Dobromisov Dobroslav. Odniješe mu svitu, svilu, vunu, biber itd. Dubrovački knez Marko Zeno podigne radi toga tužbu pred kaznacem humskim Bogdanom Radojevićem, koji pozove gusare preda se i tako uspije doći do jednoga dijela robe. Za ostatak svjetuje kaznac humski dubrovačke poslanike, da će najbolje biti, ako zarobe kojeg suplemenika Vratislavova, jer se njegov rod ne će da pokorava, buduć je zemlja (humska) bez gospodara. Ovaj je savjet dao kaznac usmeno, jer se nije usudio pismeno, buduć je jedini pisar, koga je imao, bio nepouzdan kao srodnik gusara. 8. VII. 1304. zaključuje se u malom vijeću, da se pošalje pismo svima trgovcima dubrovačkim u Neretvi. da ne smije niti jedan slati žive životinje ili meso u Apuliju. 12. III. 1313. zaključilo je vijeće umoljenih, da nijedna osoba iz dubrovačke države ne smije ići s trgovcima u Neretvu pod prijetnjom globe od 100 perpera. To je zato zaključeno, što knez Zane (u Neretvi) traži neuobičajene namete od trgovaca dubrovačkih u Neretvi. Ova će odredba trajati, dok Zane ne opozove svoje odredbe. 28. VII. 1347. šalje se sindik u Neretvu, da kupi žito za općinu. 18. VIII. 1361. šalje rektor dubrovački poslanika banu Dalmacije i Hrvatske, da s n.iima pogodi trgovište Neretve za 1 godinu po najnovoljni.joj cijeni. 16. I. 1363. vijeće umoljenih određu.ie pismeno se žaliti kod bana Dalmacije i Hrvatske radi novosti i krađa, koje im učiniše Filip Nosdronja i ljudi iz Desana. 1364. Dubrovčani vode izvide vrhu neprilika, koje dubrovačkim trgovcima pravi spomenuti Filip Nosdronja iz Desana. U listopadu šalju poslanike kralju ugarskomu, da se potuže na krađe i neprilike, koje svagdano čine dubrovačkim trgovcima ljudi iz Omiša i Desana i da zamole, da se tomu učini kraj. 6. IV. 1399. Dubrovčani se tuže u pismu na gospođu Vladu i njezine sinove Jurja i Vukića iz obitelji Radivojevića, što čine krivo dubrovačkim trgovcima i da su im načinili pregradu i postavili do samog trga S t r u g e i »ne date im stokom izlaziti van trga na vodu i u drva i na pašu . . . Vazda su naši trgovci hodili na Prud i više Pruda i u J a s e n i c i drva sjekli. I zato molimo, neka idu i uzimlju drva kao i prije.« Donosim još samo jednu tužbu, koja je osobito zanimljiva radi brojnih imena ljudi, koji su sigurno živjeli u Neretvi i u blizini Drijeva. Jiriček misli, da su to bili plemići neretvanski (Istorija Srba III. str. 48.) : 7. V. 1423. trgovci i podanici varoša neretvanskog (burgo di Narenta) podižu neku tužbu proti carinicima g. Teodoru de Prodnello, Petru de Primo, reč. Kljunović i Radenu Toliloviću i proti njihovim prijateljima g. vojvodi Pavlu Gurgeviću (Jurjević) sa braćom Nikolom, Vlatkom, Vukom i njihovim rodom i baronijom. Isto tako proti Vuku i Vlatku Dabiživojević sa njegovim rodom, proti Pavlu Komlenović i njegovoj braći Pavku. Vukcu, Radatu i njihovom rodu, proti Nimičić Pavlu i Ivanu sa braćom i rodom, proti Čekerni Grubačeviću sa unukom, sinom i rodom, i proti Kovilcu, Obradu i Petini sa rodom i proti Vuku Milatoviću i Sanku i Marku i njhovom rodu ... Gospodari Drijeva mijenjali su se već prema tomu, kako je Hum, u komu su se nalazili mijenjao gospodare. Dok je Hum pripadao Bosni, banovi su odnosno kraljevi bosanski, ubirali carinu i zapovijedali trgovištem. Tako znamo, da je bosanski kralj Dabiša (1391.—1395.) prisilio Dubrovčane, da prekinu trgovinu s robovima, koja je baš u Drijevima bila na najgorem glasu. Od g. 1357. pripadao je trg u Drijevima ugarskohrvatskom kralju. To smo već vidjeli iz gornjeg priloga iz g. 1361., kad su Dubrovčani slali svog poslanika banu Dalmacije i Hrvatske, da s njim pogode po najpovoljnijoj cijeni trgovište neretvansko. (Jednom su prilikom Dubrovčani ponudili i do 25.000 dukata u ime zakupnine). Trgovište je došlo u vlast ugarskohrvatskih kraljeva putem nagodbe 17. VII. 1351.) između bana Tvrtka i ugarskog kralja Ludovika, kojom Ludovik u ime miraza svoje žene Jelisavete, rodice bana Tvrtka, primi u Humu trgovište neretvansko, i cijeli kraj između Cetine i Neretve sa kaštelima Imotski i Novi. Tako je to potrajalo sve do smrti Ludovikove (1382.), kada kralj Tvrtko preuze opet Hum od Cetine do Neretve i kaštela u njemu, te poruši trgovište Neretve (Drijeva) i sagradi kaštel na rijeci Neretvi, koji se prozva Brštanik (blizu Opuzena). Iz pisma 6. IV. 1399. znamo, da je ovo trgovište pripadalo humskoj obitelji Radivojevića (kasnijih Jurjevića i Vlatkovića), koji su stolovali u gradu Vrataru u Neretvi. Braća Radivojevići (vojvoda Juraj i knez Vučić) radi svoje vjernosti bosanskom kralju Stjepanu Ostoji (1408.—1418.) dobiše na dar Krajinu od Cetine do Neretve, u kojoj se je nalazilo i trgovište Drijevi. Njima kasnije ote te posjede Sandalj Hranić (f 1435.). Sandalja naslijedi sinovac mu Stjepan Vukčić Kosača (1435.— 66.), koji nalazeći se u ratu sa Dubrovčanima, da ne bi Neretva sa Drijevima došla u ruke Dubrovčana, ponudi je u travnju g. 1452. Mlečanima. Ovi su ponudu prihvatili, jer im se na ovaj način ispunila davna želja dokopati se ušća Neretve i trgovine u njoj. U lipnju iste godine imenovaše Karla Maurocena providurom Krajine i Neretve. Dubrovčani se nađoše u tijesnu i 17. lipnja razoružaju svoje brodove u Neretvi i porušiše most kod Gorice iznad Struga, koji bijahu u ovom ratu (1452.) sagradili zajedno sa jednim zamkom, i naiposlije se povuku iz Neretve. Radi ovoga okupiranja Neretve morali su se Mlečani pravdati i hrvatskougarskom kralju Matijašu, koji je smatrao, da ovi kraievi pripadaju njegovoj kruni. Mlečani su to učinili 6. XII. 1465. i branili se, da su Krajinu i Neretvu zauzeli potpunim pristankom Hercega Stjepana, koji da je doznao, da neki njegovi podanici iz Neretve i Krajine šuruju s Turcima, te da je volio dati ove krajeve jednoj kršćanskoj vlasti nego Turcima. Sigurno je, da su kralja Matijaša uznemirivali Dubrovčani, koji nisu voljeli susjedstvo Mlečana u Neretvi. Oni su slali u Neretvu kraljeve zastave, a poslije o svemu obavještavali kralja. U ovo je vrijeme sve više prijetila opasnost od Turaka, koja je iza nada Bosne bila i Hercegovini očita. Krali hrvatskougarski Matijaš Korvin otevši Turcima na Božić g. 1463. grad Jajce. stavio si je pred oči veliku zadaću: osvojiti Turcima čitavu Bosnu. Zato osnovavši na sjeveru jajački i srebrenički banat, nastoiao je i na jugu u blizini mora naći uporište, da tako sa dviie strane operira nroti Turcima. Kao najzgodnija baza za to bi izabrana Neretva. Za taj svoj naum nastojao je kralj predobiti Dubrovčane. Važan kraljev posrednik u ovom poslu bio je fra Aleksandar, opat u Telkibanvu. Njemu je kralj hrvatskim pismom 2. XI. 1465. darovao »u Luci u Humskoj (polje iznad Gabele) tri sela: Nerizi, Gnilišća i Loznicu...i u župi Trebinje tri sela... i u župi Dračevici tri sela... i u Popovu tri sela: Dubljane, Grmljane i Galčiće.« Za pregovora, koji su se u Dubrovniku vodili, zaključeno je utvrditi grad Počitelj na Neretvi i u nj staviti ugarsku posadu. Dubrovčani obećaše isplatiti 2000 dukata, čim ugarska vojska pređe Neretvu i podignuti most o svom trošku. Krajem g. 1465. stigla je Matijaševa četa i njegovi su kapetani redom zauzimali gradove i oblasti na međi Hrvatskoj prema Neretvi, te se onda utvrdiše u gradu Počitelju. Hercegu Stjepanu nije to bilo pravo, ali kapetani kraljevi nisu znaii za šalu. Oni udariše na Neretvu i Krajinu, zauzeše ih i sa kula i gradova pobacaše mletačke zastave, te istakoše zastave hrvatskougarskog kralja. S kakvim se je zanosom sve zagrijalo za ideju kralja Matijaša, vidi se po tom, što su se dva Madžara, koja su došla s vojskom u Dubrovnik, ponudila, da će most kod Počitelja podignuti o svom trošku, ali su Dubrovčani tu ponudu odbili. Sve je živo prionulo oko gradnje mosta preko Neretve: 3. I. 1466. poslana je lađa s drvenom građom u Neretvu, a s njom i tesari i radnici; 9. I. naloženo je, da se kupi 500 starija žita i šalje u Neretvu; 19. I. naloženo je dubrovačkom inžiniru Paskoji, da ide u Neretvu i upravlja gradnjom; 15. III. šalje se na zahtjev Ivana Rasgonva i bana Ivana Tuza iedan zidar knezu Pavlu (Sandar), koji je imenovan knezom Počitelja i Posrednice. Odsele šalju Dubrovčani redovite potpore ugarskoj posadi u Počitelju. G. 1468. daje kralj namiru na 800 dukata, što ih je primio za uzdržavanje Počitelja (»grad [castrum] naš Počitelj u hrvatskom našem kraljevstvu«). Ipak nisu Dubrovčani sami snosili sav trošak. Knez Vlatko, sin hercega Stjepana. dao je 9000 dukata, a papa 10.000 dukata iz ostavštine pok. hercega Stjepana. Kraljeve je čete vodio ban Jan Vitovac. Njega kasnije zamijeni ban Ivan Tuz od Laka. Novi ban je u polovici g. 1466. pomoću Ivana Rozgonva i dubrovaekog fratra Aleksandra obnovio kraljevsku vlast u južnoj Hrvatskoj između Zrmanje i Neretve, opskrbio dobro hranom i munieijom tvrdi Počitelj, kojemu ie zapovijedao kapetan Pavao Sandar. čitavo ovo veliko poduzeće ostade ipak bez trajnog uspjeha. G, 1471. našao se je grad Počitelj u velikoj opasnosti. Približavao joj se turski vojvoda Hamzabeg, koji je malo prije ostavio Konavle, u koje je bio provalio. Kapetani počiteljski poslaše u Dubrovnik poklisare, da im se nabavi na račun kralja 200 dukata baruta. Da li je barut stigao na vrijeme u Počitelj, ne zna se, a prije će biti da nije, jer je vee 16. IX. stigao glas u Dubrovnik, da je Hamzabeg opasao Počitelj. Dubrovčani odlučiše poslati opsjednutirn u pomoć 80 dukata. Toga se dara malo ko nauživao, jer već 4 dana poslije, na 20. IX. 1471. stiže u Dubrovnik poklisar Hamzabegov, da Dubrovčanima javi »veselu« vijest, da su Turci osvojili Počitelj. Dubrovčani, koji su priznavali vrhovno gospodstvo sultanovo, da ostanu na sve strane lojalni, izglasaše glasonoši u znak »radosti« 40 perpera. To im ipak ništa ne pomože, jer su malo poslije izgubili i svoju koloniju, kao i trgovište u Drijevima. 10. listopada 1472. donese zaključak »vijeće umoljenih«, da se Dubrovčani, koji žive u koloniji Osobljani (u Drijevima) još tečajem ovoga mjeseca imađi: otale dići i preseliti u Ston. Tamo se nastane u kućama, koje su bile prazne i bi im dozvoljeno graditi nove kuće na zemljištu Dubrovčana, koji do toga dana nisu na svom zemljištu podigli zgrade. Ovi bjegunci iz Osobljana oprošteni su za dvije godine od dužnosti da idu na gradske straže. Juridička eksteritorijalnost, što su je uživali u Drijevima, ostala im je zajamčena, te im se imalo i odsele suditi po njihovim starim običajima. To je poslije pada Počitelja treća etapa turskih osvajanja u neretvanskoj krajini, a druga je svršila time, što su Turci znali prisiliti svoje haračnike Dubrovčane, da prije ovoga, naime 4. III. 1472., spale gradić Posrednicu, zadnju strategičnu točku na donjoj Neretvi, o čemu će biti govora na drugom mjestu. U ovo je doba Neretva bila sva u gustim šumama. Znamo po tomu, što su Turci iz Neretve izvozili drva za obnovu hercegova grada Novog (Herceg-Novog), koga su osvojili g. 1482. Obnova ovog grada počela je za krajišnika Mehmedbega Isakovića (1506.—9.), koji je zamolio Dubrovčane za pomoć. Vijeće umoljenih zaključuje 24. VI. 1508., da se za plaću dadu brodovi, koji će voziti u Novi drvo iz Neretve, što se tamo siječe i ostale stvari potrebne za gradnju novskog grada. Po šumama oko Neretve sjekla se na brzu ruku japija i vozila lađama. Cijena prijevoza za jedna kola drva bila je od prilike po dukata, jer 2. kolovoza pregledalo je Vijeće umoljenih račune za prijevoz, te je odredilo, da se Pauliću Marinoviću za njeefovu lađu, koja može povesti 90 kolnih tereta. plati 45 dukata, Kristoforu Allegrettiu za lađu od 85 kola 40 dukata, a Marinu Periculi za lađu od 75 kola 35 dukata. Tvrđava gabeoska (Sedeislam-ČitluK-Gabela) U dosadanjem se izlaganju ne spominje gabeoska tvrđava, te bi izgledalo, da je u to doba nije ni bilo, ili ako je bila, kao da je i ona brzo pala Turcima u ruke. Nu Dr. ćiro Truhelka, koga smo se do sada u izlaganju držali, u svojim »Pabircima iz jednog jajačkog sidžila« kaže, da su Dubrovčani pred dolazak Turaka tako opasali gabeoski grad bedemima i utvrdili ga kulama, da se radi toga Gabela odupirala Turcima još pola vijeka. Tek pod dojmom goleme katastrofe na Muhačkom polju g. 1526. pade Gabela turskom vojvodi Mustafapaši u ruke g. 1529., za vrijeme sultana Sulejmana II. (1520.—66.) Da li se je Gabela u istinu tako dugo odupirala Turcima i da li je uopće i bila tako utvrđena, ne znamo. Nu kakogod s tim bilo, stoji, da je Mustafapaša, vojvoda Sulejmana II., ovaj kraj osvojio i na južnom gabeoskom brijegu podigao tvrdi grad. On je taj grad nazvao Sedeislam (utvrda islamska). Svjedoči nam to ploča, koju su još Mlečani g. 1694. našli uzidanu nad vratima Mustafina grada. Na njoj je pisalo »U ime Boga dobrog i milostivog, Božje nadahnuće prosvijetlilo je Vijeće carskog divana, da je isti za bolju sigurnost i očuvanje granica protiv nevjernik Franaka, iza kako je hrabri Mustafapaša osvojio ovu plodnu zemlju, naredio, da se sagradi i podigne tvrđava, kojoj je pobjednik sultan Sulejman postavio za komandanta Mustafapašu. Tvrđava je započeta u petak, dan Gospodnji, na spomen sv. Ridira. Ovo mora biti utvrđeno mjesto, zbog čega se i nazivlje Sedeislam. U mjesecu Reher 911.« (Kolovoz 1559.). Mustafapaša je pri gradnji svog grada po mišljenju o. Bakule, porušio već tada u Gabeli postojeće crkve, i to onu sv. Stjepana na zapadnom brijegu i sv. Marije pred samom tvrđavom. Crkvu pak sv. Ante da je pretvorio u mošeju. Bio je tada neki Turčin, prorok, koji je kazao, da Sulejman ne će dugo biti gospodar tvrđave, koju je sagradio i popravio kamenjem porušenih crkava. Po ovim crkvama nazivahu se u kasnije doba tvrđave na zapadnom brijegu sv. Stjepana i sv. Antuna. Grad Mustafapaše nije se činio dovoljno velik za tako važno mjesto, zato podigne kasnije uza nj novi grad Alipaša Čengić, beglerbeg Hercegovine od g. 1650. Ovaj se čengićev grad od tada počeo nazivati Novi grad, a onaj Mustafapaše Stari grad. Valjda se je već tada počeo gubiti prijašnji neobični naziv grada Sedeislam, kojem kasnije više nema traga, nego se grad običnije zove Čitluk ili Gabela. O tomu, kako je izgledao taj turski grad u 17. stoljeću imamo nekoliko izvještaja. Ovdje donosimo najprije izvještaj bosanskog beglerbega Ibrahim paše Meninbegovića iz g. 1624. (dakle prije gradnje Novog grada) : Gabela je grad, okružen zidom .. . S jedne strane, t. j. od istoka, jesu kuće trgovaca i magazini soli dubrovačke, tu je mjesto trgovačko. Na sjeverozapadu je tvrđava i varoš poviše brijega, koji se zove Čitluk. Usred ušća (a mezza la bocca) je jedna utvrda sa kulom za stražu od 10 vojnika (govor je valjda o kuli na Krupi). Osoba ima po novom popisu u gradu, varošu i kaštelu usve 300. Tu stoluje kadija, a kapetan zapovijeda mjestom. Ima malo sela i udaljena su mnogo milja od grada i ne bi mogla nenadano doći za nikakovu pomoć.« Opširniji je opis turskog putopisca Evlije čelebije u njegovoj »Sejahatnami« iz godine 1665. On razlikuje varoš Gabelu, grad Gabelu i selo Gabelu zv. čitluk. Varoš Gabela mu je na lijevoj obali Neretve, tamo gdje smo mi našli sredovječno trgovište Drijeva (od Trsane do Višića), gdje su evo i za Turaka Dubroveani opet razvili svoju trgovinu. čelebija piše: »Ovamo dolazi so iz Dubrovnika, a tovareći pred skelom u velike magaze sol, daju tamo nazorniku slanice carinu. Ovdje je prije bio veliki šeher i danas se vide ostaci zgrada. Ima oko 150 kuća pokritih pločom, 3 džamije, Hrustem pašina džamija, jedna tekija (derviška bogomolja), 2 hana (svratišta), i oko 30 dućana. Na rijeci kraj skele spremne su 2 naoružane galije. Kada je naš gospodar, pk. Melik Ahmed paša, bio bosanski valija, napravio ih je i načinio zadužbinom... Ukrcav se ja s konjima na lađu pređoh rijeku Neretvu . .. i idući zapadu dođoh u tvrđavu Gabelu, koja se nalazi na kraju muslimanske granice. Grad Gabela. Kraj rijeke Neretve je tvrdi četverasti grad ... U ovim pokrajinama mu nema prilike, ali je malašan. Ima dizdar i gradskih ljudi i naslovni kadija; pogdjegod on sjedi ovdje, a po gdjekad hoda po selima. Stanuje preko u gabeoskoj varoši, pošto je tu glavna skela i nedjeljni pazar. Ali je na ovoj strani, gdje je grad, sijelo ćehaje (nadglednika), a ima i janjičarski serćtar, dvojica gradskih serdara, bilježnik, baždardžija, mimar (graditelj), harački i carinski povjerenik. Unutar, malo od rijeke na ravnom, širokom, pjeskovitom, nepristupnom, zelenom polju je Sultan Fatihova građevina. Lagum joj ne može ništa nahuditi, a pošto je zemlja pjeskovita, ne može biti prokopa, jer gdjegod u pijesku 1 aršin prokopa navire voda. Na 4 ugla ima 4 kule, svaka je po jedan veliki zamak; prema sjeveru su gvozdena vrata, u nutrini ima oko dvadesetak pločom pokritih kuća, jedna mala sultan Fatihova džamija (fatih — osvajač), žitni hambar i kula za džebanu (municiju). Pošto je ovaj kraj sasvim na kraju bio malen, te je bilo potrebno raširiti ga radi nepokornosti i četovanja Mlečana i radi nasrtaja, podijelio je Sultan Ibrahim han čengiću paši hercegovački sandžak, te je on ovu Fatihovu tvrđavu Gabelu nanovo sazidao. One kule u 4 ćoška od stare tvrđave su tvrđe... U novoj tvrđavi nema traga zgradama, samo je poljana za bitku ... Ima 23 malih, velikih i drugih topova. Na zapadu je velika'varoš, zvana čitluk. Objem tvrđave ima 550 koraka. Stanovnici nose kao i ostali krajišnici bijele sikmačakšire, kožne peštemaje (zagrtač) i sapete haljine, na glavama crvene fesove, te hodaju oružani. U potrebi četuju do Sicilije i pljačkaju. Govore bosanski... Na jugu ovoga gabeoskog grada ima jedno malešno polje; sad se ne obrađuje, a prije se je sijao pirinač. Kraj Neretve su 3 nejednake tvrde zgrade, pokrite crijepom sa utvrđenim prozorima. Po zapovijedi sultan Sulejmanhanovoj stoje tu uvijek spremne 3 male lađe. V a r o š G a b e 1 a, zvana Čitluk. Izvan grada na zapadu kraj rijeke na jednom plodnom zelenom, ravnom širokom polju ima do 300 kuća, sve pokrite pločom, tvrdo građene, a u jednih kuća ima i kula. Ima tri mahale, 3 mihraba, jedna džamija. Okolina je kamenita, ljudi vatreni i jaki, zdrava tijela, zgodni i vješti veslači. Narod pije kozije mlijeko. Uzjahav odavle na naše konje, te prešav preko, idući kraj rijeke između kamenja dođosmo kuli Kor. Ovu je kulu sagradio Fatihov zapovjednik Kodža (veliki) Mustapaša, a selo čitluk je njegova zadužbina. Ova je kula u tijesnorn klancu kraj rijeke uzdigla nebesima glavu. Kula je visoka na 5 katova, ima velikih topova okrenutih rijeci, veoma je tvrda, a vrata su od sjevera. Ima dizdar sa 80 gradskih ljudi.« Odavle je čelebija pošao gradu Norinu i isti se dan povratio u varoš Gabelu. »Povjereniku solane pokazasmo zapovijedi našega cara i uz šerijatski se siđil zapisao ovaj sadržaj: »Po Padišahovu kanunu ne smije se uzimati od dubrovačke soli harač, već valja sa soli postupati kao prije. Od dubrovačkog povjerenika i od našeg povjerenika solane dobih 300 groša i za troje šalvare čohe i kumaša i oprostiv se sa stanovnicima dođosmo opet u grad Počitelj.« (Po izvještaju čelebije izgledalo bi da je Gabela pala u ruke Turaka za osvajača Bosne Mehmeda II., koji se je zvao Fatih = osvajač). Čelebija napisa, da Turci iz Gabele u potrebi četuju do Sicilije i pljačkaju. Ako su to Turci Gabeljani činili na daleko, u blizini je moralo biti još gore. Često su se oni.zalijetali u primorje i otoke i na razne načine uznemirivali tamošnje pučanstvo. Osobito se je to često događalo iza g. 1646., kada se makarsko primorje odmetnulo od Turaka i dobrovoljno se predalo Mlečanima. Kad se kršćani nisu mogli drukčije braniti od trajnih uznemirivanja, odlučiše i oni istom mjerom Turcima vraćati. Hrabriji i smioniji sastajahu se u čete po 10, 20 ili 50 i po koju stotinu, te bi se i oni zalijetali u vrgorsku, imotsku i neretvansku krajinu i Turke robili i stoku im odvodili. Tako se razvi posebne vrsti četovanje, koje je dugo vremena trajalo. Ovo je četovanje do g. 1686. opisao savremenik o. Pavao šilobadović. Da spomenemo samo neke dogođaje: 1663. miseca IV. na 11. Gabeljani oteše brod hajdukom. 1663. miseca V. na 6. dođoše Gabeljani s dvima vojvodami u Farski školj (otok), uhitiše 4 dice šućuranske i odvedoše u Gabelu. 1664. miseca IV. na 28. dodjoše Gabeljani s fuštom (brod) u Farski školj i uhitiše 12 čeljadi, ali se malo pohvališe, jer im naši pritekoše ... 1664. na 12. srpnja podje naša vojska na Kameno Brdo (danas Bagalovići) i zarobiše dosta, ali zaludu, jer pritekoše Gabeljani i ubiše 3 naša, iz Omiša sva 3, a ostali zdravo. Turčinu nijednom ništa. 1665. miseca Ilinšćaka na 12. Alibegović iz Gabele, samo 18 junaka u 3 čopule (lađac), otidje na more u Korčulanski školj i uhiti 2 divojke ... 1668. izašli Gabeljani u fušti i pristali pod Bristom. 1668. miseca Ilinšćaka na 21. otidje vojvoda Ivan Cucić s fuštom u Neretvu i dočekaše jih Gabeljani na Osinju, jedni po suhu, a drugi po moru s fuštom i ondi se pobiše, ali Turci našu fuštu uzeše i pobiše 2 vojvode i 4 soldata, a ostale žive odvedoše u Gabelu 21... Bilo je Turaka 120, a naši usve 27 ... 1685. miseca oktobra na 2. ubiše Gabeljani na Krvavcu fra Petra Matića i još s njime 5 soldati, sve glave odniše u Gabelu, neka se diče prid Turci, što su učinili junaštvo... Jasno je dakako da u ovakvim prilikama uspostavljena trgovina u Gabeli nije mogla biti baš u cvatu radi trajne nesigurnosti. Već od početka 16. stoljeća uznemirivali su trgovinu u Neretvi uskoci (počam od 1540.), a sada je još više stradala od ovih četovanja i trajne nesigurnosti. Gabeta u mletačkoj vlasti Kad su bile ovakove prilike, možemo lako shvatiti, s kako su velikim veseljem kršćani pomagali Mlečane u bečkom ratu, koji je g. 1683. izbio. Mlečanima je bila vjekovna želja dočepati se ušća Neretve. Zato kad g. 1684. osvojiše kulu Norinsku i kad se utvrdiše u samom ušću Neretve, podignuvši novi tabor Opuzen, čekahu priliku, da se domognu Gabele. Prije nego je do toga došlo, Mlečani se pobrinuše, da se Neretva naseli stanovništvom, te tako sebe ojačaše, a Turke oslabiše. I Nonković i Bebić, koji dovedoše stanovništvo iz Hercegovine (prvi s lijeve, drugi s desne obale Neretve), moradoše obećati, da će sa svojim pukom pomagati osvajanje čitluka. G. 1688., iza ponovnog zauzeća kule Norinske iz turskih ruku, uputio se je mletački general Cornaro k čitluku, da ga zauzme. Kod Metkovića napravi most od brodova i sastane se s konjicom. Tu je primio informaciju, da će čitluk brzo kapitulirati, ako predhodno zauzme most u Strugama, po komu bi jedino mogla Turcima stići po^ moć u čitluk. Zato Cornaro krene s konjicom i jednom regimentom prošav tik do zidina čitluka, stigne do mosta na Trebižatu u Strugama. Ali našavši most čuvan od jedne kule i 400 vojnika, povrati se u Metkoviće, a odatle, prisiljen i prvim ledom vrati se u Split. što ne uspije Cornaru, uspjelo je kasnije generalnom providuru Danijelu Dolfinu. Njemu je došla u prilog buna među kršćanskim narodom u Turskoj od Gabele do Mostara, koji se je pobunio radi nasilnog utjerivan.ia t. zv. filurija, t. j. dukatnog poreza, što ga mjesto zemljišnog poreza I desetine plaćahu kršćani, koji su vršili pijonirsku službu filurdžija. General Dolfin spremajući se na Čitluk podigne na noge cijelu Dalmaciju, koja je osim Imotskog bila sva u mletačkim rukama. Dobivši pojačanje iz Mletaka krene 10. lipnja 1694. iz Splita u Neretvu sa 4 velike galije i mnoštvom manjih brodova. Mletačka je vojska bila u manjini pred domaćim hrvatskim pučanstvom, koje je u ovoj vojni sudjelovalo. Tako je one iz okolice Zadra vodio konte Frane Posedarija, one iz Šibenika kolunel Ivan šimonić, one iz Trogira kolunel Jerolim Racetti, Splićane kolunel Degli Alberti, Primorce konte Sinovčić, 500 Makarana Marko Lučić, kavalir Burković one iz HercegNovog i Kotora, serdar Bebić i kavalir Nonković sa sinom kršćane doseljene u Neretvu; brigadir Frano Crutta vodio je 6000 morlaka, serdar Saviša Mitrović vodio je kumpaniju Morlaka na konjima, druge je vodio kapetan Andrija Butković. Sudjelovahu još od domaćih šimun Fanfogna, Jure Salamunić, Martin Marinović, Ivan Bolica, Ivan Smarić, major Frane Visković, serdar Mate Nakić i Jakov Boglić na komandi bombardera. General Dolfin rasporedi čete svaku na svoje mjesto i naredi, da se najprije imaju zauzeti dva puta, kojima bi Turcima u čitluku mogla doći pomoć, i to spomenuti kameni most u Strugama, koji je čuvala jedna kula, i plićine rijeke Neretve od Trsane prema gradu, koje je čuvala druga kula u Trsani. Most kod Struga zauze Canagetti sa 3000 ljudi, a plićine kod Trsane Nikola Nonković sa 1000 ljudi. Ovi Nonkovićevi ljudi bijahu sami Neretvani. Među njima se osobito istakoše kapetan Matij Sentić s ocem, braćom i sinovcima, te harambaša Grgo Dragobratović s bratom don Petrom, svi novi stanovnici u Slivnu. Zauzeće i održanje ovog mjesta na Trsani bilo je od odlučne važnosti za osvajanje čitluka. A bilo je ujedno i vrlo opasno, jer podržavatelji ovog mjesta morali su da izdrže tri žive i neprekidne vatre, koje su se sipale jedna sa grada, druga sa kule na Krupi, a treća iz neposredne blizine s kule na Trsani. Za ovu kulu, čiji se oboreni zidovi djelomice još i danas vide, narod priča, da su Mlečani imali veliku muku, da je zauzmu, jer da je na vrhu imala oštre ćuskije (poluge), da se nije moglo s vrha ući. Najposlije, da su unutra bacali pčele, da branitelje prisile na predaju. Radi svog junaštva kod osvajanja čitluka bio je Nikola Nonković nagrađen 26. VI. 1694. obilnim posjedima u novom stečenju, među inim dan mu je u najam mlin u Strugama, koji je pripadao Turcima Mustafagi i Tarliagi ćemanagiću. Sentić je također dobio 28. istoga mjeseca posjede u novom stečenju i jedan mlin u Ivatani (Svitavi?) Turčina Alage Belilovića. Kad su tako došla u ruke Mlečana ova dva prolaza u Strugama i na Trsani, jurišalo se najprije na kule sv. Stjepana na Avali i sv. Antuna na Gergebi, koje su bile vanjska obrana gradu. Neprijatelj ih je morao obje napustiti i već je varoš čitlučki (današnje selo Gabela) bio osvojen, te su sada opsjedateljima i pojedine kuće služile za zaštitu pred paljbom sa samoga grada. Kad su Turci u tvrđavi vidjeli, da je neprijatelj pred vratima i da je nemoguća ikakova pomoć izvana, ne ostade im drugo nego predaja, koju i ponudiše na 20. lipnja istaknuvši bijele zastave. Na sličan se način predade i kula na Krupi. Tako se u razmaku od nepuna tri dana podloži Danijelu Dolfinu 7 kula i tvrdi grad čitluk. U gradu nađoše 3000 Turaka, 24 velika topa od tuča, između kojih nekoliko sa nesretnog muhačkog polja, također veliki broj manjih topova i puna skladišta hrane i džebane. General Dolfin postavivši providurom u čitluku Vicka Donata, povrati se u Split. Kad je stigla u Carigrad vijest, da je Dolfin osvojio čitluk, poslani su, da ga oslobode bivši tefterdar kliški, okružnik Smailpaša; Mehmed paša, jenjišeherski okružnik u Nišu; Abdulah paša valija Bruse, koji se tada nalazio u Beogradu i bosanski valija KorČa Mehmed paša, svi pod vodstvom skadarskog valije Sulejman paše Blagajca. Topovi su se imali odvući iz tvrđave Jajca, Livna, Sarajeva i ostalih mjesta. Kako se je pod čitlukom sakupilo toliko paša, sabralo se je dosta vojske. 0 samoj opsadi i njenom uspjehu znamo, da je 24. VII. 1694. bio grad opasan. Sulejman paša dao je iz dvije kule izvan grada kopati jarke i hodnike na puškomet pred gradske zidine, a kad opsjedana vojska, na čelu joj neki Kokić, deveti dan opsjedanja provali iz grada sa 2000 momaka, došlo je do krvave bitke, iz koje se Mlečani kao pobjeđeni povukoše u grad. Ali se i Turci povukoše ne osvojivši Gabele. Taj turski neuspjeh se je pripisivao tomu, što nisu imali dovoljno topova, što je arnautska vojska bila nepouzdana, jer se je sastojala većinom od kršćana, a napokon se bacila krivnja i na Sulejman pašu, koji da nije dorasao tom poduzeću. Njega poslaše radi toga u Livno u posadu, a bosanskom beglerbegu Korči Mehmed paši bi naloženo, da pokuša drugi put sreću. On to pokuša 27. X. iste godine, ali i on bez uspjeha. I kasniji pokušaji sa strane Turaka ostaše bez uspjeha. U jednoj od ovih dviju prilika došao je ponovno u Neretvu mletački general Dolfino i ušančio se usred polja između Norinske kule i čitluka. Tu je postavio jednu poljsku kulu u više šančeva. To se mjesto nalazilo po svoj prilici na položaju, koji se još i danas zove Meterizi, ispod Metkovića. Mjesto je bilo vrlo zgodno, jer je bilo sakriveno neprijatelju, a opet tako blizu, da je u pravo vrijeme mogla posada stići gradu u pomoć. G. 1696, opet je pokušao hercegovački paša napasti na čitluk, ali ga providur Juraj Barbaro s posadom smete i suzbije. Važni dogođaj osvojenja čitluka imao je zamašne posljedice, ne samo u tomu, što je sva Neretva bila oslobođena od Turaka, nego i zato, što su k čitluku dohrlili kršćani, dovedeni s raznih strana Hercegovine. Tako se među prvima predade Mlečanima serdar Damijan Kadijević s brojnim obiteljima iz Popova, među kojima bijaše više od 500 ljudi za oružje. Za njim dođe serdar Milinko Knežić, praćen brojnim obiteljima. Ojačani novim stanovništvom i njegovim hrabrim vođama, uspješe Mlečani u ovom ratu prodrijeti preko Zažablja, Popova i Trebinja sve do Kaštel Novoga i tako spojiše iza leđa dubrovačke države svoje posjede u Neretvi s onima u Boki Kotorskoj. U istom ratu prodriješe Mlečani i uzduž Neretve do Mostara. Na tom su pohodu nanosili Turcima goleme štete i odvodili im kršćansko stanovništvo. Tako je g. 1696. Vule Nonković bio pohvaljen, što je zapalio grad Počitelj (spisi ob. Nonković). Iza mnogobrojnih gubitaka i poraza bijahu Turci prisiljeni tražiti mir. Mir iza ovog dugotrajnog rata bi zaključen g. 1699. u Karlovcima. U zaključku mira važna je točka VIII., koja traži, da se među Turcima i Mlečanima povuče ravna linija preko tvrđava u posjedu Mlečana i to od Knina, Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca i od Vrgorca na čitluk i Gabelu. Posjedi s jedne strane te linije pripadaju Mlečanima, a s druge strane Turcima, ali s tim, da sve spomenute tvrđave dobiju na turskom toliko zemljišta u polukrugu, koliko se može za sat hoda prevaliti. što se tiče napose tvrđave čitluk, njoj se također ostavlja takav polukrug, od koga će polukruga teći k jugu ravna linija još dva sata hoda, a odatle će skrenuti ravno na more. Za Mle. čane je bio jako težak zahtjev točke IX., na koji su pristali tek na uporno traženje Turaka, a ovi opet na zahtjev Dubrovčana. Ta točka glasi: »Područje i ono, što pripada gospodstvu Dubrovčana, mora da graniči sa područjem Porte i moraju se odstraniti sve zapreke na putu, tako da promet između zemalja dubrovačkog gospodstva i onih turskih bude slobodan. Drugim riječima morali su Mlečani pustiti Turcima sve, što su osvojili u Popovu i Trebinju i jedan dio Zažablja. Na posjede, koji ovim mirom ostaše unutar mletačke granice, zvane »linea Grimani« po providuru Grirnaniu (»acquisto nuovo«), protegoše Mlečani ime Dalmacija. U tadanju dakle Dalmaciju spadala je Gabela sa svojim polukrugom od sat hoda. Polukrug je počimao sa sjeverne strane na mjestu Glavnici i svršavao je s južne strane na brdu Vardi. Prolazio je ovim putem: Glavnica—Dvogrla—Milanovača—Bušina—Struge (koje ostaju Turcima) — Otok (Hada)—ćeljevo—Vinogradine (iznad Višića)—voznik na Krupi—Radova Jaruga—Varda. Od Varde je ponovno išla ravna granica od 2 sata hoda do Velike žabe i to: Zvijezdina— Kolojan—Kopito na Velikoj žabi. S Velike je žabe išla granica ravnom crtom na more (iz zapisnika razgraničenja, prosinac 1703. u mletačkom arhivu). U označenoj Hercegovini primio je nove posjede Nikola Nonković darovnicom od 25. XI. 1701. U toj se darovnici kaže: »Pošto je Nikoli Nonkoviću ostalo 800 kampa zemlje izvan granice (u Turskoj) ... daje mu se 100 kampa zemlje u č e 1 j evu, preko vode, do Kaldrme, koja je na granici Turske (spisi ob. Nonković). Granice udarene mirom u Karlovcima ostaše sve do novog mira u Požarevcu g. 1718., dakle usve 24 godine. Kako u ostalim krajevima, tako su Mlečani i ovdje u Neretvi poslije Karlovačkog mira uredili političke i crkvene prilike i uspostavili javnu sigurnost i normalne odnose. Popravili su porušene kule, podigli zid, koji je opasao čitavi prostor istočno od grada, kao i zidove od grada do kula sv. Stjepana i sv. Antuna (vidi sliku!). Uz mjesnog providura u čitluku bio je postavljen sopraintendentom Omišanin Ivan Marinović, koji se osobito istaknuo u vojnim pothvatima u Neretvi, te je još g. 1684. bio imenovan guvernatorom Neretve. Svoju službu je vršio do smrti 10. I. 1710. Poslije Marinovića vršio je tu službu Nikola Rizzo, reč. Vodopija, iz Boke. Kad je on kasnije postavljen brigadirom u redovitoj vojsci, odreče se ove časti, koja 9. I. 1714. bi predana Vuli Nonkoviću, sinu Nikolinu, i od tada ostaje u obitelji Nonković. Karlovački mir nije dugo potrajao. G. 1715. Turska navijesti Veneciji rat i ovi se krajevi opet uskomešaše. U ovom ratu Mlečani u strahu, da im Turci ne bi odnijeli čitluk i ušančili se u Neretvi, dođoše na nesretnu misao, da čitluk sasvim napuste. Prije toga evakuiraše cijelo stanovništvo i naseliše ga u blizini Opuzena (Trnovo i Smokovo), Kominu i Rogotinu. Povukoše svoje ljude iz kula u Strugama (koje u ratu dobiše), sv. Antuna, sv. Stjepana i s Krupe i baciše u lagum čitluk i okolne kule, kao i kuće među njima. To se je zbilo početkom g. 1716. Morao je to biti strašan prizor, kada se 16. IV. 1717. u pohvalama Vuli Nonkoviću ističe »u teškom i nemilom izvršenju naloga Senatova, koji smo izvršili, rušeći čitluk, njegov (Vulin) primjer i nagovor djelovaše, da su sačuvale duh sve obitelji, koje hladnokrvno napustiše svoje kuće zatrpane u pepelu i pređoše k utvrdi Opuzen...« Taj žalosni dogođaj bio je od vrlo teških posljedica za Gabelu, jer je radi toga morala stenjati još 160 godina pod Turčinom i ostati samo neznatno selo, dok bi u protivnom Gabela bila postala ono, što su u svojim krajinama postali Knin, Sinj i Imotski i što kasnije u Neretvi posta Opuzen, a još kasnije Metkovići, t. j. glavno mjesto krajine. Koliko su god Mlečani radi straha porušili Gabelu, ipak su i u ovom ratu bili pobjednici, te zadobiše još i Imotski, a odavle iz Neretve po drugi put spojiše svoje posjede sa onim u Boki preko Popova i Trebinja, a iza leđa Dubrovnika. U gore spomenutoj pohvali kaže se za Vulu Nonkovića, da je osvojio kulu u Strugama i kulu na Hutovu i pomogao proširiti mletačku vlast preko Zažablja, Popova, Ljubinja, Trebinja i Stoca. Međutim se i ovoga puta nesretno svršio mir za ove krajeve. Krivi su tomu i opet Dubrovčani, koji ni ovoga puta nijesu htjeli imati iza leđa Mlečane, nego radije Turke. Radi njihovih zahtjeva propadoše za Dalmaciju i ovog puta Popovo i Trebinje, koji bi, da ostaše u sklopu sa Dalmacijom, jamačno drukčiju sudbinu proživjeli. G. 1718. dođe do mira u Požarevcu, koji bi završen 21. VII. U tački 2. se zaključilo: Kako se je učinilo u mirnovnom ugovoru u Karlovcima, zemljište i krajevi gospode dubrovačke biti će povezani sa zemljištem i krajevima carevim (turskim). Zato će se Popovo i njegova sela Carine, Hutovo i Zubci, osvojeni, od Mletačke republike, sa svim mjestima, koja bi ometala saobraćaj spomenutih zemalja, evakuirati i predati u posjed Uzvišenog Carstva. I sa strane Kaštel Novog i Risna neka ne bude prekinut saobraćaj zemaljaubrovačkih sa onim Uzvišenog Carstva.« Kad je na teren izišla Komisija za razgraničenje g. 1719., u Neretvi je došlo u komisiji do velikih nesuglasica, jer su Turci htjeli da čitava Neretva pripadne njima radi toga, što su Mlečani napustili čitluk i Gabelu. Providur Mocenigo, koji je bio na čelu mletačkog izaslanstva, opirao se je navodeći, da Mlečani nisu tim napustili i cijelu Neretvu, jer su držali posadu na Norinu, Opuzenu i Kleku. I tako se iza duljih natezanja komisija složi, da se nova granica povuče tako, da samo napušteni čitluk i Gabela ostanu u Turskoj. Radi toga granice požarevačkog mira među Venecijom i Turskom, zvana »linea Mocenigo«, nije išla linijom Grimani iznad Gabele, nego ispod Gabele, oko 1 km iznad Metkovića. Ova se granica više nije nikad ispravljala, niti je čitluk od Turaka više ikad obnovljen, te je tako svršila njegova stara slava. Stanovnici iz Popova, koji nisu htjeli ostati pod Turčinom, bijahu primljeni od Moceniga i naseljeni u imotskoj krajini. To se u ostalom može suditi i po nekim sličnim prezimenima obitelji u Imotskom i Neretvi. Crkvene prilike u Gabeli (Čitluku) u mletačko doba Prije nego završimo govor o Gabeli, red je nešto progovoriti i o crkvenim prilikama u njoj za onih dvaestak godina mletačke uprave. Već smo čuli za mišljenje, da su u Gabeli i prije turskog doba bile tri crkve. Te su crkve dolaskom Turaka bile porušene i njihovim kamenjem grad utvrđen. To je dakako moglo biti u prvom turskom naletu. U kasnije doba je crkva sv. Stjepana bila podignuta. Posjedujemo nekoliko vijesti iz početka 17. stoljeća, koje govore o crkvi sv. Stjepana u današnjoj Gabeli i o stanju katolika u njoj i njenoj okolici. Dokumenat samostana u Zaostrogu iz g. 1599. kaže, da u čitluku stoji parok sa kompanjom (kapelanom). Fra Blaž Gradac u svom izvještaju Propagandi g. 1624. kaže, da je našao u Gabeli 300 katoličkih kuća sa samom jednom crkvom sv. Stjepana. Budući je crkva bila u ruševnom stanju, fra Blaž ju je obnovio u mnogo manjem obliku od prijašnje. U Neretvi (Gabeli) ima oko 2500 katolika s vrlo malo svećenika, radi čega su mnogi vjernici pali u raskol ili islam. Kroz 35 godina bili su pomagani od fra Blaža i prigodno od jednog redovnika (valjda iz Zaostroga). Kongregacija Propagande u Rimu 10. X. 1623. odbija molbu biskupa u Skadru Andrijaševića i biskupa u Lješu Orsinija, oba rodom iz Popova, da se obnovi biskupija stjepanska u Neretvi, jer da u Gabeli i okolici nema nego 140 kuća siromašnih katolika. Biskup Makarski fra Bartul Kačić izvješćuje g. 1630., da samostan u Zaostrogu ima 4 župe, od kojih je prva u čitluku, gdje ima oko 100 kuća... Naslov biskupa stjepanskog uzet je od crkve sv. Stjepana u čitluku, koja je bila sa zemljom sravnjena od Turaka oko g. 1540. i opet podignuta brigom biskupa makarskog i fratara g. 1614. U ovom mjestu bijahu u starini samo 3 kuće, a sada zbog crkve nedavno podignute ima ih 60. Spomenuti biskup skadarski Andrijaševie, postavši biskupom stjepanskim u Neretvi 1624. piše o čitluku ovako: Ovaj varoš, nazvan turskim jezikom čitluk, a u slavenskom sv. Stjepana, radi prijenosa naslova katedralne crkve u to mjesto, jer je puno kršćana, gdje živi preko 60 obitelji katoliekih, iniaju crkvu sv. Stjepana, zajedničku njima kao i onima iz Gabele i cijelog ovog kraja oko Gabele... župu drže oci sv. Frane iz samostana Zaostrog. Eto dovoljno potvrda i o crkvi sv. Stjepana i katolicima oko nje! Kad su Mlečani osvojili Gabelu, poduzeše sve, da ona postane lijepim i dostojnim glavnim gradom Neretve. Fra L. Vladmirović piše: »U kratko vrijeme čitluk je pretvoren u vrlo lijepi, sjajni i bogati grad. — što u gradu, što u predgrađu bilo je oko 8000 stanovnika.« Dakako, da se onda pobrinuše i za kršćanski izgled grada. Već 4. dan iza osvojenja general Dolfin imenova o. Franu RadićaBudalića župnikom tvrđave i vojništva u njoj s običajnom platom i pohvalnom svjedožbom, »jer je svojim nastojanjem pripomogao osvojiti ovu velevažnu tvrđavu«. Isti dan naredi, da se blagoslovi poglavita džamija na čast sv. Ante i proglasi je župskom, imenovavši joj za župnika o. Barišu Arbića, koji je radi svog nastojanja također zaslužio pohvalno pismo. Po Vladmiroviću Mlečani u čitluku podigoše 4 crkve: Sv. Marka, sv. Katarine, sv. Ante i sv. Stjepana. Prva je bila vojnička i sagrađena u dvorištu pred tvrđavom, na mjestu, gdje je danas pučka škola (u čiju su gradnju upotrijebili njene debele zidove). Druga bi imala biti u samoj tvrđavi za providura, na mjestu, gdje je bila tvrđavska džamija, čiji se ostaci i danas vide. Treća sv. Ante je bila u predgrađu, za koju narod drži, da je bila posvećena sv. Ani. šteta da ova crkva, čiji su zidovi još sačuvani, nije bila povraćena bogoštovlju. četvrta — sv. Stjepana — je bila najstarija i najvažnija, te ćemo o njoj još nešto kazati. Generalni providur D. Dolfin u pismu 30. X. 1695., datiranom u čitluku, donosi više podataka o ovoj crkvi. Tako veli, da je iz više tradicija doznao, kako je crkva sv. Stjepana bila u velikoj časti ne samo kod naroda neretvanskog odmah od krštenja, nego i kod naroda cijele Hercegovine, koji se je na dan svečanosti u velikom broju sakupljao oko ovog mjesta. On je zato tu crkvu u par mjeseci opet podigao i vidio je obnovljenu pobožnost. Zbog toga se odlučio, da postavi toj crkvi rektora ili opata. Imenuje na to mjesto don Juru Sentića, koji se je pokazao najsposobniji. Crkvi daruje 50 kampa zemlje, s kojom će se uzdržavati i on (opat) i njegovi nasljednici u službi. Njegova će se vlast protezati i na selašca (villette) Metkoviće, Doljane i Dračevo, za koja sela može uzeti sebi pomoćnika. Don Jure Sentić nije držao dugo tu opatiju, jer je malo iza imenovanja umro. Poslije njega bio je imenovan opatom iste crkve don Marko Andrijašević, koji se 11. IX. 1698. odreče te časti, jer se navodno nije mogao s prihodima uzdržavati. Ova crkva, kao i sela Metkovići, Doljane i Dračevo ostanu sada dulje vremena bez svog pastira, jer se radi slabog podneblja nitko nije te službe htio primiti, a valjda se nije ni imalo podesne i zaslužne osobe iz svjetovnog svećenstva za to mjesto. (Oba prva opata doselila su se iz Hercegovine u Slivno sa obiteljima i imala su zasluga oko naseljenja i ostalih obitelji.). Zbog toga Alvise Mocenigo svojim pismom iz Splita 19. XII. 1699. predaje i crkvu sv. Stjepana i pastvu s njom vezanu franjevcima iz Zaostroga. Sada bi imenovan rektorom te crkve fra Bartul Arbić, dosadanji župnik crkve sv. Ante. On je na tom mjestu ostao po prilici do g. 1707., kada ga naiazimo gvardijanom u Zaostrogu. Za župnika kod crkve sv. Ante poslije Arbića dobije patentu od biskupa Bijankovića