Hrvatska i Slovačka

KALENDAR NAPREDAK,

Hrvatska i Slovačka

Autori: JOSIP ANDRIĆ

U današnjoj su Europi dvije najmlađe države Slovačka i Hrvatska. Najmladje po svojoj današnjoj obnovi, ali ujedno medju najstarijim sadašnjim eurcpskim državama po svom nekadašnjem postanku i po svojoj davnoj državopravnoj tradiciji. Prirodna težnja, da svaki narod hoće biti sam svoj gospodar, stvorila je hrvatsku i slovačku državnost, a te se težnje nisu hrvatski ni slovački narod odrekli ni onda, kad su silom prilika ili svojom voljom stupili u državnu zajednicu s drugim narodima. Dok još nije bilo ni madžarske ni češke ni poljske ni srbske ni auistrijske države, dakle država, s kojima je sudbina u prošlosti vezala hrvatski i slovački narod, Hrvati su i Slovaci već imali svoje države. Hrvati dapače i prije Slovaka. Već u 7. stoljeću stupili smo mi Hrvati na pozornicu europske politike sklapanjem prvog međunarodnog ugovora sa Sv. Stolicom, a oko 800. godine se spominje hrvatski knez Višeslav, čiji je spomen sačuvan u kamenoj krstionici, simbolu pokrštenja hrvatskog naroda. U to doba, početkom 9. stoljeća, dok se hrvatski državni život razvijao u dvije države — Posavskoj i Bijeloj Hrvatskoj, pojavljuje se prvi put na pozcrnici europske politike slovačka država, kojoj je prvi spomen u poviesti zabilježen s imenom kneza Pribine i posvetom prve slovačke crkve g. 833. u gradu Njitri, sjedištu tadanje slovačke kneževine. Krstionica kneza Višeslava i crkva kneza Pribine, medju kojima poviest bilježi razmak od tri decenija, dva su simbola, koji divno označuju, na kakvim je duhovnim temeljima osnovana najstarija hrvatska i slovačka državnost: na temeljima kršćanstva i to zapadnog kršćanstva. Već nekoliko desetljeća kasnije lomila se Europa na rimsku i bizantsku sferu kršćanskog svieta, pa je kod toga preloma i Hrvatskoj i Slovačkoj zaprietila opasnost, da će biti odtrgnute cd Zapada. Ali sv. Ćiril i Metod, koji su imali sjedište na tlu slovačke (t. zv. velikomoravske) države, priklonili su se Rimu, pa dok je hrvatski knez Branimir g. 879. primio od Pape Ivana VIII. blagoslov za vjernost Crkvi, isto takav je blagoslov u isto vrieme primio i slovački vladar kralj Svetopluk za vjernost slovačkog naroda katoličkoj Crkvi. Tim je zapadna kulturna orientacija hrvatskog i slovačkcg naroda bila sankcionirana i za svu budućnost ustaljena. Dva desetljeća prije, nego je Hrvatska postala kraljevina, srušili su Madžari god. 906. slovačku državnu samostalnost. Dva stoljeća kasnije stradala je i hrvatska državna samostalnost u sukobu s Madžarima. Dok je Slovačka preko 10 stoljeća bila državnim životom vezana uz Madžarsku, Hrvatskoj je to bilo — doduše u povoljnijem obliku nego Slovačkoj — sudjeno za dva stoljeća manje. U tom su razdoblju Hrvatska i Slovačka više puta paralelno nastupale. To se očitovalo osobito, kad je tatarska i turska pogibija zaprietila zapadnoj Europi, jer se i tatarska najezda u 13. stoljeću i turska najezda u kasnijim stoljećima zaustavila na Hrvatskoj i Slovačkoj, kojih nikad nisu posve poplavile. Isto tako su se i Slovačka i Hrvatska oduprle protestantizmu, pa i to, što je s Hrvatom bl. Markom Križevčaninom poginuo Slovak bl. Stjepan Pongrac u Košicama god. 1619. od, madžarskih kalvina, ima simbolično značenje. U slovačkom gradu Trnavi je u današnjoj stolnoj crkvi grobnica Hrvata iz Šibenika Antuna Vrančića (1504.—1573.), diplomate, povjesničara, putopisca i nadbiskupa ostrogonskog. Trnava je u to doba postala katoličko i kulturno središte ciele Ugarske, ukoliko nije bila zaposjednuta od Turaka. Tu se i danas čuvaju ostatci košičkih mučenika bl. Marka Križevčanina i drugova. Trnava je god. 1635. dobila i sveučilište, koje je tu ostalo sve do god. 1777. te je na njemu učio nauke i velik broj Hrvata, a i medju profesorima, koji su bili svi isusovci, bilo jei dosta Hrvata, kao na pr. Krajačić, Turković, Habdelić, Depotović, Patačić, Janešić, Pejačević, Jambrešić, Bedeković, Kunić, Lipšić i drugi. U Trnavi su se tiskale i mnoge knjige hrvatskih pisaca. Taj je grad, koji Slovaci zovu slovačkim Rimom, u 17. i 18. stoljeću imao najveće značenje za veze izmedju Slovaeke i Hrvatske. U doba hrvatskog narodnog preporoda pojavljuju se jake slovačke osobnosti u hrvatskom javnom životu. Prvi je dr. Stjepan Movses, po rodjenju Slovak, kasniji zagrebački kanonik, koji je učinio neprocjenjivih zasluga hrvatskim preporoditeljima i izvršio važne političke uloge u Jelačićevo doba na korist Hrvatske, a iza toga je kao slovački biskup postao najveći slovački velikan u drugoj polovici 19. stoljeća. Drugi je dr. Juraj Haulik nasljednik zagrebačkog biskupa Alagovića, takodjer Slovaka, i prvi zagrebački nadbiskup, koji je i u političkom, a još više u kulturnom i vjerskom životu hrvatskog naroda stvorio epohalna djela. Uz tu dvojicu velikih sinova Slovačke iztakao se u polovici 19. stoljeća i Slovak dr. Bogoslav Šulek u Hrvatskoj kao učenjak i znanstveni pisac, a na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pojavio se u Hrvatskoj Slovak liečnik dr. Martin Bencur Kukučin, najslavniji slovački pripovjedač, koji je po svojim književnim djelima unio Hrvate u slovačku književnost. U političkom su se životu na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (današnjoj Bratislavi) Hrvati i Slovaci našli u paralelnoj borbi protiv Madžara. To se osobito očitovalo četrdesetih godina prošlog stoljeća, kad se iz narodnog preporoda i kod Slovaka i kod Hrvata razvila pojačana težnja za narodnim pravima. U doba bana Jelačića tražili su Slovaci u svojim političkim težnjama izravan oslon na Hrvate, te su slovački prvaci u tom poslu osobno dolazili u Zagreb na pregovore, a za vrieme bune god. 1848. je ban Jelačić oružjem pomagao slovačke borce za slobcdu. Kad je god. 1867. dualističkim uredjenjem Austro-Ugarske Slovačkoj bila uništena svaka mogućnost autonomnog života, Hrvatska je ipak sačuvala državopravni položaj u obliku skučene autonomije, pa kadgod je Slovacima bilo najteže pod pritiskom tadanjih madžarizatorskih režima, utjecali su se Hrvatima, da im svojim zauzimanjem u zajedničkom peštanskom parlamentu intervencijama kod zajedničke peštanske vlade olakšaju položaj. Godina 1918. istrgla je i Hrvatsku i Slovačku iz austro-ugarskog državnog sklopa, te su obje došle u novim državnim tvorevinama u sličan državopravni položaj. Nad Hrvatskom je zavladao beogradski centralizam, a nad Slovačkom praški. I jedan i drugi centralizam išli su za istim ciljem: beogradski za uništenjem hrvatske narodne individualnosti, a praški za uništenjem slovačke narodne individualnosti. No i hrvatski i slovački narod oštrom su se borbom oduprli. Taj paralelni hrvatski i slovački odpor doveo je do pojačanog idejnog zbliženja slovačkog i hrvatskog naroda, te je jedan prema drugom stao gojiti sve veće sklonosti. Najveći predstavnik misli o hrvatsko-slovačkom zbliženju postao je u to doba Andrej Hlinka, vodja slovačkog naroda, koji je uviek i svagdje izticao državopravne težnje Hrvatske kao uzor, za čim i Slovačka teži. Kad je Hlinkina narodna borba 7 tjedana iza njegove smrti god. 1938. slavila pobjedu tim, što je Slovačka 6. listopada te godine u obliku autonomije uzela svoju daljnju sudbinu u vlastite ruke, zatim 18. siečnja 1939. ostvarila vlastiti slovački sabor, a 14. ožujka 1939. proglasila i državnu samostalnost, naišlo je to na jak odjek simpatija u cielom hrvatskom narodu. A kad je malo iza toga istim putem pošla i Hrvatska te kad je 25 mjeseci iza Slovačke i ona došla do svoje državne samostalnosti, nigdje to nije tako radosno odjeknulo kao u Slovačkoj. Povijest hrvatskog i slovačkog naroda razvijala se preko 11 stoljeća paralelno, i to nesamo poviestno nego i idejno. Preko deset stoljeća je manji, vlastite državnosti i slobode lišeni slovački narod gledao u hrvatskcm narodu, u njegovim borbama i tekovinama uzor za vlastite borbe i težnje. A od g. 1939. je opet hrvatski narod gledao u mladoj slovačkoj samostalnoj državi uzor za vlastiti cilj, prema kojemu je smjerala hrvatska narodna borba. I svi pravi prijatelji hrvatskih narodnih i državopravnih težnja i svi biesom zasliepljeni neprijatelji tih naših narodnih težnja govorili su, da Hrvati idu za istim, što su Slovaci svojom državnom samostalnošću postigli. Zato su medju prvima rasle simpatije prema Slovacima, a drugi su na sve moguće načine nastojali ili omalovažiti slovačku državnu samostalnost ili zapriečiti veze Hrvata sa Slovacima. Ali sunce se ne da šakom prekriti. Istina može samo privremeno biti potiskivana. S uskrsom hrvatske države dolazi i istina o slovačkoj državi do punog sjaja pred lice hrvatskog naroda. Davna slovačka država kralja Svetopluka i hrvatska država kralja Tomislava uskrsnuše u današnjem velikom svjetskom zbivanju te pomladjene pružaju radosno jedna drugoj ruku, da u slobodi budu povezane još užom vezom uzajamnosti, nego što je to bilo u težkim danima jednakih stradanja i borba, pa da kroz burnu sadašnjost sretno i složno stupaju usporedo i na putevima vlastite državne samostalnosti u još sretniju, mirom i slobodom blagosloveniju budućnost.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje