Pitaš me kao komšiju, zašto je Alaga sinoć onoliko galamio u svojoj kući? I meni je to bilo začudno, jer znam Alagu kao vrlo mirna i povučena čovjeka. Mogu reći da mirnijeg komšije nisam imao već nekoliko godina otkako hodam po svijetu. I baš za to, jer se pazimo, ja nisam mogao da ga pitam, zašto toliko galami. A galamio je i ružio svoja dva sina tako, da sam se bojao, jer je postar i nježna sastava, da ga kap ne pogodi. — A zašto je to bilo? — opet me priupita prijatelj. — Koliko sam jutros doznao, to je bilo radi slijedećeg slučaja. Otišao jučer. Alaga u poreski ured, da kao ispravan građanin plati svojoj državi porez. Bogu božije, a vladaru vladarevo. Sa poreskom knjižicom pokucao na prozor blagajne. Prozor se otvorio i za njim stajao poreski činovnik Mehmed Merković. Gotovo osorno zapitao: — šta želiš ? — Da platim porez. — Imaš li poresku knjižicu? — Evo je. I Alaga preda knjižicu. Njemu je odmah u oči upalo, da Mehmed efendija nije kao prije, raspoložen i mehak, lice mu malo smrknuto i bez običnog osmjeha. Osim toga Mehmed efendija je onu knjižicu iz Alagine ruke istrgnuo, pa je i to Alagu malo začudilo i zbunilo. Ipak je Alaga mirno stajao kod šaltera i promatrao, kako Mehmed efendija iz jedne goleme knjige upisuje brojke u knjižicu, a sve nešto mrmolji, brbolji... Najposlije, sabravši sumu, pristupi k prozoru pa više drsko no pristojno reče: — Daj pare! — Koliko, molim? — 450 dinara. — 450... ? — Da, da! 450 ... ! šta se čudiš ? — čudim se ... poče Alaga ponizno, ... kako to, da je ove godine više poreza ? Lani sam platio 400... Ništa nisam kupio, imetak ničim nisam pojačao. Ako nije gore ove godine, sigurno nije bolje od lanjskog mog prihoda ... pa ... efendum — mehko govorio Alaga — zašto je ove godine za 50 dinara više poreza? Mehmed efendija s olovkom u ruci počne u knjižici stringulirati pojedine sabirke: — Evo ti ovoliko kućarine... — Dobro — pristajao Alaga. — Ovo ti je zemljarina... — Dobro. . . — A ovo šumarina . . . — Dobro... — Ovoliko ti je zakupnina ... — Dobro. . . — Ovo su ti zatezni kamati... — Dobro... Eto sve kao i lani... A zašto je ovdje na kraju ovo 50 dinara? Pročitaj, šta je to tu? — Eh, to ti je... I ovdje Mehmed efendija zastane. Hotimice presiječe rečenicu, da bolje pogleda Alagu. I ovaj pogleda činovnika, pa vidje, kako se Mehmed efendijina prsa naduše poput mijeha u gajdaša, i vidje još, da su oči izbečene. Za tim se Mehmed efendija uspravi da bude još veći, pa će ironično onako s visoka... onako kao s gornjeg kata: — Eh, ovo ti je... Ti imaš još nešto da platiš... Mimo ostali islamski milet... Nešto. .. Alaga, izazvat ovim navodima, upilji svoj pogled u krupno, okruglo lice i u guste, duge brčine, koje su pokrivale polovinu gornje usne činovnikove, pa jačim glasom zapita: — Šta je to više? Šta je to kod mene mimo ostali milet? Govori!... I od neke ljutnje poturi poresku knjižicu prema Mehmed efendiji, a ovaj će — pokazujući na broi 50. — Ovo ti je, moj Alaga... (Ovoj »moj« je zvučilo na razbijeno zvonce) porez na dva krmka, što ih kod kuće hraniš! Oko Alage se okrenula čitava soba. šalter, stolovi, stolice, prisutni ljudi, prozori i sve druge stvari kao da stadoše skakati i igrati. Kao ris kad se pomami, tako Alaga zakriči: — Šta to kaaažeš? Zar ja da hranim... Zar krmci kod mene? Je li? — Jest, Alaga! — Krmci? — Krmci, krmci! — uzvikne Mehmed efendija i još lupi rukom u šalter. — Lažeš! zagrmi Alaga. — Ne lažem, Alaga. — Lažeš, lažeš! — Za tu ću te riječ tužiti. — Tužit ću i ja tebe? — viče Alaga koliko ga grlo nosi. Uzima knjižicu sa šaltera, pa zajapuren, zadihan potrča iz predsoblja, te uperi uz basamake na gornji kat, u kome je bio ko tarski ured. Na po basamaka stade pred Alagu njegov drug Jusufaga, koji se vraćao iz ureda. — Kuda? — Idem kotarskom predstojniku. Idem da tužim onog Mešu Merkovića iz poreskog ureda. Pomisli, molim te, reče mi evo sad na blagajni, da hranim kod kuće dva krmka . .. — Ne može bit'! — Može, može bit'! I još mi zaračunao evo u knjižicu 50 dinara poreza na njih. . . — Ne može bit' — opet će Jusufaga. — Jest, Boga mi! I još mi to veli pred tolikim svijetom! ! — viče Alaga i drži rukama fes sa svilenom amhedijom da ne pane s glave, koja se na tankom vratu okretala kao oraščić na zvrku. Na vrhu stepenica srete Alagu Đorđo Vražić, prvi komšija i gazda. — šta je, Alaga? — Ništa! Sa pet-šest koračaja evo Alage kod vrata predstojnikove kancelarije. Pita podvornika Muju: — Je li gospodin predstojnik unutra? — Jest. — Je li sam? — Jest. Alaga odmah zgrabi kvaku na vratima, uniđe u sobu i stade blizu stola. — Koje dobro? — pita g. predstojnik Alagu i namješta naočale na svoj tubasti nos. Već prvim pogledom razabra, da je Alaga (s kojim se on više puta šali pred općinom) u iznimnom stanju. Alagine su oči pune žara. Na njegovom okošitom, zategnutom licu pomiču se motorne žilice, pomiču se obrve i nabori nad njima, a u mršavom vratu, koji je bio više četverouglast, kolala Adamova jabučica dolje gore ... On je objema rukama nešto uvijao i nogama, koje su bile tanke i uvijene kao slovo O gazio, parket tako, kao da sijeno zbija u stog. Alaga, jedan naš čovjek, u starinskom bosanskom odijelu sa crvenim pojasom i mekanim silahom stajao pred predstojnikom a da nije znao početi govor. — Šta ti se, pobogu, dogodilo? Sad Alaga dođe k sebi. Protare lijevom rukom zagrijano čelo, onda desnom potegne nervozno tanki, kusasti brčić i stane pričati sve redom, što mu se desilo. U tom pričanju, koje je bilo sve brže i jače, više bi puta pitao g. predstojnik: — Ta je 1' to moguće? — Jest, gospodine. Sve ti je ovo istina, kao da slušaš ... — Teško mi je vjerovati. . . — Ma, vjerujte, gospodine! l — Ali Mehmed efendija je stariji i ozbiljniji činovnik. — Svejedno, gospodine! — I dobar je musliman. . . Vidim ga često da ide u džamiju, pa kako da ti to on, baš on kaže? — Gospodine, i baš zato još mi je više krivo na njega. Da mi je to rekao kakav švabo, jali Talijan, jali Francuz .. . ni pola muke! Rekao bih: ne znaju naše vjere, ne znaju naših običaja . . . ne znaju, da mi muslimani neobično preziremo krmke! Eto, da su mi to oni rekli, pa đavlosun, gospodine! Nego on, baš on koji i po čaršiji nosi tespih u ruci, koji i u kafanama tegli neke ajete (rečenice) iz kitaba (svetih knjiga) . . . on da mi to rekne i da podvali! Ah! gospodine! — uskliknu Alaga, a on ljutnje stadoše mu curiti suze niz lice... Tužit ću ga i tužim ga ne samo tebi , već i okružniku i ministru... ! Tužit ću ga sa sedam advokata ... sa sedam! Alaga bi nastavio i dalje sa prijetnjom, ama ga prekide gospodin predstojnik. — Ja mogu — veli — povesti disciplinski postupak protiv g. Merkovića, a i ti ga možeš tužiti posebno sudu zbog uvrede, jer zaista su te riječi, ako ih je Mehmed efendija tako izgovorio, vrlo teške. Mogu te kompromitirati, ali mogu i njega skupo stati. Nego, dragi Alaga, ja bih želio, da sad zovnem njega. Neka dođe, da vidim, hoće li ponoviti te riječi preda mnom. — Izvolite samo! Gospodin predstojnik pošalje Muju po Mehmed efendiju i kroz 3—4 minuta ovaj je stajao u kancelariji prema Alagi. — Jeste li vi, g. Merkoviću, rekli Alagi, da u kući hrani dva krmka? — Jesam, g. predstojniče. — A jeste li vi vidjeli to? — Nisam, g. predstojniče, ali sam čuo... — Od koga? — Od svoje žene a ova od moje kćeri... — Objasnite to! Mehmed efendija se malo nakašlje. Onda omjeri okom Aiagu kao krivca i poče: — Ja i on (upre prstom u Alagu) stanujemo u istoj mahali i u istom sokaku. Pred njegovom kućom imaju tarabe od visokih dasaka, kako je to običaj kod nas muslimana. Blizu ovih taraba ima jedna javna česma, sa koje vodu nosi čitav komšiluk. — Odoste vi daleko . . . primjećuje g. predstojnik. — O, ne, g. predstojniče, nije tako, jer sad je blizu kraj. Pošla jučer izjutra moja kći Fata na česmu po vodu i ponijela đugum. Kako je bilo rano, nije navukla zara na se; bila je daklen otkrivena, jer je mislila, da je niko ne će vidjeti. I dok je ona na toj česmi stajala dok se đugum napuni, dotle su iz avlije Alagine dva krmka pijukala, skićala i kroktala kroz pukotine od dasaka. Sad, g. predstojniče, jesu li to bila baš dva krmka ili (upire prstom u Alagu) njegova dva sina, kojima se moja Fata svidjela, ja to tačno ne znam. Eto njega pred vama, pa neka kaže. Iza ovih riječi poklonio se g. Mehmed Merković svome šefu i izašao iz kancelarije. A kad je iza toga Alaga, sav postiđen, došao kući, nastao je pravi lom, da se čudila cijela mahala. Eto, zašto je Alaga sinoć onoliko galamio, vikao i grdio u svojoj kući.