na 12. I. 1701. fra Bono Bagaiović. Njega sa pomoćnikom fra Stjepanom Ivanovićem nalazi u Gabeli general. komisar fra Iv. Vietri g. 1708. Koji su svećenici poimence kasnije bili na upravi ovih crkava nije nam poznato. Fra L. Vladmirović svjedoči, da su u duhovnoj pastvi u Gabeli bila uvijek tri fratra. U samtostanu zaostroškom nalazi se jedna mala uvezana knjižica krštenih i vjenčanih iz čitluka, koja počinje sa g. 1694., a svršava s g. 1905. Knjigu je bosančicom pisao fra Bartul Arbić. G. 1694., t. j. godine osvojenja čitiuka, ubilježeno je samo jedno rođenje, a slijedeće g. 2. Ukupno od g. 1694. do 1705. bilo je kršteno 98 djece, a vjenčano 53 para. Prvi se je vjenčao neki Franjo Radović sa Anticom Luniga iz Venecije. — U ovoj se je knjizi nastavilo pisati g. 1720. u Opuzenu (Forte Opus e circumvicinanze) do g. 1722. U crkvi sv. Stjepana ukopan je po svoj prilici prvi njezin rektor i opat don Jure Sentić, jer Bakula kaže, da se pred velikim oltarom nalazio grob plemenite obitelji Sentić sa vlastitim grbom. U istoj je crkvi ukopan prvi zapovjednik čitlučke tvrđave Dominik Diedo. Svjedoči to ploča, koju je g. 1899. našao u crkvenim razvalinama iz mletačke dobe župnik fra Domfnik šarac, kad se pripravljao teren za današnju crkvu. Ploča se nalazi u zbirci starina samostana na Humcu. Njezin latinski natpis u hrvatskom prijevodu glasi: »Ovdje leže kosti Dominika Diedo, mlet. patricija, koji je dekretom senata bio prvi prefekt ove tvrđave. Od ranog djetinjstva do krajne starosti prošao je kroz ratove i kandijski i peleponeški i na moru i na kopnu neozlijeđen; uvijek zaslužan za domovinu. Umro je 10. V. 1697. Koliko se je radilo na vjerskom pridizanju Neretve, svjedoči činjenica, da je makarski biskup Bijanković u više navrata dolazio u čitluk i ostalu Neretvu. Tako se je g. 1706. na putu za Duvno zadržao 15 dana u čitluku. Tu se je brinuo za crkve, propovijedao više puta dnevno, ispovijedao, pričešćivao i potvrđivao. U svom izvještaju spominje neku ženu, koja je ovdje privela na katol. vjeru 60 osoba idući kao prosjakinja na turska vrata i poučavajući ih o istinama katolieke vjere. G. 1710. Isti je biskup poslao u Neretvu glasovitog misijonara Isusovca o. Ardelija della Bella sa don Matom Piplicom, koji s velikim uspjehom obađoše čitluk i Neretvu. I on spominje da su tri sela: Metkovići, Doljane i Dračevo povjerena duhovnoj brizi franjevaca iz Zaostroga. U ovim selima je podigao fra Fartul Arbić 3 crkvice. Zato ga hvali čitlučki providur Todor Trevisan 4. IV. 1700. »Spoznavši sptmenuti otac dobro raspoloženje onog pučanstva, naveo ga je da podigne 3 crkve. Jedna je od ovih u selu Metkovići pod naslovom Uzašašća, druga je u Doljanima pod naslovom rođenja Djevice Marije, a treća je u Dračevu, koja će se posvetiti sv. Roku. Isti se je ovaj otac brinuo i oko naseljenja ovih sela. Kada su Mlečani napustili Gabelu, ostade ona u samim ruševinama. Jamačno su tada i sve crkve porušene. Pošto se je prije rušenja stanovništvo raselilo u donju Neretvu, Gabela se za tursko doba naseli muslimanima, pravoslavnim i katolicima, kojih je bilo po pisanju fra L. Vladmirovića g. 1770. samo 3 obitelji. Kasnije se doseliše i druge katoličke obitelji. Do g. 1852. spadala je Gabela pod župu Gradnići (Brotnjo). Te godine postade samostalna kapelanija, kojoj pripadahu mjesta Struge, Gorica, čapljina, Dretelj, Crnići, Trebižat, Prćavci, Dugandžije i Zvirovići. župska kuća bi sagrađena g. 1855.—56. nastojanjem župnika fra šimuna Martinovića. G. 1867. imala je Gabela (župa) 248 obitelji katoličkih, 95 muslimanskih, 51 pravoslavnu i 4 ciganske. Kasnije je (g. 1917.) veći dio ove župe preuzela nova župa čapljina (čapljina ima 2885 katolika, a Gabela 1579). Svećenici iz Gaabele iz istog razdoblja (i ranije): 1. Arbić fra Ante. Umro 1686. 2. Arbić fra Bartul. O njemu smo već donijeli nekoliko podataka. Po hvalama mletačkih vlasti bio je revan pastir, koji neprestance bdijaše i zalijetaše se smiono pod oganj neprijateljskih topova, da zavije rane ranjenih. On oslobodi od turskog jarma mnoštvo kršćanskih obitelji. Vladmirović donosi da od njega ima u Zaostrogu »Status animarum« (stanje duša), gdje govori, da se je iz čitluka iselilo 800 obitelji, kojima se naseli donja Neretva. Ostavio je i drugih rukopisa o čitluku, koji g. 1733. izgorješe sa župskom kućom u Opuzenu. Pokrstio je više muslimana. Umro 1724. 3. Arbić fra Grgo. Svršio nauke u Napulju. Dugo vremena bio u Dubrovniku kao korista, jer je imao vanredno lijep glas. Kasnije prijeđe u Zaostrog, gdje umre vrlo mlad g. 1710. 4. Gabeljanin fra Ante. Provincijal bosanske provincije g. 1684. Vladmirović ga bez prava zove svojim prezimenom, a za njim se povedoše i mnogi drugi. Umro 1685. 5. Jekušić fra Ante. Umro 1687. 6. Jekušić fra Mijo. Rođen u Čitluku. Bio je redovnik učen i propovjednik na glasu. župnikovao je u Vrgorcu i Zavojanima. Bio 15 godina učitelj novaka i 3 godine gvardijan u Zaostrogu. G. 1735. bio je definitor novoosnovane provincije sv. Kaja (danas Presv. Otkupitelja), a g. 1738. provincijal (drugi po redu). Umro u 75. godini života 1751. 7. Jeličić (Jelčić) fra Jerko iz čitluka. Umro 1699. 8. Jeličić fra Jure. Umro 1694. 9. Kužić fra Ante. Umro 1700. 10. Latinčević don Grgo. Iz njegove mladosti nije mi ništa poznato. Kao kanonik makarski župnikuje u Slivnu 1734.—36. Vladmirović piše, da je bio svećenik izgledna života i da je umro u Makarskoj g. 1738. (Nije upisan u maticu umrlih u Makarskoj!). 11. Nikolić fra Bartul. Svršio je nauke u provinciji toskanskoj. Bio je župnik u Opuzenu od 1735. do smrti 1741. O. Bartul je popisao sve obitelji Opuzena s podatcima, otkuda je koja doselila, ali nažalost ti dragocjeni podatci izgorješe sa župskom kućom. 12. Pavković fra Nikola iz Neretve. Umro u Zaostrogu 1789. 13. Pirković fra Bono. Gvardijan u Zaostrogu g. 1680. Sudjelovao oko prevađanja puka iz blizine Neretve u vlast mletačku. Umro 1696.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje