Odavno me zanimalo pitanje, kako su današnja Bosna i Hercegovina, ili kratko rečeno Bosna, isprva posve, a kasnije znatnim dijelom katoličke zemlje, izgubile svoj katolički karakter. To je pitanje još do danas ostalo u mnogim pojedinostima nerazjašnjeno. Nije dosta upirati prstom samo na izvjesne krupne činjenice kao na pr. na pojavu patarenske »Bosanske crkve«, islamizaciju naroda i doselenje pravoslavnih masa u mnoge bosanske krajeve. Ni jedan od ta dva važna historijska fakta nije još dovoljno, a kamo li potpuno osvijetljen. Ali ni sve tri te činjenice zajedno još ne mogu da u cijelosti objasne nazadovanje katolicižma u Bosni; pogotovo ne mogu, ako se na pr. islamizacija, koja je laganim tempom trajala više stoljeća, svede tek na jedno kraće historijsko razdoblje na pr. od prvog pada izvjesnih dijelova Bosne u turske ruke do vremena Gazi Husrev-bega. Međutim slabljenje katoličkog elementa imade i drugih važnih uzroka; takvi su: seobe u masama iza Fetha (osvojenja Bosne po Turcima 1463.) i za vrijeme drugih ratova, kuge i pošasti, otpadi na pravoslavlje, odvođenje u ropstvo i t. d. Obično nije stradala sva zemlja odjednom niti sva jednako. Svaki katolički kraj, svaki današnji katolički otočić od Une do Drine i od Save do mora ima svoju posebnu povijest, često pisanu krvlju i suzama. Ja sam ovim člankom htio da pratim tu povijest u granicama jednog stoljeća. Odabrao sam slabije poznati XVII. vijek, koji je upravo sa stanovišta propadanja katoličkog elementa neobično poučan i zanimljiv. Na bazi brojnih historijskih dokumenata, koje jednini dijelom navodimo, bilo je lagano ostati na posve realnom tlu bez ekskurzija u carstvo fantazija, kako se to pogdjekad dešava u raznih »istoriskopatriotskim nravoučenijima« o Bosni ponosnoj i kršnoj Hercegovini. Možda nije nezgodno prije prelaza na sam naš predmet spomenuti, da je na današnjem bos.herc. teritoriju u Srednjem vijeku postojalo devet katoličkih biskupija. Bosanska, Trebinjska i Duvanjska biskupija prostirale su se samo u granicama Herceg-Bosne; pogranični bosanski krajevi spadali su dijecezama, čija su sjedišta bila u Zagrebu, Udbini, Kninu, Splitu, Makarskoj i Stonu. Bosanska biskupija osnovana je negdje sredinom XI. stoljeća. Katedrala sv. Petra i biskupska stolica bile su u selu Brdu kraj sredovjećne Vrhbosne. Ban Ninoslav, koga neki čine glavnim pobornikom srpstva Bosne, bio je dugo vremena katolikom i obdario je mnoge katoličke crkve u svim sredovječnim bosanskim župama. Bosanska biskupija spominje se u rimskim dokumentima od XII. stoljeća pa dalje, a bosanske biskupe, jednog Radogosta, Vladimira, Dragonju i druge rede u XII. i XIII. stoljeću latinski nadbiskupi u Dubrovniku. Na prigovor, da je s pojavom patarenstva, u kojemu Petranović, Glušac i drugi vide samo maskirano srpsko pravoslavlje najčišće boje, u Bosni skoro nestalo katolicizma, nije teško odgovoriti. Kad bi to bila istina, odakle onda mase katoličkog naroda u skoro svim krajevima Bosne odmah iza dolaska Turaka 1463.? Franjevci nijesu mogli ni smjeli razviti misijonarske aktivnosti u Bosni u kritično doba ratova i osvajanja, u kojim su katolici bili glavni, ako ne i jedini neprijatelji, polumjeseca. Obraćenja u masama nije bilo, a niti moglo biti, jer je nemoguće, da takav krupni uspjeh ne bi crkveni ljudi odmah javili u Rim. A njihovih izvještaja u rimskim arhivima nema. Međurtim iz pisma carigradskog patrijarha Genadija II. znamo za druge izvještaje; to su oni bosanskog episkopa, koji javlja, kako s uspjehom prevodi bosanske »kudugere« (bogumile) na pravoslavlje. Preostaje jedino, da su katolici bili i prije Turčina jaki i brojni, pa su i pod Turčinom takvi ostali uza sve teške gubitke u iseljenicima, sužnjima i apostatama. Ako ni to tumačenje ne može da zadovolji, onda će se morati uteći patriotskoj hipotezi, da su u isti čas, kad su po Fethu kretale pravoslavne mase iz Sandžaka i Stare Srbije preko Drine u Bosansku Krajinu, kretale i mase katolika iz kranjske i kaurske zemlje preko Une i Save kroz turske kordone u istu tu Krajinu i dalje u Tuzlu, Travnik, Olovo i Sutjesku, a sve to, naravno, uz pomoć i blagoslov turskih paša i ljutih jenjičara. Do početka XVII. vijeka nestalo je katolika u krajevima istočno od Sarajeva i u Istočnoj Hercegovini. Međutim je puno teži udarac bio potpuno uništenje katoličkog elementa u Sjeverozapadnoj Bosni, koja je u doba turske invazije bila još skoro čisto katolička. U teškim borbama od osvojenja Jajca po kralju Matiji Korvinu na Božić 1463. do pada Bihaća 1592. slomljen je i s korjenjem iščupan katolicizam u okolici Glamoča, Petrovca, Bos. Grahova, Cazina, Bos. Krupe i u cijelom gornjem porječju Sane. Već oko 1500. god. svud tuda javljaju se pravoslavne mase, koje se tu stalno nastanjuju. I u drugim krajevima katolički elemenat teško strada, ali ga ipak ostaje barem nešto kao n. pr. oko Bihaća i Bos. Novog. Dolazimo do XVII. stoljeća. Situacija upogled katoličkog elementa u Bosni već je puno jasnija. Zahvaljujući najviše arhivu rimske Propagande, koju stari bosanski dokumenti zovu Vjeroplodnicom, raspolažemo danas s čitavim nizom izvrsnih biskupskih i provincijalskih izvjeŠtaja. Po njima možemo točno odrediti, koji su krajevi Bosne pred 300 i više godina bili katoličkim; po njima, isto tako, možemo pratiti stopu u stopu nazadovanje katolika Hrvata u Bosni, koje se odvijalo lagano, ali stalno, da pod konac XVII. vijeka ne svrši pravom katastrofom u orkanu Bečkog rata (1683.—1699.). Prvi naš dokumenat jest jezgroviti izvještaj Visočanina biskupa Baličevića iz god. 1600. Izvještaj donosi vrijedan materijal, ali nam, nažalost, ne daje popisa župa nego tek popis i opis bosanskih samostana i pokoje župe (Sarajevo, Gradiška, Neretve). Objelodanio ga je iz Vatikanskog arhiva Dr. Karlo 6875.). Za njim slijedi vrlo značajni i sažeti izvještaj provincijala fra Marijana Olovčića iz 1623., objelodanjen u časopisu Acta Ordinis Fratrum Minorum 1900., str. 80—84. Ovo izvješće po prvi put nabraja osim samostana i župe u hrvatskim krajevima Turskog carstva. Neke župe nikad se više ne javljaju u kasnijim izvještajima; očit znak, da su tokom slijedećeg desetljeća propale, a katoličkog naroda, bilo otpadom od vjere, bilo seobom nestalo. Takav je slučaj na pr. sa župom Balatunom kod BijeIjine, Miričinom kod Tuzle, Svilajem na Savi, Koprivnom na Bosni više Modriče i drugim. Za Koprivnu smo saznali tek pred 56 godina, kad sam u Arhivu Propagande iskopao originalni dokumenat i usporedio ga s tekstom u Acta O. F. M. Tamo je, pogreškom ili odveć velikom slobodom objelodanjivača, stajalo »Koprizavich« mjesto »Koprivnich«, pa je u toj iskrivljenoj riječi bilo nemoguće raspoznati današnje pravoslavno selo i parohiju Koprivnu. Ovako loše pročitanih imena imade u historijskim dokumentima nemalo, pa i u ovom spomenutom. Dosta se samo sjetiti mjesta »Belma pola« u Ninoslavljevoj darovnici god. 1244., koje je trebalo čitati »Bilino polje«, današnje predgrađe Zenice. Olovčić nabraja u svemu 114 župa, od kojih 1 leži u Hrvatskoj (»Lika«), 18 u Slavoniji, 21 u Dalmaciji i 57 u Bosni, u današnjim njezinim granicama. Međutim odmah treba dodati, da je nepažnjom ili uslijed površnih izvještaja nekih samostana, osobito fojničkog, Olovčić ispustio barem 6 župa (Dubicu, Ljubiju, Dragotinju, Zablaće, Motike i Brotnjo), što se sa sigurnošću može dokazati na temelju drugih izvještaja. Tako je god. 1623. današnja HercegBosna imala 63 župe, a Slavonija i Dalmacija bez otoka, Dubrovnika i par primorskih gradova (turske posade bile su u Vranjicu i u karaulama pod samim šibenskim zidinama!) svega 39. Značajna činjenica! Kad bi broj župa bio jedinim mjerilom jakosti katoličkog elementa i kad bi sve te župe jednakim korakom napredovale u broju svojih vjernika, onda bismo prema dalmatinsko-slavonskom teritoriju s okruglo 900.000 katolika trebali u Herceg-Bosni očekivati bar 1,400.000 mjesto nekih 650.000, koliko ih danas ima. Međutim rado priznajemo, da su računi takve vrste kraj brojnih drugih faktora, koji nijesu uzeti u obzir, samo puko teoretiziranje. Ipak se ne da poreći, da bi, da su svi krajevi i župe, koje Oloveić spominje kao katoličke, ostali do danas takovim, broj katolika u Bosni i Hercegovini daleko prelazio rnilijun duša i vjerojatno bio dvostruko veći od onoga, koji je danas zabilježen. Daljnji izvještaji, koji rade o bosanskim župama jesu onaj iz god. 1630. s krizmenog putovanja biskupa fra Tome Ivkovića Fojničanina (Croatia Sacra, 1934., 73—78) i biskupa fra Jeronima Lučića Brguljanina iz god. 1638. Ovaj potonji još nije objelodanjen i nalazi se u Arhivu Propagande (Vis. e ColL, sv. XVII., f. 173—190). Za njima slijede već štampani izvještaji biskupa Maravića iz 1655. (Acta Bosnae, 475—480), biskupa OgramićaOlovčića iz god. 1675. (Starine, XXXVI., 132—156) i vizitatora Vietrija iz god. 1708. (Starine, XVII., 86—98). Samo o Zapadnoj Bosni i Hercegovini s desne obale Neretve govori zaostroški dokumenat iz god. 1599. (Acta Hercegcvinae, 45), izviješće biskupa fra Bartola Kačića god. 1630. (Farlati, Illyricum Sacrum, IV., 195—196) i biskupa f'ra Marijana Lišnjića god. 1672. (neobjavljeno; Arhiv Propagande, Lett. rif., sv. 436, f. 474—508). O Hercegovini s lijeve strane Neretve (Trebinjska biskupija) rade izvješća biskupa fra Dominika Andrijašeni6a god. 1630. (Croatia Sacra, 1934., 51—58), biskupa fra Florijana Savina god. 1660. (Acta Herc, 163—165), biskupa fra Antuna Primija god. 1685. (Arhiv Prop., Lett. rif., sv. 492, f. 83—90, u izvatku u Acta Herc, 240—243), nadbiskupa splitskog Stjepana Cosmija god. 1696. (Acta Herc, 258—261) i biskupa Antuna Righija god. 1704. (Arhiv Prop,, sv. 547, f. 368 381). Na temelju svih tih izvještaja, objavljenih i neobjavljenih, bilo je lagano sastaviti skrižaljke katoličkih župa, ustanoviti praznine i odrediti vrijeme propadanja pojedinih župa. Radi lakšeg prijegleda podijelili smo cijelu Herceg-Bosnu u 6 sektora. Radi obilja materijala zaustavit ćemo se nešto tek na sektoru između donje Bosne i Drine, posvećujući mu nešto više pažnje. Ostalih sektora samo ćemo se usput dotaći. 1. Krajevi između Une i Vrbasa doživjeli su svoje hude časove u vremenu od pada Bosne (1463.) do pada Bihaća (1592.). Nekad stopostotni katol. krajevi oko rijeke Une i Sane izgubili su do početka XVII. vijeka skoro sve svoje župe, njih stotinjak na broj. Poslije 1600. spominje se na tom sektoru svega još 14 župa: po tri u današnjem kotaru banjalučkom (Banja Luka, Dragočaj i Motike), prijedorskom (Kozarac, Ljubija i Dragotinja) i gradiškom (Gradiška, Livče i Orubica); dvije u sanskom kotaru (Kamengrad i Majdan); po jedna u dubiekom i bihaćkom kotaru, koje nosi ime glavnog kotarskog mjesta, te konačno župa Vodičevo kod Bosanskog Novog. Kroz sve peripetije burnog XVII. vijeka uspjelo je svim župama sačuvati živu glavu sve do Bečkog rata; jedino dolazi do spajanja Kamengrada i Starog Majdana negdje prije 1655., što znači, da je katolicizam na Sani išao skliskom nizbrdicom. Vihor Bečkog rata polomio je sva snažna stoljetna stabla katoličkih župa onog kraj,a osim Banje Luke i Motika. Propalo je 12 župa, narod je iselio u krajeve preko Save. Ipak je kasnije, tamo do vizitacije biskupa Delivića (1737.) uspjelo sabrati ostatke raspršenog kršćanskog naroda i obnoviti župe u Majdanu, Bihaću i Vodičevu. Međutim ponovni rat i boj pod Banjom Lukom opet teško ošteti iznikle župske mladice. Zadnja župa, koja je u tom kraju kao, uostalom, i u cijeloj Bosni netragom propala, ne ostavivši katolika ni za lijeka, bila je župa Vcdičevo, niže ušća Sane u Unu. Njezino umiranje i propast svojom su krvlju zapečatili župnici fra Andrija čavlinović i fra Tadija Tomić Duvnjak, a sigurno, s njima zajedno, i veći broj krštenog naroda. 2. Kraj između donjeg Vrbasa i donje Bosne brojao je u naponu snage katolicizma u XVII. stoljeću 13 župa. Svi su današnji kotarevi imali po koju župu na pr. Prnjavor: Lišnju i Popoviće. Tokom ovog stoljeća propada župa Svilaj (prije 1630.), Popovići i Vinska, a osniva se nova u Vasiljevu Polju pod Vučjakom. Bečki rat uništio je svih 13 župa tako, da ih Vietri (1708.) uopće više i ne spominje. Historijska vrela bilježe, kako je iz samog derventskog kraja iselilo god. 1686. preko 20.000 katolika odjednom. 3. Gornja Bosna od Vrbasa do Drine brojala je u XVII. vijeku najviše 14 župa. God. 1623. spominje se među sutješkim župama i Trstionica, o kojoj kasnije do dana današnjeg nema više spomena. Diobom župa nastaju do god. 1675. župe Vrhovine (Dobretići), Skoplje i Vijaka. Bečki rat uništio je skoro polovinu župa; ostale su na životu prema Vietriju samo Fojnica, Kreševo, Sutjeska, Rama, Travnik, Jajce i Vareš. U svim ostalim krajevima uspjelo je kasnije ipak regenerirati katolicizam i župe osim u Visokom; tamo je već do Olovčića (1623.) kršćanstvo teško stradalo masovnim prelazom naroda na islam. Ostatke visočkih katolika, kao na pr. i onih iz Maglaja, izveo je sobom Princ Eugen vraćajući se s vojskom 1697. ispod Sarajeva. Sve u svemu katolici su u XVII. stoljeću ipak najbolje očuvali svoje pozicije u Gornjoj Bosni, ali i tu samo uz teške gubitke. 4. Zapadna Hercegovina i duvanjsko-livanjski kraj imali su dosta različitu sudbinu od ostalih krajeva Bosne. U prostoru od dalmatinske međe do Neretve i Kupreških vrata javlja se u XVII. stoljeću 16 župa, ali i to nikad više od 10 ili 11 u isti čias (na pr. god. 1630. kod Kačića). Svoju Golgotu doživljuju ovi krajevi u krvavom Kandijskom ratu (1645.—1669.), koji je bjesnio baš u ovim stranama. Lišnjić spominje 1672. tek 7 župa, dočim mu Ljubuški čini s Vrgorcem u Dalmaeiji jednu župu, a Roško Polje kraj Tomislavgrada spada u župe »blažene uspomene«. Bečki rat, usprkos velikih seoba, nije trajno naudio ovom katoličkom kraju. Vietri (1708.) spominje sve župe kao i Lišnjić (1672.) samo se mjesto isčezle Raške Gore osniva Gorica. Propala je jedino Gabela, ali se zato javljaju dvije nove župe: jedna bezimena, valjda Ljubuški, i druga, koju piše »Drizzeni«, a to je po svoj prilici samo omaška pera za »Drinovci«. — Do brze i snažne regeneracije katolicizma došlo je ne sanio radi otpornog i čvrstog karaktera našeg čovjeka iz Ijutog krša nego i radi teških ekonomskih prilika u Dalmaciji. Katolički svijet vraćao se brzo u stari zavičaj, na iširinu, pa makar i pod Turčina. 5. Hercegovina s lijeve obale Neretve doživjela je svoje tragične časove još u XVI. i početkom XVII. vijeka. Mase katoličkog naroda prešle su tada na pravoslavlje, osobito u okolici Trebinja, Bileća i dijelovima Popova polja. Danas je narod upravo tih krajeva među svim Srbima Herceg-Bosne onaj, koji ima najmanji procenat analfabeta i koji daje Srbima po.najbolje pjesnike, intelektualce i trgovce, barem u mnogo slučajeva. Svi srpski manastiri u današnjoj Hercegovini spominju se prvi put u XVI. stoljeću, kada su i postali. Takav je slučaj sa Tvrdoišem (1509.), Zavalom (1514.) i žitomislićem (1563.), dočim su Duži sagrađeni tek pod kraj XVII. stoljeća (1692.). — U doba biskupa Andrijaševiea ima lijeva obala Neretve tek 10 malih župa, a dvije, Zavala i Dračevo, već su skoro kompletno prešle na pravoslavlje. Kasniji izvještaji spominju obično tek po četiri župe, na pr. biskup Primi 1685.: Ravno, Gradac, Beleniće i Zuroviće (današnji Zaplanik kod Uskoplja nad Rijekom Dubrovačkom). Sve četiri župe leže blizu međe Dubrovačke republike, koja im se na svoj način brine i za odgoj klera, često puta dosta maćuhinski. Bečki rat nije ovdje donio velikih katastrofalnih promjena kao u Bosni: župa Belenići spaja se s Ravnim u jednu, župa Zažablje (Hrasno), spomenuta u izvještaju god. 1696., nestaje, a Zurovići se nekako drže na nogama, dok tokom XVIII. stoljeća konaeno i ne zamru, ostavivši Katoličkoj crkvi tek nekoliko desetaka vjernika. 6. Malo više pažnje želimo posvetiti Donjoj Bosni između Drine i Bosne. Biskup Baličević izvješćuje god. 1600., da u tom kraju postoje franjevački samostani u Olovu, Donjim Solima (Tuzli), Gornjim Solima (zapravo na Gradovrhu), Srebrenici i Modriči. Pet samostana na relativno malenu prostoru rječit su svjedok jakosti katolicizma Sjeveroistočne Bosne na pragu XVII. stoljeća. A drugi samostani već su do invazije Turaka ili nešto kasnije propali. Tako u Podrinju Bijeljina, Teočak, Sv. Marija u Polju, Zvornik, Ljubovija kod Srebrenice, zatim Miloševac kod Modriče i Skakava pod Majevicom. Sigurno broj i imena, koja imponiraju tim više, što još nikom nije uspjelo doprinijeti sigurna dokaza, da je barem jedan pravoslavni manastir, kraj tolikih katoličkih, postojao s ovu stranu Drine prije pada Bosne pod Turčina. Provincijal Olovčić daje nam katalog katoličkih župa god. 1623., za koji mu dugujemo iskrenu zahvalnost. Ako on nije slučajno ispustio ni jedne župe, onda ih je tada u kraju između Bosne, Drine, Save i Krivaje bilo 18 i to: Olovo, Jelaške i Tuholj-Gostilja u Kladanjskom kraju; Srebrenica i Balatun kod Bijeljine u Podrinju; Donja Tuzla, Gradovrh, Dragunja, Miričina, Pojalje (Jala) i Gračanica u tuzlanskosprečkom kraju; Maglaj na Bosni; Modriča, Koprivna, Kornica, Bijela, Brčko i Tremošnica u ravnoj Posavini. U izvještaju biskupa Maravića god. 1655. javljaju se još župe Crkvište i Bastić. Nakon Bodensteinove radnje »Povijest naselja u Posavini 1718.—1739.« (Glasnik Zem. Muz. 1907., str. 155—190, 359 ss.) nema sumnje, da je Crkvište današnje pravoslavno selo i župa Crkvina kod šamca. Pitanje »Basticha« ostaje i dalje neriješeno, a samo ime trebalo bi valjda pravilnijti čitati »Rastik«. Promatrajući povijest župa ovog kraja opažamo, da su izviesne župe nestalo još u prvoj polovini XVII. stoljeća. Najteži gubitak zadesio je sprečku do1inu : župa Miričina (tako čitamo riječ »Mirimicci« kod provincijala Olovčića) spominje se zadnji put god. 1623., a Jala ili Pojalje god. 1638. Propadaju uslijed teških progona tadašnjih vlastodržaca, I župa Gračanica već je jako stradala, ali se spominje još 1655. Tako na srednjoj i donjoj Spreči nestaje katoličkog elementa, da se više nikad tamo ne regenerira. Kontinuitet katoličkih masa sredovječnih oblasti Usore i Soli definitivno je u XVII. vijeku prekinut, osim u ravnicama oko Save. U Bečkom ratu propadaju također i župe Maglaj (po Ogramiću god. 1675. broji 4678 vjernika) na Bosni, Olovo i Jelaške na Krivaji te Tuholj na Gostilji. Nijedne od tih župa nije uspjelo obnoviti osim Jelašaka god. 1924. i to tek s malim brojem vjernika. Gledajući brojčanu jakost spomenutih župa kao i slabiju naseljenost tih krajeva nego danas, vjerujemo, da je katolički elemenat još iza 1600. godine u homogenim i neprekinutim masama okružio sa sve četiri strane masiv planina Ozrena i Konjuha. Okvir oko tih planina čini nepravilni trapez r ijeka Bosne, Krivaje, Spreče i Gosti1jes vrhovima kod Doboja, Maglaja, Tuzle i Olova. Doline tih rijeka, stranice trapeza, bile su tada znatnim ddjelom katoličke. Nekad je to bio još u većoj mjeri slučaj, jer na pr. biskup Ogramić spomdnje »mnoga stardnska groblja« katoldčkih vjernika u župi Gostilji (Starine, XXXVI., 140). Danas taj katolički trapez leži mučnom i krvavom historijom satrt u prah; stranice su slomljene, ali se oko vrhova još i danas na konfesionalndm kartama Bosne vide crvend otocd, oznaka katoličkog elementa. Takvi su otoed oko Tuzle, Doboja, Maglaja-Zavidovića i Vijake-Olova. Samo među njima nema više kontinuiteta. Prekinut je krutom silom pred 300 i više godina, A to kidanje kontinuiteta, posmatrano s općeg stanovišta hrvatskih katolika, od najvećeg je značaja: u tuzlanskom kraju, u dolini Gostilje i Bosne, pukle su zadnje niti u XVII. stoljeću, koje su kopnenim putem vezale dvije glavne grupe hrvatskih katolika: jadransko-primorsku i posavskopodravsku. Ostala je još jedino neprekinuta, ali vrlo krhka veza uskom prugom uz morsku obalu ispod kršnog Velebita. — Ipak moramo naglasiti, da kontinuitet Hrvatskog naroda nije prekinut: kompaktne hrvatske mase katoličke i muslimanske vjere između Bosne i Drine u dosta širokom pojasu vežu mdlijunske hrvatske grupe, jadransku i panonsku, u jedno, vežu hrvatski Split s hrvatskim Osijekom. Samo je katoličkog hrvatskog kontinuiteta kopnenim putem preko Bosne nestalo. šesnaesti i sedamnaesti vijek fatalni su za sudbinu katolicizma u Donjem Podrinju. Nedugo iza turske invazije nestaje katolika u Zvorniku i okolici. Sigurna uzroka tomu ne znamo. Ali zato sigurno znamo, da su se prvi jauci katolika na zulume »srfvlaških i rumunskih« vladika, kako vele stari dokumenti, javili upravo u Zvorniku i okolici. četvrt stoljeća iza pada Bosne, dakle god. 1488., već izmoliše katolici zvorničke nahije od sultana ferman, koji ih brani od nasrtaja pravoslavnih arhijereja na njihovu vjersku slobodu1). Knez Vukosav, otac jednog franjevca, i neki drugi katolički uglednici ljuto cvile carugospodaru radi progona i nasrtaja na katolike u Zvorniku i bližim selima. Ne možemo pratiti tok ove vjerske bcrbe, ali nam je jasno, da se zvornički samostan nije dugo očuvao. On propada god. 1539. ili nešto kasnije.2) Ipak je tu i tamo bilo još nešto katolika po seldma. Tako na pr. znamo iz računa srebreničkog samostana, da se sv. misa govorila još 1676. ne samo u selu Sasama kod Srebrenice, nego i u Lišnju.3) A Lišanj ili Liješanj po danasnjem selo je zvorničkog kotara nedaleko od ušća Drdnjače u Drinu. U gruntovnici među katastralnim česticama toga sela, saopćuje mi g. Dr. Vinko Mikoljd, nalazi se i prostrana čestica »Crkvine«, dokaz opstanka negdašnje katoličke crkvice u Liješnju. U XVII. stoljeću nestaje i jake katoličke grupe u okolici Bijeljine (Semberija). župa Balatun spominje se zadnji put god. 1623. Poznat nam je iz listova god. 1653. i neki fra Stjepan iz Lopara, misijonar u Erdelju, koji je rodom iz sela Lopara pod Majevicom, danas u bijeljinskom kotaru. Najdulje se sačuvala katolička oaza na Drini u Srebrenici i okolici. Katolici su tamo mahom bili rudari. Gonzaga4) bilježi, da su rudnici srebra već dijeiom prešli u ruke muslimana i pravoslavnih, dok su prije bili isključivo u katoličkim rukama. Od 200 katoličkih kuća u župi Srebrenici god. 1600.5) i možda 1500 duša ostalo ih je do 1675. samo 25 sa 150 članova u gradu i 10 obitelji u obližnjem selu Sasama, kako saznajemo iz Ogramićeva izvještaja. U Bečkom ratu samostan i crkva budu popaljeni, narod se razbježa i župe nestade. Zadnje katolike u Srebrenici god. 1724. nađe fra Anto Biograđanin,6) među kojim je bilo i nekrštene djece od 4 i 5 godina. Osim brojnih ruševina i toponomastičkih oznaka katoličkog podrijetla (rijeka Križevica, sela Križevac i Križine, Fojhar, Sase i t. d.) sjećaju na katolike mnoge obitelji toga kraja, koje slave krsnu slavu sv. Martina, sveca Zapadne crkve; isti je slučaj i s onim porodicama u Sokolskoj nahiji na Drini u Srbiji, koje znaju, da su doselile od Srebrenice i da su nekad bile katolieke vjere. Baš u tom kraju Srbije sačuvao se ikavski dijalekt i raširen je kult sv. Martina. Sa Srebrenicom ugasila se i zadnja iskrica katolicizma u Podrinju. Ovdje treha spomenuti Ogranićeve vijesti o Srebrenici, u kojoj srpski vladika neprestano s i li tamošnje katoiike na prelaz na grčki obred i vjeru. Zanimljivo je, da se stari bosanski franjevački pisci i izvješćivači, jedan Ogranić, Maranić, Lišnjić, Dragićević, Lastrić i čitav niz drugih, jednodušno i gorko tuže na nasilja i progone od strane pravoslavne hijerarhije. Ti su progoni mučniji i gori, tvrde Lastrić, Ogranić i osloboditelj Slavonije IbrišimovićSokol, nego li oni od strane Turaka. A svrha svim tim globama, tužbama i gonjenju, ili kako stari fratri kratko vele bijuzuru, bila je prevođenje katolika na srpsko pravoslavlje. A posljedice svega toga djelomično nijesu izostale. Bečki rat imao je strahovitih pos1jedica u Bosni: bosanski katolicizam god. 1700. izgledao je kao gradom obijeno polje; rijetko koja stabljika još se održala, a i ona ranjena i okljaštrena; sve ostale biljke ležale su satrvene, sve klice u zemlju utjerane. Istom kasnije niču ovdjeondje i nove mladice, u koliko im nije tuča i korijen zahvatila. Posljedice ovog rata uslijed seoba velikih razmjera, pomora i ratnih strahota neposredno su, barem u prvi čas, težih jada zadale katoličkom elementu nego li i sam pad Bosne pod Turčina. Od 20 župa tuzlanskog kraja bilo ih je god. 1675. još 14 na životu, a 1708. samo jedna jedina. Od 47 župa u Sjevernoj Bosni od Une do Drine ušlo je u Bečki rat njih 37, a izašlo iz njega samo 3. Gornja Bosna i Hercegovina prođoše bolje: od 40 župa u XVII. stoljeću, nama po imenu poznatih, bilo je pred Bečki rat još 24, a poslije njega 18. Broj katolika u Bosni cijene historijska vrela oko god. 1700. na 25.000 ili pače i na 17.000 duša. Sami ti brojevi jasno govore o sudbonosnoj katastrofi Katoličke crkve u Bosni. Od nje se ona nije nikad više posve oporavila. O raspoloženju bosanskih katolika svjedoči nam list7) provincijala fra Ante Travničanina god. 1701.: »Ako se ne nađe kakvog lijeka, sigurno je, da će katolicizam u Bosni biti izgubljen«. Od Bečkog rata prošle su 242 godine. Od najcrnje točke oko god. 1700. katolički elemenat, žilav i spreman na trpljenje, neprestano se dizao i jačao. Narod, duboko religiozan i iskreno odan Crkvi, narod fizički i moralno zdrav, narod, koji je vičan uvijek umirati, a nikad ne umrijeti, nije izgubio nade ni u najtežim časovima. Na razorenim ognjištima i popaljenim domovima nije očajavao junački hrvatski težak iz Herceg-Bosne. »Hranit ćemo ptiće ždraloviće, naše pleme izginuti ne će!« Pojačan povratnicima iz Dalmacije i Like, širi se katolički elemenat, zaposjeda opet znatan dio starih pozicija, podiže crkve i samostane. Pri svemu tomu svećenstvo, osobito franjevci, igra prvorazrednu ulogu. Oni su isključivi vođe naroda. A papinski Rim moralno i materijalno pomaže borbu za održanje i napredak katolicizma u Bosni. Uspjeh nije izostao. Ni najveći optimista nije mogao slutiti, da će na pr. od jedne jedine župe u tuzlanskom kraju sa 100 katoličkih kuća nastati 25 župa sa 83.500 duša, ali da će 17.000 katolika godine 1700. narasti na 640.501 god 1937. (vidi Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, str. 554, 149— 153). A ipak se tako dogodilo. Ne treba ni spominjati, od kakve je presudne važnosti po hrvatsku svijest i uopće po Hrvatski narod u Bosni bilo spasavanje i održavanje katolicizma u ovim ispaćenim zemljama. NAPOMENA:Fusnote dostupne u PDF formatu